Sve su naše staze i sudbine skoro iste. Nečije kraće, nečije duže- ali uglavnom iste. Korijenje su nam počupali, mezarja preorali, kuće porušili ognjišta pogasili. Život Ćamila Silajdžije (1924 – 2023) je puka slika jednog Bošnjaka a njegova životna sudbina je sudbina svih nas.
Drugi svjetski rat je. Lika, Kordun ili Krajina. Ćamil vojnik mlad, stasit, zdrav i pošten. U nekavom povlačenju ili na putu za neku drugu frontu sa svojim kamaratima zausteve se i sjedoše da se odmore i nešto prizalogaje. Odloživši opremu, oružje i fišeklije komandir veli: sad ćemo ovdje malo dulje oturisat. Pa kako to obično i uvijek biva da najmlađi treba da najbolje sluša i bude svima pri ruci a po njegovom kazivanju bijaše on taj ili eventualno jedan od najmlađih – kocka padne na njega da ide po vodu. Izvor ili planinski potok bijaše podaleko. Valjalo je tu tabanati haj haj kaže Ćamil. U povratku, na kraju šumskog puteljka izbijem na tu meraju đe smo se bili povaljali pa ‘vako gledam al‘ nešto mi nekako čudnovato iz daleka sve izgleda pa me ‘nako obuze neka šubha. Nije mi raspored onakav kakav sam ostavio. Ne čujem ni galamu ni smijeh koji je bio naša redovna razonoda i pratnja. Kako se primičem koraci su mi kraći i ne sigurni. Onaj moj ranac (tako se zvao ruksak u ‘noj vojsci) doš‘o pridame k‘o da zna oklen ću ja doć. Krenem oprezno još ne sigurnijim korakom kao na tuđim nogama sa onim punim Wasserajmerima (kante za vodu) kad oni i dalje onako razbacani, povaljani ne mrdaju. Nisu baš kako sam hin i ostavio. Sve je razbacano i ispreturano pa i oni sami. A vidio sam dok sam išao prema izvoru da su neki avioni nadlijetali – haj kontam neće baš nas imaju oni preća i važnija posla. Tako je i zato moj ranac odbacila bomba a i ostale stvari i oružje razbacila uokolo. Vidiš kako je dobro nekad biti i najmlađi – reče mi Ćamil na kraju priče.
Prije nekoliko godina sam u jednu priču upleo interesantnu zgodu koju je ovaj rahmetlija meni kazivao. A zgodu je doživio odmah po završetku Drugog svj. rata kada su ga Partizani tadašnje Titove Federativne Narodne Jugoslavije i pored odsluženih ratnih godina poslali na doosluženje vojnog roka. A poslali su ga u najudaljeniju kasarnu u najudaljenijem mjestu od njegovog Prusca. Bijaše to Struga – na dnu Makedonije. I bijaše to pokušaj ispiranja mozgova i pražnjenja svih običaja, kulture, vjere, tradicije i svega onoga sa čime su se Ćamil i svi ostali – naravno samo Bošnjaci, ili najviše Bošnjaci – rodili, rasli i živjeli. Indoktrinacija tadašnjeg novog režima, vlasti i poretka se sastojala u tome: odreći se Boga i vjere a prihvatiti zvijezdu petokraku, marksizam, lenjinizam trockizam pa i staljinizam za koji se ubrzo vidjelo kuda i čemu vodi i ostala bezbojna znamenja isprazne ideologije.
Odslužio je Ćamil svoje, vratio se kući i nastavio živjeti onako kako su ga njegovi roditelji usmjerili i pokazali put. Mijenjao je on države i režime ali ni jedna nije uspjela njega promijeniti. Za njega bi se moglo kazati da je živio po ilmihalu, uspravan, čvrst, istrajan, nepokolebljiv. Ali nakon nekoliko godina viđe on da haira nema u toj Federativnoj i Narodnoj a nije bilo ni u kasnijoj Socijalistčkoj te se odluči da napusti bezbojnu rusofilsku ili srbofilsku državu kako joj je još bilo ime.
Sudbina ga je dovela u Beč. Tu je savio novo gnijezdo, zaimao tri kćeri i vodio uredan, zdrav, čestit i disciplinovan život. Po prirodi vedar i uvijek nasmijan, susretljiv, komunikativan, drag i svugdje dobrodošao – takav je bio i takav ostao do kraja života. Čak i onog dana kada je preselio na Bolji svijet u svojoj 100-toj godini života kada sam ga na nekoliko sati prije odlaska sa dunjaluka posjetio u Hanušovoj bolnici bio je tako hasta ali ipak svijetle ćehre i vedra lica. Svjestan da mu se bliži kraj u kratkim neobavezujućim razgovorima dodade: ja ću sa Ishakom za Bosnu (naš Ishak ef. vrši pogrebne usluge). Mi koji smo tu bili (tri njegove šćeri, jedan bliži rodijak i ja) razumjeli smo ga ali mu ne dajući za pravo. Ćamile nije to tako blizu, ima još života, nisi ti još za Onog svijeta, ima još u tebi kuveta,... I tako smo ga nastojali odgovoriti od pomisli na smrt te da odgodi susret s Gospodarom makar u mislima. Osvjedočilo se da je on ipak znao i osjećao da se primako vaktidekika. Preselio je u akšamskom vremenu. Molimo dragog Boga da ga nagradi Džennetom.

*****
Zašto su bošnjačke sudbine tako gorke? Zašto smo osuđeni na izgnanstva? Zar moramo uvijek umirati tamo gdje se nismo rodili!? U tuđoj zemlji pod tuđim nebom. Zar oni koji su nas izgnali misle da su hrabri? Ne. Oni su najveće kukavice na svijetu.
Mezari su nam danas razasuti po cijelom dunjaluku od Novog Zelanda do Kanade. Tuđe države gradimo a o svojoj pjevamo i pišemo. Volimo je možda više nego bilo koji drugi narod svoju, tamo neku. Čeznemo za njom kao majka za dugo ne viđenim sinom i strahujemo kao djeva za adžamioglanom koji bije bojnu na dalekom frontu. Kidisali dušmani da je raščejreče i da od nje naprave Palestinu. Zašto i zbog koga to mi tako lahko iščupamo svoj korijen – vjerujući da ćemo ga tamo negdje u tuđoj bašći zasadit i da će se primit.
Neće dragi Bošnjače, neće sigurno. Zasadili smo mnogo našeg korijenja po svijetu i haman da se primilo. Kažu da raste pa čak i cvjeta. Jeste, cvjeta dobro si čuo. Ali???
Ali kažu ne rađa, slabo rađa. Jal jednu jal dvije voćke a najviše nikako. I sa onom jednom ako rodi govore joj i tepaju jal engleski jal švapski pa tako i voćka – ona sama – utufila sebi u glavu da joj je korijen bezbeli duboko kao od one do nje autohtone švapske jal‘ švedske. A ne zna da će je malo jači vjetar i oluja iščupat i odnijet ponovo preko bijela svijeta kao i njenu sjemenku iz koje se razvila i porasla.

---

Nedovršena priča - autor: A.H. Beč, 13. 09. 23.

---