Ne mogu pisati o Bošnjacima a da ne pomenem zločine genocida koji je izvršen nad Bošnjacima i zabezeknutost bošnjačkog čovjeka što je Zapad to hladnokrvno posmatrao, nepoduzimanjem efikasnih mjera da ga pokušaju spriječiti, a ne biti saučesnik u tome, čini aktuelnom kritiku zapadne kulture, koju je izvršio francuski filozof Rože Garodi u svom djelu: „Živi islam“.

Prema Garodiju, zapadnu kulturu prožimaju dva kulturno – civilizacijska kruga grčko – rimski i jevrejsko – kršćanski. Grci i Rimljani sebe su smatrali jedinim nosiocima civilizacije, a izvan njih svi drugi su bili barbari. Jevrejska tradicija bila je obilježena rasnom teorijom o izabranom narodu, a kršćanska crkva smatrala je sebe nasljednicom te izabranost (Prva poslanica Petra II/9): “Vi ste izabrana rasa... sveti narod“, što će križarskim ratovima i kolonijalizmu dati najbolji duhovni alibi. Odakle, valjda, potiče i uznesenost srpskih nacionalista da sebe nazovu „nebeskim narodom“, a da Boga smatraju „srpskim bogom“.

Zapadna kultura je etnocentrična, smatra Garodi. Ona ne može da zamisli neki drugi model razvoja osim svog. Otuda ta kultura nosi sa sobom faktični ateizam. Taj svijet živi bez Boga, bez vjerovanja u apsolutne vrijednosti, izuzev u unutrašnjem životu jedne manjine, koja je sačuvala smisao za apsolutno i živi ličnim životom prema Isusovom zakonu ljubavi. Taj svijet bez Boga izložen je prodoru pravog mnogoboštva.

Zapadni svijet, dakle, nije samo ateistički, on je i politeistički. Svaki pojedinac i svaka grupa pravi sebi boga po vlastitoj želji, (koliko ljudi toliko i bogova). gledajući u novcu, moći, tehnici, seksu, naciji, ideologiji... Jedini pravi cilj, apsolutnu vrijednost, lažnog boga ljudoždera, koji fanatizuje i proždire onoga ko mu služi. Gazeći bez milosti svaku drugu vrijednost i svako drugo ljudsko biće koje se suprostavi i njegovoj ekspanziji. Još je Hobs – engleski filozof govorio o zapadnom društvu kao društvu u kome se odvija „rat svih protiv svih“.

Zapadno društvo obogotvorilo je i naciju. Nacija je nasljeđe prošlosti, ljubomorno čuvanih tržišta, historijskih mitova, koje teže da daju „spiritualnu aromu“ osvajačkim pothvatima, rasizmu, kolonijalizmu, divljem kultu „državnog razloga“, a naročito ratu. U zapadnom društvu umjetnost je radi umjetnosti, bez ljudske i božanske poruke, tehnika radi tehnike, u službi bilo kojeg cilja, seksualnost odvojena od ljubavi i svedena na biološko uživanje, u ekonomiji vlada sljepilo rasta i investicije idu u naoržanje, nuklearnu tehnologiju, svemirska istraživanja, koja služe razaranju i uništenju čovjeka. Ideologija postaje dogmatizam i sektašenje, novi križarski ratovi i nove inkvizicije.

Zapadna kultura, temeljena na grčko – rimskoj i na jevrejsko – kršćanskoj tradiciji, odbija da baštini arapsko – islamsku tradiciju, piše Garodi, jer ima drugačiji sistem vrijednosti. Naprotiv, zapadna kultura islamom je plašila kao strašilom. U izazivanju straha i prezira u odnosu na islam najviše su korišćene dvije teme koje se odnose na slobodu: izjednačujući islam sa fatalizmom i fanatizmom, zanemarujući činjenicu da kur'anska objava isključuje predestinaciju i fatalizam. Tako piše zapadnjak Garodi o zapadnoj kulturi. Svi nešto pišu o islamu, a pristalice islama misle da su dobri u islamu ako šute i klimaju glavama, dušmanima islama i muslimana.

Ko je nama Bošnjacima i svim drugim muslimanima kriv što nismo poznavali zapadnu kulturu, za koju smo mislili da smo njen sastavni dio?! Očigledno je da hiljadugodišnje njegovanje „bosanskog duha“ tolerancije i zajedničkog živita i suživota, kao i vjerovanja u jednog Boga, nije dovoljna preporuka za političku kulturu Zapada. Ovo što danas Zapad pokušava uraditi sa „evropskom unijom“ to je u Bosni i Hercegovini bilo urađeno prije nekoliko stoljeća. Ko nam je kriv što, smo iskoračili ispred Zapada?! Očigledno je da su zapadnu kulturu bolje poznavali psiholozi labaratorija rata Beograda, Podgorice, Zagreba, koji nisu ni morali izmišljati strah od „islamske države“ u Bosni i Hercegovini. Dakle, uzaludno je uvjeravati Zapad u naše dobre namjere, kada smo prepustili srpsko – crnogorskoj i srpsko - hrvatskoj kliki da oni protiv nas vode propagandni rat, a mi slušamo i na momente se malo nahujamo, da bi se kasnije nekome morali izvinjavati. Ako oni sto puta izgovaraju laž o nama, zašto mi ne izgovaramo sto puta istinu o sebi i njima?! Ako budemo i dalje šutili oni će nas ubuduće tretirati samo kao humanitarno društvo, a na nama je da nastavimo borbu za svoju slobodu i da se naučimo da se više ničemu ne čudimo.

Bošnjački odgovor na zlo, koje su nam učinili srpsko – crnogorski agresori, a onda i srpsko - hrvatski, ne treba da bude osveta i mržnja već historijsko pamćenje. Dakle, ne pamćenje da bi se u nekom vremenu svetili i mrzili, nego pamćenje u funkciji našeg osvješćivanja i stalne opomene da nam se opet zlo ne ponovi. Naime, potrebno je, i za današnju generaciju koja proživljava novo zlo u (č)etničkoj „rs“., a prije svega radi budućnosti našeg naroda i njegovih potomaka, ostaviti naučno relevantnog pisanog traga o tome šta nam se zbilo od 1992. do 1995. godine, koliko je trajala agresija: Srba, Crnogoraca, Hrvata i njihovih zapadnih i istočnih pomagača. Na toj krvavoj istini treba da se nadahnjuju filozofi, naučnici, literati, slikari, muzičari i profesori u školama, sadašnje i buduće generacije, da svi, zavisno od svoga znanja i imiginacije, tu stvar ljudske bijede i nečovještva, pretoče u djela koji će se nama i zapadnom svijetu svjedočiti da, pored svih tih silnih ubijanja, nije bilo moguće ubiti duh bošnjačkog naroda, nije bilo moguće ubiti život ni kroz genocide. Ta djela treba da budu naše svjedočenje o životu, naše pamćenje. Treba neprestano o namjerama agresora pisati i govoriti, a ne da zapadni svijet vidi i sluša samo njihove notorne laži i propagandu A njihova namjera bila je ubiti sve što je bosansko – hercegovačko, a dva kulturno – civilizacijska kruga su učestvovala da treći - islamski civilizacijski krug nestane u srcu Evrope.
Bošnjaci trebaju zapadnom svijetu, ali i komšijama - agresorima glasno reći: Da oni danas imaju više od pet stoljeća ponovo svoju međunarodnopravno priznatu državu, priznatu i od zapadnog svijeta u kojoj će suvereno uređivati svoje međusobne odnose.

Bošnjaci trebaju nešto da raščiste u sebi, a to je za ljubav političkog mira i kompromisa, na važne političke funkcije da ne biraju nikoga kome Bosna i Hercegovina nije u srcu. Znajte, oni koji ne vole Bosnu i Hercegovinu ne vole ni Bošnjake!