II nastavak priče o 80. godišnjem putu Bosne i Hercegovine od historijskog Prvog zasjedanja ZAVNOBIH do naših dana. Ona je započela 25/26.11.1943. u Mrkonjić Gradu i traje do naših dana uz stalne pokušaje osporavanja njene samobitnosti, nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Akademik prof. dr. Adamir Jerković je govorio o ovoj temi na konferenciji koju je organizirala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH) u predvečerje velikog praznika naše Države 22./23.11.2023. pod nazivom:
Državnost Bosne i Hercegovine u XX i XXI stoljeću: istorijski izazovi i dostignuća u razvoju državnosti Bosne i Hercegovine. Objavljujemo prerađene i skraćene dijelove tog izlaganja.

Akademik prof. dr. Adamir Jerković govorio je na naučnom skupu ANUBiH 22.11.2023. o današnjim opstrukcijama ZAVNOBiH-a.

O ponovnom uskrsnuću ukinutih tvorevina, prije svega Herceg Bosne, danas se razgovara ne šaputanjem nego sasvim otvoreno. Nakon proglašenja tzv. „hrvatske samouprave“, koje je izvršeno pod direktnim uplivom HDZ, smijenjen je u martu 2001. godine direktnom akcijom međunarodne zajednice član Predsjedništva BiH Ante Jelavić. Hrvati su tada bili javno ušutkani, ali kasnije sa opadanjem moći OHR-a ponovo su počeli da traže svoja „ugrožena prava“. U svemu tome, stalno su imali udruženu, naglašenu i nedvojbenu podršku zvaničnog Zagreba i srpskog šovinističkog prvaka Milorada Dodika. On radi destabilizaciju Bosne i Hercegovine uz direktnu podršku Beograda, u šta se uključila i zvanična Moskva, koja na cijelom prostoru Balkana provodi hibridni rat. Nakon što je hrvatski predsjednik Zoran Milanović nediplomatski ponudio Bošnjacima najprije sapun da bi Bosna i Hercegovina postala građanska država pa tek onda parfem i nakon toga njegovo zalaganje da se hrvatski vojnici pošalju u Bosnu i Hercegovinu, bjelodano je isplivala duboka ksenofobična mržnja nacionalističkih političara „lijepe naše“. Ipak, krajnje uvrjedljive Milanovićeve riječi nisu mogle obrisati kvalifikaciju Haškog tribunala o udruženom zločinačkom poduhvatu vrha hrvatske države na čelu sa tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom protiv Bosne i Hercegovine.


U razgradnji Bosne i Hercegovine, ipak, podjednaku odgovornost imaju i Dodik i Čović. Ovaj posljednji je u međuvremenu ostvario dobre političke rezulate. Uz puno angažiranje visokog predstavnika nametnut je Izborni zakon koji pogoduje HDZ-u, nečuveno je na jedan dan suspendiran Ustav Federacije BiH, što predstavlja jedinstven primjer bahatosti. Ovo je Christian Schmidt učinio po direktnim uticajem Zagreba, o čemu se hrvatski zavničnici, na čelu sa ministrom Gordanom Grlićem Radmanom javno hvale. Bosna i Hercegovina je dovedena u opasnu situaciju. Sada, međutim, predstoji izbor nedostajućeg ustavnog sudije iz reda Hrvata, a HDZ želi na tu funkciju instalirati nekompetentnog ali podobnog čovjeka bliskog vrhu ove nacionalističke stranke. Pri tome Hrvatska demokratska zajednica protura stalno istu priču o ugroženosti najmalobrojnijeg, konstitutivnog naroda i služi se superiornom i upornom promidžbom odnosno snažnim lobiranjem po svijetu. Oni su daleko ozbiljniji od bošnjačke propagande. HDZ nije zadovoljan krajnjih ishodom izborne reforme. Cilj je da upravo oni odlučuju o izboru člana Predsjedništva BiH. Ovakvi zahtjevi nemaju pravne osnove. Radi se o rasističko-šovinističkoj i ksenofobičnoj politici HDZ-a, koji već godinama sistematski pokušava ubijediti evropsku javnost da su Hrvati u Bosni i Hercegovini potpuno diskrimirani. Zapravo, ovdje je riječ o nacionalističkoj agitaciji za izborno preuređenje. Uz direktno sudjelovanje Zagreba političari oko Dragana Čovića su izvršili presudan politički uticaj na SAD. U tom kontektu treba gledati i na posljednje proameričko glasanje Hrvatske na zasjedanju Generalne skupštine UN. Zagreb je glasao protiv rezolucije kojom se poziva na trenutno humanitarno primirje i zaustavljanje neprijateljstva u Gazi. Iste stavove ima i Dragan Čović, koji je u međuvremenu izbacio ustaše sa ulica Mostara, unaprijedio odnose sa Izraelom. On pokušava da se ubaci u američko sedlo u kojem već udobno sjedi Zagreb, pri tom je obezbijedio podršku cionističke države jer ju je podržao u agresiji na Gazu. Ova politika koja je duboko antibošnjačka podudara se sa političkim ciljevima Dodika i Vučića, što pogoduje interesima Moskve. Stranci žmire dok Čović održava dobre veze sa Rusijom. Milorad Dodik i Dragan Čović su sijamski blizanci, svakako pragmatski saveznici s tim što srpski „razarač“ radi robusnije i otvorenije na rastakanju Bosne i Hercegovine. Srbijansko rukovodstvo u Beogradu nastavlja aktivno eutanizirati Bosu i Hercegovinu preko svog satelita Milorada Dodika, arbitira u svoju korist u Crnoj Gori gdje je postavljena prosrpska vlada i radi na nestanku Republike Kosova, a jedan od najozbiljnijih koraka u tom pravcu bio je teroristički napad na kosovsku policiju u trećoj dekadi septembra 2023., a vinovnici su bili naoružane profesionalne vojne i policijske snage koje su upale na teritorij Banjske. Što se tiče bosanskog Srbina Milorada Dodika, on će ići sve dotle dok stranci, a prije svega Amerikanci, ne pokaže (ako pokaže) zube, i odvrate ovog uzurpatora od njegovih očiglednih namjera. Washington bi morao najprije politički neutralizirati dejlovanje beogradskog režima, a to je uspio djelom ostavkom šefa BIA-e Vulina, a i to očigledno nije dovoljno. Druga meta je Milorad Dodik, ali je neizvesno hoće li Amerikanci ići do kraja ili je u pitanju „tiha“ igra pravljenja nove geopolitičke situacije koji će zahvatiti Balkan, a to je drugim jezikom kazano, da se prizna premoć snažnijeg nad slabijim pri čemu se upotrebljavcaju riječi prijekora, stavljanje na crnu listu određenog broja pojedinaca. Sada treba mirno prosuditi moguće korake Zapada i SAD, ne donositi odluke na brzinu i sa emocijama. Ali, kada bi došlo do otimanja nadležnosti Bosne i Hercegovine ‒ Oružanih snaga, SIPA, OSA, Suda, Tužilaštva, Uprave za indirektno oporezivanje ‒ jednom riječju istrajavanjem na „otcjepljenju“, niko više ne bi mogao biti siguran za opću situaciju ni ovdje ni u cijelom regionu. Vjerujem da će Dodik nastaviti zadatim kursom koji se osmišljava u Beogradu i ovjerava u Moskvi. Jer, ako bi odustao od ovog „projekta“ zna da ga čeka raspeće na križu, kao svojevremeno Miloševića poraženog zato što nije završio srpski ratni projekt. Sve će zavisiti od stranaca, ne od opozicije u Rs-u koja je isuviše slaba da se upusti u klinč sa Dodikom, jer tada će nastupiti politički linč.

Sukob oko Ustavnog suda
Glavni problem je ipak, Ustavni sud, jer ko ovlada njime dobio je Bosnu i Hercegovinu. Cilj srpsko-kroacijskih secesionista je da razore demokratske veze i vrijednosti ustanovljene sa Evropskim sudom za ljudska prava. Trojica stranih sudija u Ustavnom sudu BiH su „naša veza sa evropskim standardima i normama“. Najkrupniji i najvažniji strateški cilj Bosne i Hercegovine je očuvanje nepristrasnosti, nezavisnosti, profesionalnosti, ustavnosti i zakononitosti u radu Ustavnog suda. Zasada Ustavni sud (BiH) odolijeva svim napadima. Afirmirao se kao nezavisni čuvar ustava i institucionalni garant za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Takav treba i ostati. Ovo samo pod uslovom da ne bude politiziran. Snage koje razbijaju državu rade na podređivanju Ustavnog suda BiH nacionalističkim štabovima. Uvođenje etničkih principa u odlučivanju Ustavnog suda najveća je opasnost za državu Bosnu i Hercegovin, jer ako razbiju Ustavni sud BiH destruirali su Bosnu i Hercegovinu. Zato moramo svim raspoloživim legalnim sredstvima, pa i ovim naučnim skupom o 890 godina ZAVNOBiH-u, braniti principe ustavnosti i zakonitosti. Pogubna interpretacija je da u Ustavnom sudu sjede sudije Bošnjak, Srbin i Hrvat. To jednostavno nije ispravno. U njemu je dominantna struka. U Ustavnom sudu sjede pravnici koji su izabrani u skladu sa Ustavom. Oni donose konačne i obavezujuće odluke.

Šta treba bude orijentacija progresivnih snaga?
Ona treba da bude zasnovana na odlukama Evropskog suda za ljudska prava. Prava i slobode su određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i njenim Protokolima, i imaju "prvenstvo pred svakim drugim zakonodavstvom". U trenutku kada utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više takvih prava i garancija, taj sud donosi presude koje su obavezujuće za svaku državu. One su obavezne postupati po presudama i moraju mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. Evropski sud je u predmetu apelanta Slavena Kovačevića, presudio da sadašnji izborni zakon krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Sud je zaključio da Bosna i Hercegovina treba da bude jedna izborna jedinica, odnosno da „entiteti ne mogu biti izborne jedinice za Predsjedništvo BiH i državni Dom naroda. Sud je praktično predložio demontažu ovog doma Parlamentarne skupštine i izbor delegata sa cijele Bosne i Hercegovine, dakle, bez eniteteta. Legitimno predstavljanje je označio dikriminatornim.
U Bosni i Hercegovni sada se vodi presudna borba izmedju snaga progresa i sila mraka. Posebno se od bošnjačkih parlamentaraca, koji su najbrojniji, očekuje se da po ovom pitanju zauzmu jasan i nedvojben stav, koji će biti u skladu sa odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Sutra će ih historija tretirati: 1) ili kao kohezivno tkivo Bosne i Hercegovine odnosno njene državnosti za koju su se izborili njihovi očevi prije 80 godina ili 2) kao razbijače i izdajnike Bosne i Hercegovine.

Podudarno mišljenje Tita i Alije Izetbegovića
Obavljajući dužnost savjetnika r. Alijom Izetbegovićem s njim sam razgovarao o temi ZAVNOBIH više puta u periodu 1997‒2001. godina. U svim razgovorima isticao je da nema Bosne i Hercegovine bez Srba i Hrvata i da nema države samo sa Bošnjacima. Ovo je jako bitna historijska činjenica u kontekstu odbrane bosanskohercegovačke državnosti. Podsjećam na Izetbegovićeve riječi, parafraziram: „Ovo treba usaditi u glavu svakome ko razmišlja drugačije, jer na taj način šteti konceptu Bosne i Hercegovine. To je naprosto naša abeceda“.

Objasnio je to sljedećim riječima: „Ako ne bismo prihvatili da u Bosni i Hercegovini ravnopravno žive Srbi i Hrvati, mi Bošnjaci time bismo automatski prihvatatili da Bosnu i Hercegovinu treba živu poderati. Mi to naravno ne želimo i nećemo. Time bismo išli na ruku Tuđmanovom i Miloševićevom konceptu destruiranja Bosne i Hercegovine. Osim toga ovo Bošnjacima ne odgovara. Na ovaj način mi bismo posjekli granu na kojoj sjedimo. Treba tražiti način da se dogovorimo sa Srbima i Hrvatima i svim građanima da zajedno gradimo Bosnu i Hercegovinu.“ Iz ovoga se vidi da je Izetbegović stalno insisitirao na dogovoru Bošnjaka sa druga dva naroda.


Upitao sam tada Aliju Izetbegovića znači li to „zaborav“ od svega što su radikalni Srbi i Hrvati učinili Bošnjacima. Rekao mi je: „Događaje iz prošlosti ne smijemo nikada zaboraviti. Te sudbonosne dane, kao npr. Srebrenicu, Bošnjaci moraju trajno zapamtiti, pohraniti u svojoj memoriji, i čuvati kroz generacije. Ovako je rekao: „Bili bismo idioti, politički kreteni, kada bismo zaboravili što se dogodilo u Srebrenici, Tomašici ili Sarajevsku opsadu i niz drugih mjesta u Bosni i Hercegovini na kojima su ostavljeni krvavi tragovi našeg naroda. Ako bismo to izbrisali iz našeg sjećanja onda bismo zaslužili ponavljanje historije“, rekao mi je u razgovoru predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

To su, dakle, poruke prošlosti i akcentiranje sadašnjosti. Ove poruke su identične. Jednu su ispisali komunisti, a drugu nekomunisti. I jedna i druga poruka ima isto ušće: to je Bosna i Hercegovina iz Mrkonjić Grada od prije 80 godina, u kojemu je BiH reafirmirala svoju državnost i tako obnovila svoju međunarodnu ličnu kartu.

I tako. Magle nad Bosnom i Hercegovinom još se nisu razišle. Nebo je i dalje tmurno. Možda je situacija jednako teška kao i novembra 1943. u Mrkonjić Gradu. Te sudbonosne noći, prije 80 godina, pronašli smo jasan odgovor za nastavak života, upotrijebit ću socijalistički izraz ‒ zbratimljeni u zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini ‒ u kojoj smo u ratnim prilikama obnovili njenu državnost staru nekoliko vijekova. Koliko je ovo pitanje bilo važno svjedoče dalekosežne Titove riječi uoči zasjedanja ZAVNOBIH-a kojim je još tada prihvatio muslimane, današnje Bošnjake, kao ravnopravan narod. Prihvatajući jasno političko gledanje Pokrajinskog komiteta Komunističke partije da Bosna i Hercgovina treba biti ravnopravna federalna jedinica, Tito je rekao sljedeće:

„Pa da nije bilo Bosanaca mi ne bi sjedili ovdje. Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna federalna jedinica najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini”. Jasno prepoznajući snove frustiranog, nacionalističkog Beograda i šovinističkog Zagreba, Josip Broz Tito je godinu dana prije smrti izrekao misao o državno pravnom statusu Bosne i Hercegovine:
“Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali”.

U ovim riječima je sva naša prošlosti, sadašnjost i budućnost.

(Autor je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića)