Kada slušamo neku pjesmu obično se identifikujemo sa pjevačem koji je izvodi. U njihovoj sjeni ostaju brojni muzičari koji svojim instrumentima doprinose da melodija koja se plasira javnosti bude baš onakva kakvom ju je kompozitor osmislio. Jedan od takvih jeste diplomirani mašinski inžinjer Džihad Polić iz Tuzle. Zbog violine pomalo je zapostavio metalsku struku. U posljednje vrijeme, vrlo uspješno, okušao se i kao pjevač.

-Ja u stvari živim dva života uporedo, kaže Džihad Polić. Kao metalac nisam odustajao ni od svog hobija-muzike. Završio sam i Muzičku školu te tako stekao potrebna znanja da violinom ovladam onako kako treba. Obzirom da sam se mlad penzionisao to mi je dalo dodatni vjetar u leđa da se muzici u potpunost i posvetim. Kao izrasliji učenik Muzičke škole postao sam član Simfonojskog orkestra u Tuzli, a vremenom sam se posvetio i komercijalnoj muzici. Uglavnom radio sam kao muzičar violinista, a i kao bek vokal mnogim pjevačima. Ponekad sam znao i zapjevati solo. To se mnogima dopalo i malo pomalu, uz posao muzičara, postao sam i pjevač. Zvanično sam vokalni solista Muzičke produkcije RTV BIH, koja sve moje snimke plasira na elektronske platforme i druge, društvene, medije. Napravio sam mnogo snimaka u toj produkciji, uglavnom naših tradicionalnih pjesama sevdalinki. Uporedo snimam i nove, autorske, pjesme pisane u duhu naše bogate muzičke tradicije. Ne trčim za komercijalom. Ono što snimim želim da bude dobro i kvalitetno. Znam da će te pjesme brzo pronaći svoj put do slušalaca. Neke od njih možda, u vremenu pred nama, steknu stastus narodnih pjesama. Kao muzičar, ali i kao pjevač, učestvovao sam na mnogim festivalima, koncertima, smotrama, revijama sevdalinke u državi i regionu. Ponosan sam na to da sam član velikog narodnog orkestra pod upravom Dinka Mujanovića sa kojim sam nastupao u najvećim dvoranama u regiji, „Lisinski“ Zagreb, „Sava Centar“ Beograd, zatim u Geteborgu, Osijeku, Rijeci, Slavonskom Brodu i skoro svi gradovi u Bosni i Herrcegovini.

Čast je svirati sa Dinkom Mujanovićem

Kažu da i drugi članovi tvoje porodice plove muzičkim vodama.
- Da. Potičem iz muzičke porodice. Suprugu sam upoznao za vrijeme studiranja u Sarajevu. Pjevala je u Kulturno umjetničkom društvu „Ivo Lola Ribar“. Moj sin Alen je profeionalni muzičar, kćerka Lejla, pored svog zanimanja, veoma lijepo pjeva. Moj zet Sanel Bajrami je profesionalni muzičar, a i njegov otac to jeste moj prika Halil je, također, muzičar. Moja unuka Ajla je krenula na Muzičku akademiju u Americi. U gradu Bojsi član je njihove filharmonije. Prati me jedan od kurioziteta. Naime, nastupao sam zajedno sa suprugom, sinom, kćerkom, zetom, prikom, unukom. Nedavno sam u Tuzli nastupao na manifestaciji vezanoj za obilježavanja 80. godišnjice oslobođenja ovog grada. Tu je, sa violinom, nastupila i moja najmanja, sedmogodišnja, unuka. Na jednom koncertu sevdaha u Tuzli zajedno smo nastupili
unuka Ajla na violini, zet na harmonika, prika na basu i ja na violini.

Ima li posla za muzičare?
-Ima za sve one koji ovaj posao sa ljubavlju rade. U toku godine imam dosta koncerata po gradovima u našoj zemlji. Neke od njih i sam organizujem.

Hoćeš li se kao pjevač legtimisati nekim albumom?
- Radim na tome. Iza sebe već imam četiri autorske pjesme snimljene u duhu naše tradicionalne pjesme sevdalinke. Nastojim da ih sve „obučem“ u dopadljivo video ruho i tako više približim publici. Za neke od njih me inspirisao moj grad Tuzla. Još jednu takvu trenutno pišem i vjerujem da će se, u vremenu pred nama, naći rame uz rame sa nadaleko poznatim pjesmama „Gornju Tuzlu opasala guja“ i „Pod Tuzlom se zeleni meraja“. Dobitnik sam mnogih priznanja na očuvanju naše tradiciuonalne pjesme sevdalinke. Posebno mi je drago priznanje koje sam „za veliki doprinos u afirmaciji grada Tuzle kroz muzičko stvaralaštvo“, dobio neki dan povodom obilježavanja 80 godina oslobođenja ovog grada, kaže Džihad Polić.