(Osvrt na roman „Ogrlica iz Šanliurfe“ Ruždije ADŽOVIĆA, knjiženika i novinara iz Sarajeva)

Možda je urođena rezervisanost autora ovih redova prema tuđicama, odnosno riječima uzetim iz stranih jezika i kultura,a koje nijesu na prvi pogled razumljive pprosječnom čitaocu, naročito kada je u pitanju naslov neke knjige, razlog što sam bio privremeno odložio čitanje romana „Ogrlica iz Šanliurfe“ Ruždije Adžovića, književnika i novinara iz Sarajeva porijeklom iz Crne Gore. Moglo se, čak, dogoditi da ga nikada i ne pročitam, iako nastojim da poklonjenim knjigama poklonim odgovarajuću pažnju, čak i kada mi se u startu ne dopadnu. I odmah da kažem, da bi to u slučaju romana „Oglica iz Šaliurfe“ bio veliki grijeh i još veća šteta.

Da odmah podvučem i to da je, suprotno mom prvom utisku, naslov romana „Ogrlica iz Šanliurfe“ pun pogodak i da je u njemu na neki način sublimirana cjelokupna radnja i sadržina ovog rijetko interesantnog i dobrog romana savremene književnosti koja se stvara na četiri bliska jezika (bosanski, crnogorski, srpski i hrvatski). Šanliurfa je kako je objašnjeno u romanu grad u Turskoj prema granici sa Sirijom u kome je, prema predanju, boravilo ili živjelo pet Božjih poslanika – pejkambera.

U ukupnoj strukturi i sadržini romana ime toga turskog grada ne bi imalo neku posebnu važnost i svrhu, osim unošenja određene mističnosti i vjerovanja, da u tom gradu nije svojevremeno boravio glavni junak, Sinan, i da u njemu (u jednoj prodavnici starinarnica) nije kupio neobičnu orglicu koja je, pokazaće to iščitavanje romana, ključ i pokretač radnje a u vjerovanju glavnog junaka uzrok i posljedica tragičnih događanja, koja su uslijedila.

Čudesna ogrlica
Kako je objašnjeno u tekstu ove izuzet o važne knjige – romana, prema objašnjenju starog prodavca iz Šanliurfe riječ je o „ogrlicama koje, prema jednom ovdašnjem predanju, simboliziraju neraskidiv spoj između ljudi koji se vole, recimo muža i žene, brata i sestre, između braće... One su simbol neprolaznog uvažavanja ljubavi. Vrlo zanimljive ogrlice, zaista. Vidiš da se, ustvari, jedan privjesak, koji kao da je odsječen napola, nalazi na dvije oglice, što zapravo, čini jenu cjelinu, odnosno ogrlicu dvojnicu. Ove oglice donose sreću i štite one koji ih nose. Simbol su vječnog, neprolaznog uvažavanja i ljubavi i one donose sreću. Ali ogrlice se ne smiju uništiti ili izgubiti. Ni jedna ogrlica se ničim ne smije oskrnaviti, jer to onda donosi nesreću“.

Kada je čuo za to predanje o čudotvornoj moći oglice, glavni junak romana, Sinan, koji je sa folklornim društvom iz svog grada gostovao na međunarodnom fetivalu u Šanliurfi je bez dvoumljenja kupio dvije ogrlice – jednu za sebe, a drugu za svog najboljeg prijatelja i druga sa kojim je namjeravao da se pobratimi i koju mu je, prilikom tog svetog čina, kasnije i uručio.

Ono što je najvrednije u ovom veoma zanimljivom romanu je majstorski vođena fabula, odnosno radnja romana, puna dramatičnih obrta, koji čitaocu ne dozvoljava da se makar za trenutak odvoji od teksta, a koja je takoreći od početka pa do samog kraja u čvrstoj korelaciji sa čudesnom ogrlicom, ako ništa drugo, a ono bar u vjerovanju glavnog junaka.

U ovom romanu se, zapravo, odvijaju dvije uporedne drame – jedna kroz neposredne doživljaje glavnog junaka a druga kroz prizmu sjećanja. U prvoj dramatičnoj priči riječ je o istinskoj ljubavi glavnog junaka Sinana i ljepotice, gimnahzijalke Đulije, inače Albanke, i nesebičnom prijateljstvu, drugarstvu i bratskim odnosima glavnog junaka i njegovog pobratima Milana.

Druga takođe veoma teška i dramatična priča se odnodsi na užas zbivanja u zatočeničkom logoru za nesrbe u Bosni u kom se našao i sam glavni junak koga su srpski vojnici izvukli iz njegove kuće i odveli u zatočeništvo dok se njegov komšije Srbin smješkao, što upućuje na mogućnost da ga je njima i potkazao i naveo da to učine.

Ovaj dio priče koji je saopšten na početku i kraju romana pun je ljudskih patnji zatočenih Bošnjaka i Hrvata-, pun zlostavljanja, svirepih ubistava, iživljavanja pijanih srpskih vojnika i paravojske, ponižavanja, psovanja, izgladnjivanja...

Te dvije dramatične priče se kroz sudbinu glavnog junaka na kraju pretapaju u zaajedničku tragediju kada ga Luka njegov drug i nprijatelj iz djetinjstva zajedno sa jedanaestogodišnjim dječakaom Malikom, umjesto da pokuša da ih spasi, kako je obećavao, potpuno neobjašnjeno i neočekivano jednoga dana dok su sa ostalim zatočenicma, gladni i žedni po žegi i vrućini u jednoj šumi gdje su dovedeni kopali jamu za buduću zajedničku grobnicu, uzeo i na očigled ostalih zatočenika i vojnika i stražara, počeo da psuje i naziva najpogrdnijim imenima, da ga udara kundakom. Kada je maleni Malik pokušao da ga spasi moleći zlikovca da ga ne udara, on iim je naredio da idu pred njim prema riječi i kada su došli u blizini nje, naredio da trče u rijeku, ako umiju da plivaju. Sve do tog trenutka i Sinan i Malik su vjerovali da želi da ih spasi i potrčali su u pravcu vode. Kada su došli do rijeke, zlikovac Luka je ispalio jedan rafal u vazduh, a zatim spustio nišan i obojicu ubio.

Tim zlikovačkim činom nekadašnjeg prijatelja koji pisac, svjesno ili nesvjesno, nije do kraja razjasnio ostavljajući čitaocima da sami domišljaju, ili je jednostavno pokazao kako su u Bosni i Hercegovini prvo ubijali prijateljske, komšijske i druge odnose koji su prije rata vladali, da bi potom, lakše realizovali svoj krvavi pir, okončana je drama i patnje glavnog junaka koje su počele davno prije a vezani su za surovu sudbinu njegove vjerenice Đulije i pobratima Milana.

Glavni junak romana Sinan je predajući ogrlicu Milanu objasnio da se od nje, kao simbola vječne bratske ljubavi ne smije odvajati. Međutim, kada je prilikom jedne posjete u Cirihu, u Švajcarskoj, primijetio da ogrlica nije kod njega, bio je veoma ljut i umalo nije došlo do međusobne svađe ili razlaza, iako mu je Milan objašnjavao kako je navodno slučajno izgubio prilikom kupanja u Dubrovniku.

Glavni junak romana Sinan, nije bio čovjek bez mane, iako je uživao veliki ugled u svom gradu. Pošto mu je otac stradao kao građevinski radnik, ostao je da živi sa sestrom i majkom. Pritisnut nemaštinom, on se u jednom trenutku, po nagovoru nekih poznanika, odao krijumčarenju droge, oružja i municije.

Kada je upoznao ljepoticu Đuliju maturantkinju gimnazije, inače Albanku, i kada je vjerio i pripremao se za svadbu i budući zajednički život, priznao je kakvim se poslom bavi i obećao da ima samo još jedan ugovoren švercerski posao: dopremanje municije iz Beograda i njenu preprodaju i da će nakon toga prestati da se bavi tim poslom, koji mu se inače nije sviđao, iako je donosio dosta novca. Čak je i kupio jednu kuću na obali rijeke gdje je sa svojom vjerenicom koju je neizmjerno volio, namjeravao da otvore restoran.

Jednom prilikom, dok su se odmarali pored rijeke, Džulija je na njegovim grudima primijetila ogrlicu. Kada je to vidjela i kada joj je Sinan ispričao da je jednu takvu ogrlicu poklonio svom pobratimu Milanu, Džuliji je odmah sve bilo jasno i naglo je promijenila raspoloženje. Sinan je patio zbog promjene njenog raspoloženja, ali je mislio da je u pitanju nervoza pred udaju i da će sve brzo proći.

U takvoj atmosferi, prije najavljenog polaska za Beograd, Džulija je skrivajući koliko je mogla svoj bol, Sinanu dala dobro upakovan smotuljak i zamolila da ga sakrije negdje u kolima i da joj da riječ da ga nikada neće otvarati, te da će ga on kao neka vrsta hamajlije čuvati od svakog zla i nesreće.

Sinan je učinio kako je i obećao, a kada se sa poklonima za svoju voljenu, vratio iz Beograda, čekao ga je šok. Dočekala ga je policija i odvela kući kod Džulijinih roditelja i braće, kada mu je saopšteno da je njegova vjerenica izvršila samoubistvo vješanjem i da niko ne zna razlog. Od teškog šoka Sinan je pao u nesvijest i dopao bolnice.

Pošto niko nije znao razlog samoubistva njegove Džulije, i pored obećanja koje joj je dao, da neće otvarati „hamajliju“, Sinan je to učinio. I prije nego što je pročitao pismo koje mu je Džulija ostavila, čim je u njemu našao privjesak sa ogrlice iz Šanliurfe, bilo mu je sve jasno. Pismo je to i potvrdilo: Prije nego što je on bio i upoznao Džuliju Sinanov pobratim Milan je, kako je kasnije pokušavao objasniti, u pijanom stanju, presreo nesrećnu djevojku i silovao je. Braneći se od napasnika Đulija je otrgla privjesak sa njegove ogrlice i on je sve i bez pisma objasnio. Džulija nije mogla da „uprljana“ kako je napisaala, dođe kod čovjeka koga je najviše na svijetu voljela i zato se odlučćila na takav korak.

Dok se Sinan prodajući kuću u kojoj je namjeravao da otvori restoran, pripremao da ide u Cirih da osveti svoju vjerfenicu, Milan nenajavljeno dolazi u njegovu kuću, pošto je čuo za samoubistvo. Dok se Sinan pripremao da ga ubije grdeći ga za zlodjelo koje je napravio, odjeknuli su pucnji koji su došli iz pištolja Džulijinog brata koji je dolazeći u posjetu svom nesuđenom zetu sve čuo i razumio, i umjesto Sinana osveto sestru.

Izvsanredan poznavalac života i društvenih kretanja Bosne u predratnom i ratnom periodu

Pored maestralne fabule, odnosno radnje, u romanu Ruždije Adžovića, svi glavni likovi su izvanredno oslikani i to počev od glavnog junaka Sinana, njegove vjerenice Džulije, inače Albanke, pobratima Milana do zlikovaca Luke i Zapovjednika koga su od muke se šalivši zatvorenici zvali „kvalitetnim" zločincem po rođenju i zanimanju i „strojem za ubijanje“. Kao pisac Adžović se nedvosmisleno pokazao i kao izvanredan poznavalac stanja i društvenih odnosa u predratnoj i ratnoj Bosni i Hercegovini. Ispoljio je i izvanredno poznavanje običaja kosovskih Albanaca.

Njegov jezik je čisto književni sa blagim primjesama novinarskog stila i nekih uobičajenih fraza izreka i poređenja. No, ako bi se mogla uputiti i neka sitnija zamjerka poput pomenutih, sve one padaju u vodu pred majstorski vođenom fabulom i dramatičnim obrtima koji kao žive i nezaboravne slike promiču isppred očiju čitalaca. Da je u romanu bilo još malo više misaonih uzleta i svježijih poređenja i slično, on bi se bez dvoumljenja mogao svrstati u red vrhunskih ostvarenja.

Imajući u obzir ove i brojne druge romaneskne kvalitete ovog teksta, mora se konstatovatii, da je pisac pogovora ove izuzetno vrijedne knjige prof. dr. Novak Kilibarda, s pravom zaključio „da je vođen svojim izvrsnim romanom 'Ogrlica iz Šanliurfe' Ruždija Adžović ušao u proznu beletristiku kroz njezina glavna vrata“.

Kažimo na kraju, da je i izvanredan predgovor romanu napisao i poznati bosanskohercegovački književnik i književni kritičar Isnam Taljić.