Dok traje genocid u Gazi danas se navršava 106 godina od Balfurove deklaracije koja je postavila temelje izraelske države. U Izraelu se slavi, a u Palestini i arapskom svijetu se sa mržnjom, prezirom i gađenjem dočekuje ova vijest o obljetnici. Tada je voljom velikih sila, a prije svih UK, Palestina izgubila državu a njen narod doživio sudbinu najvećih beskućnika. Britanska vlada koja je preuzela teritoriji Palestine od Osmanlija izdala je na današnji dan, 2. novembra 1917. Balfurovu deklaraciju, koju je potpisao tadašnji šef diplomatije i raniji premijer Arthur James Balfour. Godišnjicu donošenja Balfurove deklaracije Arapi obilježavaju sa gorčinom a Palestinci prebrojavajući svoje mrtve. Njena suština je u misli Artura Keslera "jedan narod svečano je obećao drugom narodu zemlju trećeg naroda". Balfourova deklaracija je dokument kojim je neka vlada podržala uspostavljanje jevrejske države u Palestini, na tuđoj zemlji. Pismom Walteru Rothschildu, prvaku jevrejske zajednice u Engleskoj, vlada UK je podržala stvaranje “nacionalnog staništa za jevrejski narod ili nacionalni dom za jevrejski narod”, pri čemu nije upotrijebljen pojam država i izbačena je riječ “Palestina”, a uvedena formulacija “u Palestini” kako se ne bi dobio dojam o cijeloj Palestini. Ipak, ova deklaracija je dala Izraelu vjetar u leđa i otvorila Jevrejima prostor za izgradnju državnih institucija i jačanje svojih kapaciteta, dok je Palestincima to uskraćeno. Evo izvornog teksta Balfurove deklaracije:

Foreign Office
November 2nd, 1917.

Dear Lord Rothschild,
I have much pleasure in conveying to you, on behalf of His Majesty's Government, the following declaration of sympathy with Jewish Zionist aspirations which has been submitted to, and approved by, the Cabinet:
"His Majesty's Government view with favour the establishment in Palestine of a national home for the Jewish people, and will use their best endeavours to facilitate the achievement of this object, it being clearly understood that nothing shall be done which may prejudice the civil and religious rights of existing non-Jewish communities in Palestine, or the rights and political status enjoyed by Jews in any other country".
I should be grateful if you would bring this declaration to the knowledge of the Zionist Federation.

Yours sincerely
Arthur James Balfour
(Ministarstvo vanjskih poslova
2. novembra 1917. godine

Masovni dolazak Jevreja na palestinsku zemlju

Poštovani lorde Rothschild,
Zadovoljstvo mi je prenijeti Vam u ime Vlade Njegovog Veličanstva sljedeću izjavu o naklonosti sa židovskim cionističkim težnjama koju je Kabinet podnio i odobrio:
„Vlada Njegovog Veličanstva podržava uspostavu Nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini i uložit će sve svoje napore kako bi olakšala postizanje ovog cilja, uz jasno razumijevanje da se neće učiniti ništa što bi moglo štetiti građanskim i vjerskim pravima postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i političkih statusa koje uživaju Jevreji u bilo kojoj drugoj zemlji".
Bio bih vam zahvalan ako biste s ovom deklaracijom upoznali cionističku federaciju.
S poštovanjem
Arthur James Balfour)

Pojam koji su upotrijebili Britanci u konstrukciji pisma “Nacionalni dom za jevrejski narod” ostao je “nejasan i nerazumljiv”, što je 12 godina kasnije u toku debate o palestinskom pitanju u Donjem domu priznao i sam ministar vanjskih poslova te zemlje Ernest Bevin. Ujedinjeno Kraljevstvo je svjesno zamutilo odnose u Palestini i zbog svojih geopolitičkih razloga, prije svega zbog Sueckog kanala. Za London je bilo važno da osigura zaleđe Sueckog kanala što je ukjučivalo posjedovanje Palestine.
Ova teritorija je do 1917. bila inkorporirana u Osmansko Carstvo ali je unutrašnjim intrigama vlada u Londonu pobunila arapsko stanovništvo protiv tadašnjeg kolonizatora obećavši pri tom stvaranje jedne arapske nezavisne države što proizilazi iz McMahonove-Husseinove korespondencije iz 1915. godine. Ali Britanija je imala sasvim druge planove, što je vidljivo iz Sykes-Picotovog sporazuma iz 1916. godine. London i Pariz su u međuvremenu potpisali tajni dokument iz kojeg je bilo bjelodano da dvjema kolonizatorskim silama nije padalo ni na kraj pameti davanje nezavisnosti već su isplanirale okupaciju i podjelu teritorija. Nije prihvaćena sugestija američke Komisije King-Crane iz 1919. godine da se jevrejska država u Palestini ne može osnovati bez izazivanja najozbiljnijih kršenja građanskih i vjerskih prava nejevrejskih zajednica u Palestini. Na tlu Palestine Britanci su forsirali Jevreje koji su formirali Jevrejsku agenciju u svetoj zemlji dok Arapima takva mogućnost nije data. London je stalno podsticao privlačenje Jevreja iz cijelog svijeta. Potpuno svjesno Britanija je istrajavala na neprvednoj politici prema Palestincima. Niko iz tadašnje kolonijalne vlasti nije uzeo za ozbiljno težnje i aspiracije palestinskog naroda, jednostavno nisu bile važne. U avgustu 1919. Balfour je pisao Lordu Curzonu koji ga je naslijedio na mjestu šefa diplomatije da oni (Britanci) uopće ne namjeravaju uzimati u obzir želje sadašnjih stanovnika Palestine, jer su velike sile, kako se izrazio, posvećene cionističkom projektu. “Cionizam, bilo da je on ispravan ili ne, dobar ili loš, mnogo je važniji od želja i pritužbi 700.000 Arapa koji sada naseljavaju ovu drevnu zemlju.”

Ova favorizujuća politika je izazivala Arape pa je na kraju došlo do njihovih pobuna 1920., 1921., 1929. i 1933. godine, ali su protesti spriječeni od strane britanske kolonijalne vlasti. Neka vrsta građanskog rata vođenog od 1936. do 1939. surovo je ugušena od strane Britanaca i cionističkih snaga.

Britanci su dobili legitimitet za vojnu upravu nad Palestinom u julu 1922. godine. Liga naroda jednoglasno je usvojila dokument „Mandat za Palestinu“, temeljem kojeg je London dobio pune zakonodavne i upravne ovlasti nad Palestinom. Britanske vlasti su dozvolile zakone o kolektivnom kažnjavanju, administrativnom pritvoru bez podizanja optužnice, vojne sudove, rad pod prisilom…Velika Britanija je bila odgovorna za uspostavljanje uslova za utemeljenje jevrejskog nacionalnog doma. Pozvali su se na načela iz Balfourove deklaracije kojom je Jevrejima dato pravo da se naseljavaju bilo gdje na području zapadne Palestine, između rijeke Jordan i Sredozemnog mora. Kada je napisana Balfurova deklaracije u ovom zemlji je živjelo 90 posto Palestinaca. U trenutka kada je Izrael proglasio nezavisnost, tri decenije nakon Balfurovog pisma, broj Jevreja u Palestini je naglo “skočio” sa 50.000 na 600.000. Balfurova deklaracija i cionistički ciljevi otvorili su put za masovnu imigraciju Jevreja iz čitavog svijeta u Palestinu. Uslijedila je Nakba 1948. godine, koju ovaj narod smatra najvećom katastrofom. Tada je oko 800.000 Palestinaca ubijeno ili protjerano iz svojih domova. Ovim je otvoren prostor za uspostavljanje Države Izrael koji je proglašen 1948. godine nakon što je Generalna skupština UN 29..11. 1947. usvojila Rezoluciju o podjeli Palestine na dva dijela. Nečasna britanska uprava trajala je 31 godinu. Izrael je ratovao u nekoliko navrata sa svojim susjedima, a posljednji put cionistička država je izvršila agresiju na Gazu 8. oktobra ove godine. Sa neviđenom silom i bombardovanjem koje prevazilazi snagu atomske bombe koja je bačena na Hirošimu, Izrael vrši genocid nad stanovnicima male enclave.

Nakon 75 godina od osnivanja militantne cionističke države nije uspostavljen mir niti je ispravljena nepravda koju osjeća narod Palestine. U Gazi je na sceni genocid nad palestinskim narodom koji je stjeran na 600 km2 i na kojem cionisti iskaljuju svoj istorijski bijes. Kada je prije šest godina Izrael sa svojim zapadnim saveznicima obilježavao 100. obljetnicu Balfurovu deklaraciju iz Palestine i arapskog svijeta čuli su se opravdani zahtjevi Londonu da se izvine i prihvati svoju historijsku odgovornost preuduzimanjem konkretnih korake za ispravljanje počinjenih nedjela i ispunjenja predugo čekanih prava za Palestince. Nije uslijedilo izvinjenje nego je na to britanska premijerka Therese May dala arogantne izjave u kojima se hvalila ovom deklaracijom i stvaranjem Izraela dok je sadašnji premijer Rishi Sunak nakon genocida nad Palestincima u Gazi brže-bolje pohitao u Izrael da izrazi solidarnost sa jevrejskom državom. Kako god uzmete Balfurova deklaracija, koju je arapski svijet nazvao s pravom izdajom, nije donijela dobro Palesticima i završena je sa općom katastrofom u britanskom mandatu.