Komentari
VELOLUČKI KILT, 2022.
|
|
Autor: Selena Seferović i Drago Batar
Objavljeno: 20. October 2023. 03:10:42
Bilo je to prije dvadesetak i više godina u gradiću Otavi na rijeci Ilinois, u srcu nacionalnog parka Starved Rocks, u Americi, na farmi kod Marcie Nelson, koja nas je odvela u Tukabatcheeu kamp (na indijanskom Kamp prijateljstva). Povelika smo ex-jugoslovenska izbjeglička družina iz Čikaga, u koloni od desetak automobila, svih nacija i profila, tri-četiri generacije, s gitarama i ribičkim priborom. Pošli smo na vikend da odmorimo naše umorne, ranjene duše nakon ratova i raspada zemlje, kao i svakovrsnih tragedija.
Nakon vožnje kroz žitna polja i farme konja, spustili smo se u dolinu do kampa na potoku, izgrađenog u doba depresije kako bi ljudi imali posla i bar jedan siguran obrok. U nevelikoj brvnari zatekli smo grupu žena koje sjede u krugu i prave kilt. Tada sam to prvi put vidjela. Od komadića raznobojnih tkanina, specijalnom tehnikom, spajaju kockice sa raznim motivima iz historije kraja, flore i faune, njegovim prirodnim ljepotama, poznatim ljudima, takozvani Kilt sjećanja.
To sjećanje može biti osobno i kolektivno, može se raditi grupno ili pojedinačno, prodaje se ili poklanja. Kasnije smo u Maršinim sobama vidjeli razne kiltove, pretežno s motivima Indijanaca kojih više nema. Crtice iz njihovih života, bizone, kanue, rijeku, ptice, ribe, ljude, konje... jedan trenutak uhvaćen u svili, na našem zidu ili krevetu da nas grije toplinom doživljaja i podsjeća na nešto što nam je važno iz osobne ili kolektivne memorije.
Ovaj zapis pokušaj je stvaranja mog mini kilta impresija o Veloj Luci i njenim ljudima kroz umjetnička djela, mahom knjige i časopise. Iz njih donosim po neki detalj ili odlomak, a svi skupa približili su mi Vela Luku na jedan topao ljudski način.
Rano je jutro, 7:38 kaže moj dnevnik, subota, 2021, polazimo iz Zemuna za Split autoputem Miloša Velikog, nekada ‘Bratstva i jedinstva’. Prvi je maj, Međunarodni praznik rada, ujedno i Uskrs i Ramazanski post, tri praznika u istom danu.
Žute se polja uljane repice, podsjećaju nas na naš izbjeglički zivot - prvo u Češkoj Republici, u kojoj smo živjeli od 1992. do 1995. i put iz Praga, gdje smo stanovali, ka Vroclavu u Poljskoj gdje smo radili, a prije emigriranja u Čikago, Ameriku, u kojoj smo proveli tridesetak godina radnog vijeka, do penzije, kada smo odlučili da dio godine provodimo izvan Amerike, švrljajući po svijetu, ne sluteći da će nas svjetska pandemija covida 19 zaustaviti 2020. baš u Veloj Luci, našoj novoj ljetnjoj adresi. Na radio stanici ‘Nostalgija’ s glazbom iz naše mladosti, na frekvenciji 105.2 vrti se na španjolskom ‘Besame mucho’.
Šutimo, pomiješana su nam osjećanja, sretni smo i sjetni u isto vrijeme, sretni što ćemo živjeti u prirodnom raju Jadranskoga mora i na prelijepoj Korčuli, a sjetni što je to nekad bila naša zajednička domovina Jugoslavija za koju su se borili naši očevi, a mi, njihovi potomci odgajani u duhu bratstva i jedinstva (baš kao što se nekad zvao ovaj autoput kojim jezdimo), a sada ni Jugoslavije, niti bratstva, a još manje jedinstva. I umjesto jednog imamo nekoliko putovnica, nekoliko potvrda o raznim korona cjepivima, američkim, kineskim, ruskim...
Prelazimo nekoliko granica: srpsko-bosanskohercegovačku, a potom i bosanskohercegovačko-hrvatsku. Dakle, idemo u inozemstvo.
Nakon što smo se smjestili u naš novi velolučki dom, s novodobijenim OIB-om, odlazim u Narodnu knjižnicu „Šime Vučetić“, upoznajem knjižničarku, učlanjujem se i dobijam knjige o Veloj Luci. Pino Bačić i Ivo Žuvela Gige nam pozajmljuju vrijedna djela velolučkih i korčulanskih autora. Pomalo učim o njenoj prošlosti, ljudima i kulturnim događajima spremnim za sezonu 2021.
Franica Bačić
LJETO U LUCI
Promatram igru žena i mora
Uzalud bjesni
Pjeni sve jače
Valovi dosežu vrhunac
Al' uzalud
Te žene sa otoka mog
Gore kao vulkan
Vječnog Vezuva
I nemoćno more pred snagom tom
Uzmiče
I s blagim smiješkom putuje dalje
Umoran od uzaludne igre
I stišava buru svoje strasti
Što izazvaše te žene mlade
Ta gola tijela na vrućem pijesku
Sa nesvjesnom igrom
Kad hladile su sebe
Na žalu
U zaljevu
U zemaljskom raju
U Luci našoj
(Pjesma iz neobjavljenih rukopisa)
Franko Mirošević Dubaj, Povjerenje ili zaborav
Zapisi slijedom događaja - fragmenti kronike pojedinca,
obitelji i mjesta
U ovoj memoarskoj knjizi, ujedno i velolučkoj monografiji, saznajem podosta o lokalnim mjestima: pa tako da je otočić Ošjak nazvan Otok ljubavi, nekada lovište i uzgajalište zečeva; da je otočić Gubeša bila bolnica za leprozne i ostale infektivne bolesnike; da je Fitzroy Maclean, Čerčilov izaslanik, stigao iz Bosne u Luku, održao antifašistički govor; da ga je dočekao franjevački sveštenik s časnim sestrama koji su podržavali partizane (za razliku od kopna). Autor piše o svom boravku u El Shattu, gdje je vodio dnevnik.
Pjesma naših izbjeglica u El Shattu
Na ovom vrućem pijesku
Gdje vlada sunca sjaj
Gdje su nam noći ugodne
A danju goriš sav
Trave i bilja nema
Pustoš sad vlada svud
A da vi znate gde je to
Na azijskome tlu
Narodni odbor zbijega
Pripremio šatore
A stanovnici od zbijega
U njima borave
Čuvaju nas i paze
Ti saveznici mili
Čuvaju nas i gledaju
Veseli nam bili
Zato im lijepa hvala
Za njihovu pomoć
Al mi ipak želimo
čim prije doma poć
Autor, također, piše da je u logoru učio esperanto i pohađao brijački tečaj, pa je po povratku u Velu Luku radio kao brico, a završio kao policajac. El Shatt je bio najorganizovaniji zbjeg u 2. svjetskom ratu, posljednja grupa izbjeglica otišla je iz El Shatta 1946. za Velu Luku i Blato.
“Čim smo napustili logor na oko 200 metara udaljenosti jugonacionalisti su izvjesili kraljevsku zastavu, a skinuli zastavu sa petokrakom zvijezdom. Nakon povratka brodom Bakar iz Splita za Vela Luku izbjeglice iz Vela Luke i Blata dočekalo je nešto malo znatiželjnika. Od jednog djela mještana koji nisu bili u zbijegu nije bilo posebnog oduševljenja, jer su bili zavidni.
Autor je tokom radnog vijeka radio i kao novinar, objavljen mu je pored ostlih i članak ”Velalučki Olimpijac”: ‘’Objavljen mi je kraći intervju s maratoncem i tadašnjim jugoslovenskim rekorderom na 10 km Velolučaninom Nedom Farčićem, pred njegov odlazak na olimpijadu u Meksiko’’.
Tih 50-ih iz Vela Luke učestali su zbjegovi u Italiju, uglavnom, iz ekonomskih, vrlo malo iz političkih razloga. Tada se na otoku Korčuli ilegalno slušao Radio Vatikan, koji je obavještavao o dolasku pojedinih grupa iz Jugoslavije. Zanimljivo je da je jedna cijela luška obitelj Prizmić Struce preveslala čitav Jadran i dospjela u Italiju. 60-ih i 70-ih godina, kad je Vlada omogućila odlazak, veliki broj ih je otišao i tad je bio običaj da brod zatrubi kao posljednji pozdrav rodnom mjestu, a to je bilo skoro svakodnevno.
Zvonko Maričić, Vela Luka od 1490-1843.
Slike iz velalučke prošlosti
Ovo je prvi znanstveni rad o Veloj Luci od 14-19. stoljeća. Autor, koristeći primarne izvore, pravilno ih interpretira i iz njih izvlači ispravne zaključke, povezuje ih i rekonstruira pojedine događaje i ne samo Vele Luke nego cijelog otoka, jer su njihovi žitelji bili upućeni jedni na druge i vezani raznim vezama. Mnoge obitelji saznaće dosta o svom porijeklu i korijenima, što možda prije nisu znali. Života je ovdje bilo od predhistorije i nikad se nije prekidao. Dokaz su nalazi iz Spilje i utvrđeno je da su ovdje nekad živjeli Grci, pa Rimljani (dijelovi amphora) i Bizantije (keramika), zatim ognjišta i vatrišta s pepelom sve do ranog srednjeg stoljeća, a zatim se govori o mletačkom periodu.
Posebno zanimljiv dio je o najstarijim građevinama poput Kaštela Ismaeli iz 1490. kao najstarije građevine u Veloj Luci, koji je danas privatna kuća uz crkvicu Sv. Vićence. Vela Luka bila je pod mletačkom upravom od 15-18. stoljeća do njene propasti. U tom periodu ističe se junaštvo Ivana Barčota koji je branio Korčulu od napada Turaka, koji su sa 20 dobro naoružanih galija napadali Korčulu, ali je nisu osvojili.
Drugi događaj iz knjige je hajka na vukove koji su već 8 godina uništavali stoku na otoku, a hajkači izvješćuju mletačkog kneza i vladara Korčule da su ubili veliku vučicu. Zatim, kako su se Paštrovići, pleme iz Crne Gore južno od Budve, također, pod mletačkom vlašću, kanili ovdje nastaniti, njih oko 300 iz 30-ak obitelji. Starješina je molio mletačkog kneza da im dozvoli naseljenje, jer su morali pobjeći od drugog plemena Golić koje ih je htjelo istrijebiti. Velalučani Paštroviće doživljavaju kao grabežljive Montenegrine i pisali su mletačkom knezu da ih zaštiti od njih. Najvjerojatnije su se Paštrovići naselili na otoku Šćedru, na ostalim otocima i na Pelješcu, gdje imaju prezimena Radonjići, Šćepanovići. A Velalučani su, zahvaljujući slozi i općem otporu uspjeli sačuvati Velu Luku. Autor, također, piše o obiteljima i njihovim grbovima: Dragojević, Žuvela, Barčot, Surjan, Oreb, Šeparović, Andreis, Bačić...
Maričić je bio učitelj, vodio je poslove obrazovanja kadrova u „Grebenu“, pokrenuo je list „Naš greben“, suradnik je „Luškog libra“ i „Velolučkih novosti“. U zborniku radova o antifašističkoj borbi na Korčuli objavio je 1984. tekst ‘’Škole na Korčuli za vrijeme italijanske okupacije 41-45’’.
Branko Žuvela Doda, 2008. „Prva Gramatika luškega govora,
Govor Velalučana, gramatička pravila luškega govora 20. vijeka“
„Posvećeno meni Materi, za naraštaje da se ne zaboravi“
Ma kad rečim ‘tin’ i kad rečim ‘jan;
Ki da mi zvona s luškega kampanela brecaju
I mojim jezikom jecaju
Sa svim onima što su po svitu sriću iskali
A u ovu je Valu imali
Lučani su dvojezični, tj. govore danas dva jezika, jedan je književni hrvatski i drugi izvorni naški. Najpravilnije ga govore starije žene, dica do 10 godišć, stariji muškarci - poljoprivrednici i ribari. Luški govor su: melodija, posebni akcenti, luške riči, poseban izgovor vokala, nazala, ima posebne oblike, posebnu sintaksu. Luški govor je materinski govor Lučanih i jedan od mnogobrojnih hrvaskih govorih.
Uto je živa povjest Luke i zato mirita, ne samo da ga se dopera u životu, nego da ga se čuva i dohrani našim naraštajima što dohodu i to u svojoj izvornosti. Zato ga va i zapisat. Luški govor je štokavska ikavica sa elementima autohtonosti iz daleke prošlosti možda i Ilira sa latinskim konstrukcijama rečenica zbog uticaja Venecije i drugih jezika iz prošlosti. To je jedan od mnogih dijalekata hrvaskog jezika. Luški govor spada u srednje dalmatinski, tj. govor zapadnog dijela otoka Korčule.
Marica Žanetić Malenica
„Vonji ditinjstva“
Maricu sam upoznala na promociji ove knjige u knjižnici „Šime Vučetić“ u Veloj Luci. Ona je rođena na Badu, od majke iz plemena Dragojević Cesar iz Vele Luke, i oca iz Blata, iz plemena Žanetić Konista.
Iako se ovdje rodila, prvih 16 godina živjela je u Sarajevu i još uvijek se taj bosanski govor osjeća kad govori, a nije napisala još ništa na splitskoj čakavici iako u Splitu živi. Taj njen bosanski prepoznavao se po naglascima, izrazima koje je spontano koristila u govoru. Pričala mi je o problemima zbog toga u kontekstu hrvatskog proljeća 1971. godine, jer su je neki profesori i učenici svakodnevno kritizirali i ismijavali njen govor.
Prije dvije godine spontano je iz nje izašla poezija na luškom govoru ‘koja je izbacila naplavine sjećanja pohranjene negdje duboko u meni, ne dajući priliku zaboravu da ih proguta. Poput ponornice taj jezik je izronio, a na jednoj takvoj ponornici, Trebišnjici, prvi put je naučila plivati.
Vela Luka
U valu jadno duboku Luka se zbila
Za mišćane mira i hlada je hotila
Pa zaklapja korte i škure dokli sunca plamin
Prži more i jude kakogo zemju i kamin
Meni baba i meni mat
Meni baba i meni mat
Nisu kako jan u skule vele hodile
Jerbo se tadar ni dicu žinsku učit slalo
A pametne i vridne obe su bile
Meni baba i meni mat
Nisu kako jan imale svoj solad
A po cili dnev doma su fatigale
Ćutile su rat i strah kakogo nevoju i glad
Meni baba i meni mat
Nisu kako jan imale ni laptop
Ni mobitel ni tablet, u duši su jad, jid i muku
Veživale obnoć u veli grop
Meni baba i meni mat
Sovega svita zaran su partile
A jan se i sadara pitan jesuli za života
Barin bokun srićne bile
Zlatko Gall „Oliver, Trag u beskraju“
(najopsežnija biografija legendarnog pjevača)
Gospodin Oliver Korčulanin je iz Vele Luke, gdje se pjeva iz čista mira. Kad nemaš što raditi onda pjevaš, čak pjevaš i dok radiš, odnosno, pjevaš da ne trebaš raditi.
Oliver u knjizi odaje priznanje svom kolegi skladatelju Vinku Barcotu, našem prvom susjedu, koji ga je naučio svim tajnama ribarenja:
„Rođak i ja uhvatili smo četrdesetak kila bijele ribe: škarpine, zubaci, ugori, svega, uhvatio sam salpu kakvu nikad prije nisam vidi. Izmislili smo i novo piće. Toliko smo na Palagruži uhvatili ribe da je moj rođak uz marendu servirao bevandu dekoriranu, kao što se u martini stave masline, mi smo u vino stavili frišku ribu, rekao je Oliver.“
Šime Vučetić
Velolučanin, bio je pisac, akademik, učitelj po dalmatinskim otocima, esejist, po kome je nazvana Narodna knjižnica u Veloj Luci. Šime Vučetić je bio učesnik NOB-a, kolumnist „Slobodne Dalmacije“. On je pisac ljudskih sudbina, matera bez sinova, sinova bez domovine. U svojim djelima “Između dogme i apsurda“ i „Moram zapisati“ opisuje svoj život.
“Rodio sam se na otoku Korčuli… Rođen sam, dakle, na moru, na selu, ribarskom težačkom, pomoračkom. I živio sam na selu cijelo to tzv. djetinjstvo, a moj prvi izlet bio je opet u susjedno selo, u Blato (1915).“
“Katkada sam, nehotice, posmatrao očeve radne ruke, i materine u kuhinji, tako su mi te ruke izgledale čudnovate kad bi mati, na primjer, strigla svoje tri ovce, i kad bi otac okopavao lozu, oštrio pritke, brao travu, držao vjedro vina. Kako je bio radišan moj otac, od zore do kasno u mrak on je radio.
Napisao je i „Luške pisme’’, na čakavici, na maternjem govoru i posvetio ih majci: ''Kati Dubaj Marus, mojoj materi, dijalektalna riječ je jedna majčinska sisa puna mlijeka ljudskosti i slasti“.
U časopisu „Luško lito“, 1996. piše:
Da, doći će vrijeme kada će se sve razići
sve će se razići od sebe
i svi će ići kući na ručak
i sav ce trag i sve tezge biti pometene,
Ostat će na starim mjestima
One tri četiri naše bijele i smeđe lutke
Slušati kako padaju zrnca bisera
Tok tik tak, tok tik tak
Po stepenicama, sve nizbrdo i polako
Kao da hoće malo kasnije (i hoće, hoće)
Nestati u crnim otvorenim vratima vječnosti
Anka Prizmić
Lječnica, slikarica, kiparica, pjesnikinja
Na pragu kuće
Ostale su ruke moje majke
I sito puno brašna
I riječ zgusnuta u zraku
I oko što gori u mraku
Vatrom zvijezda
Ankin „Križni put“ nalazi se u crkvi Sv. Josipa ispod vitraža Stipe Nobila, a njen reljef u dvoru crkve Gospe od Zdravlja na Badu. Anka je za života svoju kuću pretvorila u galeriju, koja je nedavno promjenila vlasnika.
Franko Stripković:
Veloluški ljubavnici: Proljeće, ljeto, jesen, zima, Luško lito br. 4, 1996.
Ljeto
„Dođi sa mnom, smeđokosa, da se razodjeveni ispružimo po vrućoj ploči uz more, i užegloj od strasti sunčeve ljubavi. Slušat ćemo kliktanje gladnih galebova i mirisati smolu obliжnjih četinara. Mekoću tvoje puti prekrit ću mirisom zgnječenog, zelenog motara i usnama vlažnim od mora utisnut ću cjelove na tvoje spuštene vjeđe. Spavat ćemo nagi na hridini, posutoj blještavim, bjelim kristalima soli, pokriveni tek nebeskim plavetnilom nad nama, s glavama na hrpama opalih borovih iglica, odmarajući se od žestokih ekstaza uzburkanih strasti i ćuteći blagi dah maestrala u našim oznojenim kosama’’.
Marko Šeparović Bogomoja, kroničar mjesta i otoka
RIBARSKA
Poručila hobotnica raku,
ko te stignim
Skinut ću ti kapu
A na to joj račić odgovara
Proj od mene.
Tin pogrdo stara, jer jan iman jedne
Manle osti
S njima ću ti jan
Oči probosti
I još iman
Jednu malu tunju
Koja bi te jadno
Usud vukla
I s tobun bi o
Mrkentu tukla
Bogomoja je Veloj Luci podario kapitalno djelo koje govori o njenoj prošlosti, o jeziku, kolektivnom identitetu, o obiteljima sa 6 ili 8 djece, o jednoj rijetkoj obitelji s 19 djece, opisuje zadružne kuće. On je i autor djela „Hrvatski narodni životi i običaji Velalučana“, koje se nalazi u HAZU u Zagrebu, na 130 stranica, a poznat je i po djelu „Hrvatska povijest djedova unuku’’, o svijetu koji je zauvijek nestao početkom 20. stoljeća.
Motiv za pisanje ovog teksta je nastao nakon čitanja pomenutih knjiga ovog ljeta i moje potrebe da poneko saznanje iz njih podijelim sa susjedima i veloluškim znancima, što je ponesto i za njih bilo otkrovenje. Nadam da će ove vrijedne knjige možda i budući čitaoci Lanterne potražiti i uživati u njima.
Korčula je otok talentiranih ljudi, pisaca, pjesnika, slikara, skulptora, pjevača, klapa. Moj prvi kolektivni kilt o Vela Luci posvećujem Luškama i Lučanima, a sljedeći otočanima iz Korčule, Zrnova, Račišća, Lumbarde i Blata: Ivici Duhović Žaknić, Kseniji Duhović Filipović, Nikoli Skokandiću, Ivi Didoviću, Tugomiru Matiću, Stipi Nobilu, Draganu i Damiru Markovini...
(Naslovnica, foto: korculavelaluka.com)
Nakon vožnje kroz žitna polja i farme konja, spustili smo se u dolinu do kampa na potoku, izgrađenog u doba depresije kako bi ljudi imali posla i bar jedan siguran obrok. U nevelikoj brvnari zatekli smo grupu žena koje sjede u krugu i prave kilt. Tada sam to prvi put vidjela. Od komadića raznobojnih tkanina, specijalnom tehnikom, spajaju kockice sa raznim motivima iz historije kraja, flore i faune, njegovim prirodnim ljepotama, poznatim ljudima, takozvani Kilt sjećanja.
 U predahu reportaže: Autori Selena i Drago |
Ovaj zapis pokušaj je stvaranja mog mini kilta impresija o Veloj Luci i njenim ljudima kroz umjetnička djela, mahom knjige i časopise. Iz njih donosim po neki detalj ili odlomak, a svi skupa približili su mi Vela Luku na jedan topao ljudski način.
Rano je jutro, 7:38 kaže moj dnevnik, subota, 2021, polazimo iz Zemuna za Split autoputem Miloša Velikog, nekada ‘Bratstva i jedinstva’. Prvi je maj, Međunarodni praznik rada, ujedno i Uskrs i Ramazanski post, tri praznika u istom danu.
Žute se polja uljane repice, podsjećaju nas na naš izbjeglički zivot - prvo u Češkoj Republici, u kojoj smo živjeli od 1992. do 1995. i put iz Praga, gdje smo stanovali, ka Vroclavu u Poljskoj gdje smo radili, a prije emigriranja u Čikago, Ameriku, u kojoj smo proveli tridesetak godina radnog vijeka, do penzije, kada smo odlučili da dio godine provodimo izvan Amerike, švrljajući po svijetu, ne sluteći da će nas svjetska pandemija covida 19 zaustaviti 2020. baš u Veloj Luci, našoj novoj ljetnjoj adresi. Na radio stanici ‘Nostalgija’ s glazbom iz naše mladosti, na frekvenciji 105.2 vrti se na španjolskom ‘Besame mucho’.
Šutimo, pomiješana su nam osjećanja, sretni smo i sjetni u isto vrijeme, sretni što ćemo živjeti u prirodnom raju Jadranskoga mora i na prelijepoj Korčuli, a sjetni što je to nekad bila naša zajednička domovina Jugoslavija za koju su se borili naši očevi, a mi, njihovi potomci odgajani u duhu bratstva i jedinstva (baš kao što se nekad zvao ovaj autoput kojim jezdimo), a sada ni Jugoslavije, niti bratstva, a još manje jedinstva. I umjesto jednog imamo nekoliko putovnica, nekoliko potvrda o raznim korona cjepivima, američkim, kineskim, ruskim...
Prelazimo nekoliko granica: srpsko-bosanskohercegovačku, a potom i bosanskohercegovačko-hrvatsku. Dakle, idemo u inozemstvo.
 |
Nakon što smo se smjestili u naš novi velolučki dom, s novodobijenim OIB-om, odlazim u Narodnu knjižnicu „Šime Vučetić“, upoznajem knjižničarku, učlanjujem se i dobijam knjige o Veloj Luci. Pino Bačić i Ivo Žuvela Gige nam pozajmljuju vrijedna djela velolučkih i korčulanskih autora. Pomalo učim o njenoj prošlosti, ljudima i kulturnim događajima spremnim za sezonu 2021.
Franica Bačić
LJETO U LUCI
Promatram igru žena i mora
Uzalud bjesni
Pjeni sve jače
Valovi dosežu vrhunac
Al' uzalud
Te žene sa otoka mog
Gore kao vulkan
Vječnog Vezuva
I nemoćno more pred snagom tom
Uzmiče
I s blagim smiješkom putuje dalje
Umoran od uzaludne igre
I stišava buru svoje strasti
Što izazvaše te žene mlade
Ta gola tijela na vrućem pijesku
Sa nesvjesnom igrom
Kad hladile su sebe
Na žalu
U zaljevu
U zemaljskom raju
U Luci našoj
(Pjesma iz neobjavljenih rukopisa)
Franko Mirošević Dubaj, Povjerenje ili zaborav
Zapisi slijedom događaja - fragmenti kronike pojedinca,
obitelji i mjesta
U ovoj memoarskoj knjizi, ujedno i velolučkoj monografiji, saznajem podosta o lokalnim mjestima: pa tako da je otočić Ošjak nazvan Otok ljubavi, nekada lovište i uzgajalište zečeva; da je otočić Gubeša bila bolnica za leprozne i ostale infektivne bolesnike; da je Fitzroy Maclean, Čerčilov izaslanik, stigao iz Bosne u Luku, održao antifašistički govor; da ga je dočekao franjevački sveštenik s časnim sestrama koji su podržavali partizane (za razliku od kopna). Autor piše o svom boravku u El Shattu, gdje je vodio dnevnik.
Pjesma naših izbjeglica u El Shattu
Na ovom vrućem pijesku
Gdje vlada sunca sjaj
Gdje su nam noći ugodne
A danju goriš sav
Trave i bilja nema
Pustoš sad vlada svud
A da vi znate gde je to
Na azijskome tlu
Narodni odbor zbijega
Pripremio šatore
A stanovnici od zbijega
U njima borave
Čuvaju nas i paze
Ti saveznici mili
Čuvaju nas i gledaju
Veseli nam bili
Zato im lijepa hvala
Za njihovu pomoć
Al mi ipak želimo
čim prije doma poć
Autor, također, piše da je u logoru učio esperanto i pohađao brijački tečaj, pa je po povratku u Velu Luku radio kao brico, a završio kao policajac. El Shatt je bio najorganizovaniji zbjeg u 2. svjetskom ratu, posljednja grupa izbjeglica otišla je iz El Shatta 1946. za Velu Luku i Blato.
“Čim smo napustili logor na oko 200 metara udaljenosti jugonacionalisti su izvjesili kraljevsku zastavu, a skinuli zastavu sa petokrakom zvijezdom. Nakon povratka brodom Bakar iz Splita za Vela Luku izbjeglice iz Vela Luke i Blata dočekalo je nešto malo znatiželjnika. Od jednog djela mještana koji nisu bili u zbijegu nije bilo posebnog oduševljenja, jer su bili zavidni.
Autor je tokom radnog vijeka radio i kao novinar, objavljen mu je pored ostlih i članak ”Velalučki Olimpijac”: ‘’Objavljen mi je kraći intervju s maratoncem i tadašnjim jugoslovenskim rekorderom na 10 km Velolučaninom Nedom Farčićem, pred njegov odlazak na olimpijadu u Meksiko’’.
 |
Tih 50-ih iz Vela Luke učestali su zbjegovi u Italiju, uglavnom, iz ekonomskih, vrlo malo iz političkih razloga. Tada se na otoku Korčuli ilegalno slušao Radio Vatikan, koji je obavještavao o dolasku pojedinih grupa iz Jugoslavije. Zanimljivo je da je jedna cijela luška obitelj Prizmić Struce preveslala čitav Jadran i dospjela u Italiju. 60-ih i 70-ih godina, kad je Vlada omogućila odlazak, veliki broj ih je otišao i tad je bio običaj da brod zatrubi kao posljednji pozdrav rodnom mjestu, a to je bilo skoro svakodnevno.
Zvonko Maričić, Vela Luka od 1490-1843.
Slike iz velalučke prošlosti
Ovo je prvi znanstveni rad o Veloj Luci od 14-19. stoljeća. Autor, koristeći primarne izvore, pravilno ih interpretira i iz njih izvlači ispravne zaključke, povezuje ih i rekonstruira pojedine događaje i ne samo Vele Luke nego cijelog otoka, jer su njihovi žitelji bili upućeni jedni na druge i vezani raznim vezama. Mnoge obitelji saznaće dosta o svom porijeklu i korijenima, što možda prije nisu znali. Života je ovdje bilo od predhistorije i nikad se nije prekidao. Dokaz su nalazi iz Spilje i utvrđeno je da su ovdje nekad živjeli Grci, pa Rimljani (dijelovi amphora) i Bizantije (keramika), zatim ognjišta i vatrišta s pepelom sve do ranog srednjeg stoljeća, a zatim se govori o mletačkom periodu.
Posebno zanimljiv dio je o najstarijim građevinama poput Kaštela Ismaeli iz 1490. kao najstarije građevine u Veloj Luci, koji je danas privatna kuća uz crkvicu Sv. Vićence. Vela Luka bila je pod mletačkom upravom od 15-18. stoljeća do njene propasti. U tom periodu ističe se junaštvo Ivana Barčota koji je branio Korčulu od napada Turaka, koji su sa 20 dobro naoružanih galija napadali Korčulu, ali je nisu osvojili.
Drugi događaj iz knjige je hajka na vukove koji su već 8 godina uništavali stoku na otoku, a hajkači izvješćuju mletačkog kneza i vladara Korčule da su ubili veliku vučicu. Zatim, kako su se Paštrovići, pleme iz Crne Gore južno od Budve, također, pod mletačkom vlašću, kanili ovdje nastaniti, njih oko 300 iz 30-ak obitelji. Starješina je molio mletačkog kneza da im dozvoli naseljenje, jer su morali pobjeći od drugog plemena Golić koje ih je htjelo istrijebiti. Velalučani Paštroviće doživljavaju kao grabežljive Montenegrine i pisali su mletačkom knezu da ih zaštiti od njih. Najvjerojatnije su se Paštrovići naselili na otoku Šćedru, na ostalim otocima i na Pelješcu, gdje imaju prezimena Radonjići, Šćepanovići. A Velalučani su, zahvaljujući slozi i općem otporu uspjeli sačuvati Velu Luku. Autor, također, piše o obiteljima i njihovim grbovima: Dragojević, Žuvela, Barčot, Surjan, Oreb, Šeparović, Andreis, Bačić...
Maričić je bio učitelj, vodio je poslove obrazovanja kadrova u „Grebenu“, pokrenuo je list „Naš greben“, suradnik je „Luškog libra“ i „Velolučkih novosti“. U zborniku radova o antifašističkoj borbi na Korčuli objavio je 1984. tekst ‘’Škole na Korčuli za vrijeme italijanske okupacije 41-45’’.
Branko Žuvela Doda, 2008. „Prva Gramatika luškega govora,
Govor Velalučana, gramatička pravila luškega govora 20. vijeka“
„Posvećeno meni Materi, za naraštaje da se ne zaboravi“
Ma kad rečim ‘tin’ i kad rečim ‘jan;
Ki da mi zvona s luškega kampanela brecaju
I mojim jezikom jecaju
Sa svim onima što su po svitu sriću iskali
A u ovu je Valu imali
Lučani su dvojezični, tj. govore danas dva jezika, jedan je književni hrvatski i drugi izvorni naški. Najpravilnije ga govore starije žene, dica do 10 godišć, stariji muškarci - poljoprivrednici i ribari. Luški govor su: melodija, posebni akcenti, luške riči, poseban izgovor vokala, nazala, ima posebne oblike, posebnu sintaksu. Luški govor je materinski govor Lučanih i jedan od mnogobrojnih hrvaskih govorih.
Uto je živa povjest Luke i zato mirita, ne samo da ga se dopera u životu, nego da ga se čuva i dohrani našim naraštajima što dohodu i to u svojoj izvornosti. Zato ga va i zapisat. Luški govor je štokavska ikavica sa elementima autohtonosti iz daleke prošlosti možda i Ilira sa latinskim konstrukcijama rečenica zbog uticaja Venecije i drugih jezika iz prošlosti. To je jedan od mnogih dijalekata hrvaskog jezika. Luški govor spada u srednje dalmatinski, tj. govor zapadnog dijela otoka Korčule.
Marica Žanetić Malenica
„Vonji ditinjstva“
Maricu sam upoznala na promociji ove knjige u knjižnici „Šime Vučetić“ u Veloj Luci. Ona je rođena na Badu, od majke iz plemena Dragojević Cesar iz Vele Luke, i oca iz Blata, iz plemena Žanetić Konista.
Iako se ovdje rodila, prvih 16 godina živjela je u Sarajevu i još uvijek se taj bosanski govor osjeća kad govori, a nije napisala još ništa na splitskoj čakavici iako u Splitu živi. Taj njen bosanski prepoznavao se po naglascima, izrazima koje je spontano koristila u govoru. Pričala mi je o problemima zbog toga u kontekstu hrvatskog proljeća 1971. godine, jer su je neki profesori i učenici svakodnevno kritizirali i ismijavali njen govor.
Prije dvije godine spontano je iz nje izašla poezija na luškom govoru ‘koja je izbacila naplavine sjećanja pohranjene negdje duboko u meni, ne dajući priliku zaboravu da ih proguta. Poput ponornice taj jezik je izronio, a na jednoj takvoj ponornici, Trebišnjici, prvi put je naučila plivati.
Vela Luka
U valu jadno duboku Luka se zbila
Za mišćane mira i hlada je hotila
Pa zaklapja korte i škure dokli sunca plamin
Prži more i jude kakogo zemju i kamin
Meni baba i meni mat
Meni baba i meni mat
Nisu kako jan u skule vele hodile
Jerbo se tadar ni dicu žinsku učit slalo
A pametne i vridne obe su bile
Meni baba i meni mat
Nisu kako jan imale svoj solad
A po cili dnev doma su fatigale
Ćutile su rat i strah kakogo nevoju i glad
Meni baba i meni mat
Nisu kako jan imale ni laptop
Ni mobitel ni tablet, u duši su jad, jid i muku
Veživale obnoć u veli grop
Meni baba i meni mat
Sovega svita zaran su partile
A jan se i sadara pitan jesuli za života
Barin bokun srićne bile
Zlatko Gall „Oliver, Trag u beskraju“
(najopsežnija biografija legendarnog pjevača)
Gospodin Oliver Korčulanin je iz Vele Luke, gdje se pjeva iz čista mira. Kad nemaš što raditi onda pjevaš, čak pjevaš i dok radiš, odnosno, pjevaš da ne trebaš raditi.
Oliver u knjizi odaje priznanje svom kolegi skladatelju Vinku Barcotu, našem prvom susjedu, koji ga je naučio svim tajnama ribarenja:
„Rođak i ja uhvatili smo četrdesetak kila bijele ribe: škarpine, zubaci, ugori, svega, uhvatio sam salpu kakvu nikad prije nisam vidi. Izmislili smo i novo piće. Toliko smo na Palagruži uhvatili ribe da je moj rođak uz marendu servirao bevandu dekoriranu, kao što se u martini stave masline, mi smo u vino stavili frišku ribu, rekao je Oliver.“
Šime Vučetić
Velolučanin, bio je pisac, akademik, učitelj po dalmatinskim otocima, esejist, po kome je nazvana Narodna knjižnica u Veloj Luci. Šime Vučetić je bio učesnik NOB-a, kolumnist „Slobodne Dalmacije“. On je pisac ljudskih sudbina, matera bez sinova, sinova bez domovine. U svojim djelima “Između dogme i apsurda“ i „Moram zapisati“ opisuje svoj život.
“Rodio sam se na otoku Korčuli… Rođen sam, dakle, na moru, na selu, ribarskom težačkom, pomoračkom. I živio sam na selu cijelo to tzv. djetinjstvo, a moj prvi izlet bio je opet u susjedno selo, u Blato (1915).“
“Katkada sam, nehotice, posmatrao očeve radne ruke, i materine u kuhinji, tako su mi te ruke izgledale čudnovate kad bi mati, na primjer, strigla svoje tri ovce, i kad bi otac okopavao lozu, oštrio pritke, brao travu, držao vjedro vina. Kako je bio radišan moj otac, od zore do kasno u mrak on je radio.
Napisao je i „Luške pisme’’, na čakavici, na maternjem govoru i posvetio ih majci: ''Kati Dubaj Marus, mojoj materi, dijalektalna riječ je jedna majčinska sisa puna mlijeka ljudskosti i slasti“.
U časopisu „Luško lito“, 1996. piše:
Da, doći će vrijeme kada će se sve razići
sve će se razići od sebe
i svi će ići kući na ručak
i sav ce trag i sve tezge biti pometene,
Ostat će na starim mjestima
One tri četiri naše bijele i smeđe lutke
Slušati kako padaju zrnca bisera
Tok tik tak, tok tik tak
Po stepenicama, sve nizbrdo i polako
Kao da hoće malo kasnije (i hoće, hoće)
Nestati u crnim otvorenim vratima vječnosti
Anka Prizmić
Lječnica, slikarica, kiparica, pjesnikinja
Na pragu kuće
Ostale su ruke moje majke
I sito puno brašna
I riječ zgusnuta u zraku
I oko što gori u mraku
Vatrom zvijezda
Ankin „Križni put“ nalazi se u crkvi Sv. Josipa ispod vitraža Stipe Nobila, a njen reljef u dvoru crkve Gospe od Zdravlja na Badu. Anka je za života svoju kuću pretvorila u galeriju, koja je nedavno promjenila vlasnika.
Franko Stripković:
Veloluški ljubavnici: Proljeće, ljeto, jesen, zima, Luško lito br. 4, 1996.
Ljeto
„Dođi sa mnom, smeđokosa, da se razodjeveni ispružimo po vrućoj ploči uz more, i užegloj od strasti sunčeve ljubavi. Slušat ćemo kliktanje gladnih galebova i mirisati smolu obliжnjih četinara. Mekoću tvoje puti prekrit ću mirisom zgnječenog, zelenog motara i usnama vlažnim od mora utisnut ću cjelove na tvoje spuštene vjeđe. Spavat ćemo nagi na hridini, posutoj blještavim, bjelim kristalima soli, pokriveni tek nebeskim plavetnilom nad nama, s glavama na hrpama opalih borovih iglica, odmarajući se od žestokih ekstaza uzburkanih strasti i ćuteći blagi dah maestrala u našim oznojenim kosama’’.
Marko Šeparović Bogomoja, kroničar mjesta i otoka
RIBARSKA
Poručila hobotnica raku,
ko te stignim
Skinut ću ti kapu
A na to joj račić odgovara
Proj od mene.
Tin pogrdo stara, jer jan iman jedne
Manle osti
S njima ću ti jan
Oči probosti
I još iman
Jednu malu tunju
Koja bi te jadno
Usud vukla
I s tobun bi o
Mrkentu tukla
Bogomoja je Veloj Luci podario kapitalno djelo koje govori o njenoj prošlosti, o jeziku, kolektivnom identitetu, o obiteljima sa 6 ili 8 djece, o jednoj rijetkoj obitelji s 19 djece, opisuje zadružne kuće. On je i autor djela „Hrvatski narodni životi i običaji Velalučana“, koje se nalazi u HAZU u Zagrebu, na 130 stranica, a poznat je i po djelu „Hrvatska povijest djedova unuku’’, o svijetu koji je zauvijek nestao početkom 20. stoljeća.
Motiv za pisanje ovog teksta je nastao nakon čitanja pomenutih knjiga ovog ljeta i moje potrebe da poneko saznanje iz njih podijelim sa susjedima i veloluškim znancima, što je ponesto i za njih bilo otkrovenje. Nadam da će ove vrijedne knjige možda i budući čitaoci Lanterne potražiti i uživati u njima.
Korčula je otok talentiranih ljudi, pisaca, pjesnika, slikara, skulptora, pjevača, klapa. Moj prvi kolektivni kilt o Vela Luci posvećujem Luškama i Lučanima, a sljedeći otočanima iz Korčule, Zrnova, Račišća, Lumbarde i Blata: Ivici Duhović Žaknić, Kseniji Duhović Filipović, Nikoli Skokandiću, Ivi Didoviću, Tugomiru Matiću, Stipi Nobilu, Draganu i Damiru Markovini...
(Naslovnica, foto: korculavelaluka.com)
