Emir sam. Samo po imenu, bez titule, moći i mudrosti koju bi vladar morao imati. Majka me, od milja, ponekad zovne i Paša, ali i to je samo nadimak. Nekadar sam po snazi i godinama, a od imena i nadimka nemam puno fajde.
Ja sam jedan savim običan dječak, osnovac. I nikada ranije nisam osjetio želju da budem moćan i snažan, onaj koji odlučuje i naređuje. Oduvijek znam da moje ime znači „vladar“. Poznajem toliko dječaka i odraslih ljudi koji se tako zovu, a sasvim su obični, baš kao i ja. I sve je bilo u redu, emir ili ne, stvarni ili samo po imenu, bilo mi je svejedno. Imao sam sve što sam mislio da želim. Patike najke, sintisajzer i kompjuter, najnovije video igrice, skije, i glanc nove rolere sa gumenim točkovima, koje nisam još ni probao jer je snijeg bio okovao cijelu Sjenicu, pa sam morao čekati proljeće, ali sam ih zato čuvao pored svog kreveta i čistio ih brižljivo svakog dana, zamišljajući kako ću juriti ulicama i biti važan pred drugarima.
Sve je, eto, bilo tako normalno i dobro. Iz takvog, sasvim zadovoljavajućeg položaja za osnovca, trgao sam se jedne večeri, kada sam, čini mi se, odjedanput, preko noći i odrastao. Te večeri sam prvi put poželio snagu i moć jednog emira ili paše. Tek kada sam na TV vijestima vidio tu sliku krvi i plača, i malih, sivih, upišanih pantalona.
Dječak u sivim pantalonama, mokrim oko tura, stoji nepomičan na ulici, oko njega ljudi, žene, leže na zemlji, kako ko se zatekao, na leđima ili na boku, raširenih ruku, nogu, zabačenih glava, krvave poderane odjeće. Umazani svojom krvlju i krvlju onih oko sebe. Mirni i nepomični, mrtvi. On, onako mokar i sam stoji pognute glave, kao zift, crne, razbarušene kose, gledajući u njih.. Bespomoćan i njem.
Šokiran sam tim prizorom. Slutim da je to njegova porodica, sestre i braća, možda majka, otac...
I to je to. Na vijestima je to kraj slike. Dalje govore o tome kako nema dovoljno gasa, ili nešto slično.
Gledam majku, mirna je. Šuti, razmišlja.
- Opet je rat u Gazi, priča sa babom, kao usput, - i kad će se već jednom dole riješiti taj sukob?, - kaže.
- Gdje je ta Gaza?, - pitam ja. - I zašto je tamo rat?
- Još si ti mali da bi se time bavio, hajde uzmi nešto čitaj, spremi se za školu!, - kaže mi majka. Nije ni primjetila kako me snažno prodrmala slika koju sam vidio!

(Foto: Ali Jadallah - Anadolu Agency)

Traži na televiziji drugi program, pomno prateći da joj omiljena serija ne promakne. Kao da se ništa nije dogodilo, ponudi mi kolače koji su stajali na stolu. Babo oblači svoju plavo-crnu jaknu i kao i svake večeri odlazi u kahvu, gdje sa prijateljima igra karti i domina. K'o da se ništa ne događa. Zbunjivala me njihova ravnodušnost prema toj slici, prema tom dječaku.
A mene zabolio stomak od užasa tog prizora. Nikako da zaboravim sive mokre pantalone. I ako majka nije htjela da o tome govori, ja sam znao da je ta fleka na dječakovom turu, fleka straha. Osjećao sam njegovu veličinu, zamišljao sam taj strah kao ogromno čudovište velikih crnih usta.
Pomislio sam kako je najbolje da se i ja pravim ravnodušan. Zatvorio sam se u svoju sobu. Nisam imao mira. Nisam imao sa kim da razgovaram o tome. Tražio sam na internetu bilo šta što bi me smirilo. Našao sam Gazu i Palestinu, i još mnogo krvavih slika, mrtve djece, dženaze... Ništa nisam razumio i nisam se smirio.
Gotovo do pred sabah nisam zaspao. I da su misli mogle pomoći nesretnom dječaku, onda bi to bile moje misli. Kako sam želio da sam jak i da imam sto načina da pomognem, a moje je samo da odaberem kako. Da sam zaista emir ili paša!
Ovako, šta mogu? A opet mira nemam.
Sjetio sam se kako su se, na nekakvoj obali, nedavno nasukali kitovi i nisu mogli da otplivaju do vode, već su se samo bespomoćno valjali po pijesku, zijevajući u naporu da prežive. Sve takve i slične dogodovštine gledao bih na raznim TV kanalima. I tada sam bio uznemiren, cijele noći misleći šta će sa njima biti. Ali sam već ujutru vidio, kako su na obalu došle spasilačke ekipe i odvukle te sisare natrag u more, spasivši ih od sigurne smrti.
Te misli su me malo smirile, zaspao sam gotovo siguran da ću ujutru, na televiziji, bezbeli, čuti kako su se neki ljudi pobrinuli za dječaka u sivim pantalonama.
Nisam ni u školu išao tog dana, glumeći glavobolju i mučninu. Cijeli sam dan po svim mogućim programima tražio neku vijest o mom dječaku. Čak sam krstario stranim programima, pokušavajući da sa svojom solidnim engleskim i slabim francuskim jezikom, razumijem šta spikeri govore.
Slika iz Gaze bilo je na svim programima, krvave i bijele od ćefina na njima.
Ni traga mom dječaku.
Zvao sam telefonom sve domaće televizije, do čijih sam brojeva došao preko informacija. Ponekad bi po neko odmah zalupio slušalicu, misleći da ih zavitlavam, po neko bi me čak i saslušao, nasmijao se, pa tek onda spusto slušalicu...
Ni na internetu nisam našao ništa tog dana, ni narednih nekoliko dana.
Morao sam u školu, trudio sam se da pratim nastavu, želio sam da se sve vrati u normalu. Nisam više ni jedanput pomislio na glanc nove rolere. Stvorila se između mene i dječaka u sivim pantalonama, neka čudna veza, prisnost i gotovo nježnost. Kako je to čudno, to da sam ja znao sve o njemu, sve mi je slika govorila. Osjećao sam njegov strah, gotovo opipavao njegov užas i bespomoćnost. Volio sam da mislim kako i on želi da sretne mene i kako samo mene čeka...
Htio bih da nešto uradim, al' šta sam mogao ovako nemoćan i nekadar. Nastavljao se život. Sve je izgledalo uobičajeno, samo sam ja bio drugi, što niko nije primjetio. Babo se bojao da ne ostane bez posla, majka je morala da piše u tišini, a svi su pričali o ekonomskoj krizi. Morao sam tako dalje, na nejaka leđa natovarilo mi se mnogo, i nije ni čudo što je jednog dana, kako to biva u knjigama, sve počelo da se odmotava.
Tog jutra sam kao i gotovo svakog drugog, za vrijeme školskog odmora otrčao u pekaru preko puta škole, po svoj đevrek sa susamom. Uvjek sam tražio prepečen đevrek, što bi mi se ubrzo, hrskajući, spustio do stomaka. Pekara je mirisala na brašno, na čisto, na susam, na pitaljke uz Ramazan, na sitost, na bezbrižnost...


Uzeo sam svoj prepečeni đevrek, tiskajući se u gužvi mojih drugara. Čim sam ugriznuo prvi zalogaj, osjetio sam krivicu, prazninu u sebi, veliku ko one crne rupe u svemiru, što ih gledamo u filmovima naučne fantastike.
Ja sam evo zgrabio svoj đevrek i znam da me kući čeka majka sa kolačima od kokosa i noge su mi suhe i toplo mi je i nana i bika me vole najviše na svijetu, al' dječak u sivim pantalonama nema više nikoga. Uh, kako me muči krivica, i napravda, i moja sopstvena nemoć!
Naći ću ga sam! Odlučio sam. Smislići dobar plan, kao u filmovima sa dobrim i zlim junacima. Već sam se osjećao bolje.
Narednih dana brižljivo sam smišljao kako da krnem u potragu za mojim malim prijateljem. Jedina veza sa inostranstvom, za koju sam ja znao, bio je autobus, koji je svake hefte polazio sa naše stanice za Istanbul, vozeći najčešće „švercere“ i trgovce koji su išli tamo po različite proizvode. Spakovao sam samo nekoliko sendviča, flašu vode, poneo svoju skromnu ušteđevinu od četrdeset eura i još tačno šesto šezdeset dinara, rječnik engleskog jezika i glanc nove rolere, koje ću poklonoti prijetelju. Proučio sam kartu svijeta i bio siguran da ću iz Istanbula već naći način da odem dalje prema Palestini.
Majka mog školskog drugara, prodaje na pijaci velike topove zavjesa, pomislio sam da mora sigurno za njih nositi velike torbe. To mi je dalo ideju da se sakrijem u prtljažniku autobusa. Sve sam dobro proučio, oko tih autobusa uvjek je gužva, iskoristiću trenutak kad niko ne gleda i zgučiti se iza torbi.
U džep sam strpao babovu baterijsku lampu, koju sam prethodnog dana neprimjetno uzeo iz „opela“. Strašno sam se bojao mraka, plašila me i sama pomisao da ću dugo boraviti sam u tami. A onda bih podigao glavu kao neki odvažni junak filmova, rješen da učinim ono što želim i moram. Nisam mario za majku i baba, znao sam da će se zabrinuti, al' neka, ni oni nisu imali vremena za moju muku, ni za muku mog prijetelja.

-Hairli vam put!, - dopirao je jedan ženski, hrapavi galas do mračnog prtljažnika.

Onda sam čuo brundanje motora i po tome kako su se torbe sa ćilimima i kantama sira naslanjale jedna na drugu tamo vamo, znao sam da smo krenuli sa stanice. Samo ukrcavanje u autobus prošlo je dobro, to je bilo lako i molio sam Allaha dž.š. da cijelo ovo moje putovanje, prođe bez mnogo muke. Jer jednu sam muku nosio sa sobom.
Plašio sam se, bilo mi neudobno, kako god bih pokušao da se okrenem, nisam mogao da nađem udoban položaj. Povremeno bih izvadio baterijsku lampu iz džepa i malo razgledao oko sebe, pomišljao sam da i u grobu mora biti ovako mračno i tijeskobno, sav bih se naježio od tih misli.
A opet, bio sam rješen da stignem tamo gdje sam naumio. Ponekad bih opipavao ranac da vidim jesu li roleri još uvijek u njemu. Pio sam po neki gutljaj vode, pojeo sendvič sa naninim pekmezom. Nisam mogao da se ljuljam tamo vamo u krivinama, sve i da sam htio, torbe su me priklještile sa svih strana.
Stali smo, nisam znao da li smo stigli, ni koliko smo putovali, ni koliko dugo stojimo. Shvatio sam da smo na granici, po tome kako su se putnici šetali pored autobusa, čuo sam ih odlično. Žalili su se da su im noge utrnule, žalili su se jedni drugima na malu zaradu, na visoke carine, na svekrvu, na poslovođu...
Shvatio sam da će na carini otvarati prtljažnik i torbe, uplašio sam se, nisam to planirao.
Morao sam brzo misliti, a bio sam umoran, isprebijan od torbi i kanti koje su mi gnječile slabine i udove. Sa mukom sam uz pomoć lampe otvorio jednu veliku polupraznu torbu. Prvi put bio sam srećan što sam sitan, a u školi sam zavideo mojim drugarima koji su za glavu bili veći od mene. A sad je dobro, dobro je, ranac sam ostavio pored jedne kante, a nekako sam se uvukao u torbu, zgrčivši se gotovo do nepostojanja, tako sam se bar osjećao. Ćutim, nema me, ne dišem, osluškujem.
Jasno čujem glas muškarca koji glas „r“ izgovara kao da ima kamen u ustima:
- Hajde da im brre nešto uletimo, da ne čekamo cio dan, prričaj ti sa onim plavim, hoće on, prrošli put nas je pustio“, - govori on, ponosan što je tako vješt.
- Bojim se da se ne naljuti, pa da nas onda „prevrne na postavu“, - veli neki drugi muškarac.
- Ja ću ga obrraditi, samo ti pokupi parre od putnika, svi nek daju po 20, biće dosta, - opet će onaj uporno.
Odoše. Naprežem se da čujem još štogod, al’ ništa, samo čujem nejasne glasove putnika u autobusu. Shvatih da žele da potkupe carinika i počeh da navijam za njih, stegoh palčeve. I ja bih dao nešto para samo da sam smio da se javim.
Čekali smo tu bar još pola sahata. Ja u torbi, putnici u svojim sjedištima, a onaj što ne zna da kaže „r“, vjerovatno obigravajući oko plavokosog carinika.
Onda krećamo, kratko, zaustavljamo se, osluškujem, strepim. Čujem da zvoni metal tu odmah pored mene, zgrčih se još, ako je to uopšte bilo moguće, onda osjetih kako svetlost ulazi u moj mračni svijet. Otvaraju prtljažnike, svatih. Srce mi pomahnitalo, lupa, kao u školi dok odgovara drugarica koja je ispred mene, a ja znam da sam sljedeći na redu. Nije uspio plan o podmićivanju carinika, pomislih. Zatvorio sam oči, zaustavio dah. Sjetih se miša iz crtanog filma, koji uhvaćen u zamku čeka drhtaeći od straha. Ne znam koliko je to iščekivanje trajalo. Opet nastupi mrak, škljocnu metal, ostadoh sam.
-Prričam vam ja da nemamo ništa, eto!, - čujem poznati glas. Malo zatim opet krećemo. Dobro je, pomislih, uspjelo je.
Iz torbe sam se s mukom iskombeljao. Uvio sam članak na nozi dok sam pokušavao da sebi malo olakšam položaj. Boli me, utrnio sam i piški mi se. Dokotrljah se do vrata bagaža i počeh polako ispuštati žutu, mlaku vodu iz sebe, pazio sam koliko sam mogao da otiče van, po putu, kroz mali prorez. Onda sam opet zaspao kao omamljen, tako sam se do kraja putovanja budio i spavao naizmjenično. S vremena na vrijeme opipavao sam da provjerim jesu li moji roleri još uvijek na mjestu.
Onda smo se sve češće zaustavljali na kratko, pa kretali, pa čekali nešto, shvatio sam da je to saobraćajna gužva ili semafori. Ophrvala me je briga kako ću sada izići a da me ne uhvate i kao slijepog putnika odvedu o policiju. Uz pomoć lampe pokupio sam komadiće folije u koji sam zamotao sendviče kad sam kretao od kuće.
Sjetih se majke, prvi put tokom putovanja pomislih na nju. Biće luda od brige, svih ovih proteklih dana pokušavao sam da razgovaram sa njom, al’ ona nikad nema vremena. Samo kaže: „vidjećemo“, a uopšte ne sluša o čemu govorim. Tim mislima sam odmah otjerao krivicu koju sam osjećao zbog nje. Prvi put sam u životu osjetio tako jasno šta moram uraditi i to mi je sada bilo najvažnije i opravdavalo moj bijeg od kuće. Nije to bio onakav bijeg, kakav su spremali junaci školskih lektira koje sam čitao. Oni su tragali za uzbuđenjem, pustolovinom i neizvjesnošću. Ja sam silno želio i osjećao obavezu da zaštitim dječaka u sivim pantalonama, da odagnam onaj užas velikih crnih usta, koji se nadvio nad njim, onako samim.
Sjetio sam se, de se nada mnom, jednom bio nadvio takav strah. Bilo je to na moru, u Herceg Novom. Bio sam sasvim mali, odjedanput su majka i babo nestali u gužvi stranaca, okretao sam se tamo-vamo ne bi li ih ugledao, uzalud. Kakav je to užas bio za mene, počeo sam izbezumljeno da trčim gore-dole, po ulici prepunoj ljudi, sjećam se kako sam se hvatao za kosu ne zanajuću šta da uradim. Onda mi se oteo strašan krik, pravo iz srca, ako on može doći otud. Ubrzo su se oko mene skupili ljudi, zapitivali me pokušavajući da pomognu. Od užasa koji me je snašao nisam mogao da progovorim, samo sam se gušio u jecajima misleći da nikada više neću vidjeti roditelje i pitajući se šta će sa mnom biti. Kakav ponor se otvorio preda mnom.
I dan danas tako zamišljam kraj svijeta. Ta velika cna rupa, što podsjeća na ogromna usta, prijetila je da me proguta, htio sam da pobegnem, da krenem nazad, naprijed, lijevo, desno, al’ kako god bih ja krenuo ona je išla za mnom. Sve dok nisam čuo mamin glas i osjetio da me drži za ruku. Svanulo mi je. A crna usta su, odmah, kada je ona progovorila, pobjegla, nestala. Tu moć ima samo majčin glas,
ali moj prijatelj nema majku. Nikog više nema. Obuzme me jeza kad se sjteim kako su bezgranični samoća i užas sa kojim se sreo.
Počeo sam de se spremam za izlazak iz prtljažnika, šćućurio sam se među torbama, nadajući se, da ću uspjeti da iskoristim priliku da se nekako u gužvi izvučem neprimjećen.
I uspio sam. Prvo što sam shvatio po izlasku iz prtljažnika jeste da me noga strašno boli i da se ne mogu osloniti na nju. Sklonio sam se pored stabla nekakvog ukrasnog drveta. Sjeo sam na zemlju, podigao pantalone i izuo patike, najke, članak na desnoj nozi mi je bio otečen i plav, trpio sam bolove. Ni dnevna svjetlost mi nije prijala poslije tame prtljažnika. A onda sam, samo jednim krajičkom mozga, shvatio da ranac sa rolerima nisam iznio iz autobusa. Uhvatila me panika, skočio sam na noge, krenuo ka autobusu i shvatio da on upravo zamiče iza krivine vjerovatno odlazeći na mjesto gdje autobusi spavaju.
Osvrnuo sam se oko sebe, ugledah moje saputnice, dvije sredovječne žene, kako u prtljažnik taksija ubacuju i moj ranac sa rolerima. Pohitah prema njima. Vidim da kreću, geljam, uz grla poslah neki glas, povik. Odoše. Tražim rješenje. Vozač jednog istog onakvog taksija sa kojim je otišao moj ranac, vidi šta se događa, govori mi nešto. Ne razumijem. Pokazuje rukom u pravcu prema kom su otišle moje do skorašnje saputnice. „Kapaličaršija“, razabrah samo tu jednu riječ. Uznemiren je i pokušava da mi pomogne, svatih, misli da sam ja, na stanici zaboravljeni sin jedne od žena u taksiju.
Gotovo me ugura u žuti automobil. Uđoh. Krenusmo u poteru. Počeh čak da uživam u vožnji, prvi put vidim ovako široke ulice, visoke tanke minare na džamijama i mnoštvo malih dućana. Na sve strane ljudi, pune ulice, svi užurbano idu ka svom cilju.
Poslije kraće vožnje zaustavismo se pred nizom malih drvenih prodavnica, ležale su u nizu, jedna pored druge, okićene šarenim haljinama, nakitom, plastičnim lutkama. Bilo je toliko različitih predmeta na jednom mjestu, da sam pomislio kako čovjek ovdje može naći sve što poželi, no odmah se sjetih, nema onoga što ja želim.
Izvadih ono novca što sam imao, ponudih taksisti, on uze deset eura, pokaza prstom prema radnjicama i ode. Vratih u džep preostali novac i stadoh da razgledam dole gore po uskoj ulici kuda je marširala čitava rijeka ljudi sa torbama, kesama, džakovima. Svi su bili u žurbi, vidjelo se to po načinu na koji koračaju, na osvrću se, jedu u trku svoje bureke, đevreke, pitice...Shvatih da sam i sam gladan, odlučih da krenem najpre desno, pretražiću sve radnje i usput ću naći nešto za jelo.
Noga me boli, ne marim. Ulazim u male radnjice prepune odjeće, obuće, zagledam kupce ne bih li našao žene iz autobusa. Uspio sam da kod jednog uličnog prodavca, pokazujući mu prstima kupim neko pecivo, za moj ukus previše začinjeno. Malo sam se odmorio zabavaljajući se dok sam hranio golubove. A onda sam nastavljao potragu
Uplaših se kad poče da pada mrak. Uličicom je prolazilo sve manje ljudi, trgovci počeše unositi robu koju su iznijeli za reklamu, pa ponegdje zauzimali gotovo i pola ulice. Spustiše metalne roletne, zaključavaše u žurbi, odoše.
Ne smijem ni da mislim šta bi sve moglo da mi se dogodi ako prenoćim na ulici. Trčim gore - dole u nadi da ću možda negdje u poslednjem trenutku, onako kako to biva u filmovima, naći saputnice koje tražim.
Nisam mogao da zaustavim suze kad shvatih da sam sam, u mraku, u nepoznatom gradu. Plakao sam sve jače, jecajući bolno. Zgrčih se kod vrata jednog od dućana koja su bila kao kakva niša, čučnuh, pa onda sjedoh na drveni prag. Malo se smirih, odlučih da baš tu sačekam dan.
Mora da sam zaspao onako slomljen i umoran i prozebao, kad me iz sna prenuo ravnomjeran odjek nečijih koraka. Svi izlozi, u radnjama oko mene, bili su osvetljeni i jasno sam vidio dva čovjeka u uniformi, gotovo iste visine, jedan je hodio gegajući se, a drugi je pravio jasne, oštre korake. Idu prema meni, razmišljam brzo, misliće da nameravam da obijem neku radnju, ne znam jezik, kako da objasnim ko sam, završiću u zatvoru. Odlučih se na bijeg. Tek tada su me spazili, dok su se odlučili da krenu zamnom, već sam bio u prednosti. Jurio sam mahnito pravom ulicom ne usuđujući se ni da se okrenem.
Potpuno sam zaboravio na bol u nozi. Ličio sam sebi na nekog bjegunca iz američkog zatvora. I tek sam sada razumio smisao rečenice „misli sto na sat“. U mojoj glavi odvija se čitav scenario slika i situacija u kojim bih se uskoro mogao naći. Policijaska stanica, zatvor, batine, suđenje..
Naleteh na jednu poprečnu ulicu i uđoh u njenu senku. Tek se tad usudih da se osvrnem i oslušnem, nisam čuo ni korake ni povike. Vratih se nazad, provireh u ulicu iz koje sam dolazio, nije bilo nikoga.
Čuo sam samo otkucaje srca, mog srca, uplašenog, zabrinutog, a srećnog što sam umakao. Šćućurih sa kod jedne drvene kapije i tu dočekah sabah. Nikada ranije nisam bio napolju u trenutcima kad noć postaje dan. Jasno osjetih kako svjetlost donosi nadu, i kako nudi novu priliku. Ezani sa džamija donesoše mi nadu.
Odlučih da se vratim u ulicu sa radnjama i da opet tražim moje saputnice. Kako je dan odmicao u ulici je bilo sve više ljudi, opet su išli gore dole, sa velikim torbama i kesama, gurali se i jeli užurbano. Kupih i ja sebi neko pecivo i sok od narandže. Zabavljao sam se posmatarjući ljude koji su prolazili pored mene, govoreći različite jezike. Smišljao sam imena koja su odgovarala njihovom izgledu i što bi ime bilo maštovitije, to bih ja bio zadovoljniji.
Jednu gospođu sa šarenim šeširem, koja je jurila od radnje do radnje, nazvao sam leptiricom, gospodin Poaro, nazvao sam debeljuckastog čovjeka koji je vrlo pažljivo zagledao robu u radnjama, opipavajući tkaninu i zagledajući svaki šav...
Niko me nije primećivao i ako sam se cijeli dan motao po ulici.
I najzad eto i mojih saputnica. I one nose nekave kese i idu od radnje do radnje kupujući odjeću ko sumanute. Znao sam da će doći, shavtio sam da ovdje kupuju svi koji dolaze po tursku odjeću,da bi je poslije preprodavali na pijaci. Pratim ih, i sve mislim kako da postupim. Moj ranac nisu ponijele sa sobom. Pomislim da fino priđem i da kažem da je došlo do greške i da one imaju moje glanc nove rolere. Ali šta ako kažu da lažem, u autobusu nisam bio sa njima. Mogle bi da pozovu policiju,a niko neće povjerovati u moju priču. Mogle bi me čak i strpati u autobus i vratiti kući, a to bi značilo da nikad neću naći mog malog prijatelja.
Ovako ću, odlučih. Pratiću ih, sigurno su u nekom hotelu. Ući ću jednostavno u sobu i uzeti svoj ranac. Išao sam za njima ne ispuštajući ih iz vida. Bio sam umoran, gladan, noga me i dalje boljela. Pravio sam planove šta dalje, pribojavao se šta bi sve moglo da mi se dogodi, pomišljao sam i na majku, mora da je strašno zabrinuta, mislio sam o svemu i svačemu samo ni jednog momenta nisam dovodio u pitanje moju misiju. To nikako.
Teturajući se za saputnicama iz autobusa, dođoh u jednu sporednu uličicu sa starim zgradama i ogradama. One uđoše u jednu od njih, ja za njima. Odmah me zapljusnu toplina prostora u koji sam ušao, prijala je ta toplina mom smrznutom umornom tijelu.
U holu hotela bilo je još ljudi i niko nije obraćao pažnji na mene. Krenuh stepenicama kojima su, samo trenutak ranije, otišle moje saputnice. Prođoh pored ogledala u hodnjiku, sretoh se sa svojim licem poslije toliko dana. Iznenadih se koliko sam, sam sebi izgledao ozbiljno. Naravno da sam bio prljav i da mi je odjeća bila poderana i prljava, ali bio sam sav važan i siguran da činim pravu stvar. Moj prijatelj će dobiti glanc nove rolere i ako nisam znao kako ću doći do njega. Već sam zamišljao njegovo ozareno lice, kada shvati da mu ih poklanjam.
Vidio sam vrata sobe u koju su ušle žene koje sam pratio. Popeo sam se još jedan sprat više i rešio da sačekam da one izađu. Osluškivao sam šta se događa i pravio se da sam upravo krenuo da izađem iz hotela čim bi čuo nečije korake. Sve je išlo po planu, dvije žene izađoše iz sobe u novoj odjeći, čak našminkane. Sve sam to posmatrao sa stepeništa iznad njih. Bio sam pospan i kunjao sam. Sve sam dobro smislio, bio sam oduševljen sam sobom. Morao sam, međutim priznati i to da me je sreća pratila. Svatih smisao rečenice „sreća prati hrabre“.
Ali škljocanje ključa, koji je jedna od žena okrenula, kada je zatvorila vrata, sasvim me obeshrabrilo, shvatih da neće biti tako lako ući u sobu.
Prišao sam vratima, nadajući se da možda žena u brzini nije dobro okrenula ključ. Jeste, bilo je zaključano. Sve se nekako iz sata u sat komplikovalo. Kao one male kutije koje su zatvorene jedna u drugu, pa ti otvoriš jednu, a onda shvatiš da je u njoj još jedna koju treba otvoriti i onda otvaraš jednu za drugom dok ne dođeš do one poslednje, najmanje.
Samo što ja nisam znao da li ove moje „kutije“ imaju kraj.
Pokušao sam, najprije, da gurajući otvorim, al’džaba. Toliko sam bio iscrpljen, da sam jedva stajao na bolesnim nogama i moji pokušaji bili su osuđeni na neuspjeh. Sjedoh pored vrata, niko nije više prolazio hodnjicima, svi su na večeri, zaključio sam.
Prozor na kraju hodnjika gledao je na susedne balkone, posmatrao sam jednu gospođu kako sa viklerima na kosi, pušeću neprestano svoju cigaru, kači tek oprani veš po crvenom konopcu.
Kako to da svi imaju svoje poslove i brige i niko me ne primećuje, svi negdje užurbano hitaju, niko se ne osvrće.?
Zurio sam tako sve do momenta dok ne shvatih da je taj prozor odmah pored vrata sobe pred kojom sam klečao i da bih možda preko njega mogao ući u sobu. Skočio sam, otvorih prozor i pogledah, svi prozori sa te strane zgrade bili su spolja povezani uzanim simsom. Moglo se preko prozora preći iz sobe u sobu, pod uslovom da za to imate dobar razlog i da nemate drugog izbora. Onako otečenog zgloba na nozi, gladan i nenaspavan upustio sam se u tu avanturu.
Trudio sam se da ne gledam ispod sebe, bio sam na terćem sparatu jednog starog hotela. I baš onako kako sam i krenuo u potragu za mojim prijateljem, hrabro i ne vidjeći drugi izlaz, zakoračio sam po uskom simsu. Ni zašta na svijetu nisam smio pogledati dolje ka zemlji. U jednom trenutku sam potpuno posustao obhrvan strahom. Shvatio sam kako ništa kao strah ne može paralisati udove i misao, a kako opet sa druge strane ništa ne može tako snažno pokrenuti čovjeka kao strah.
Što u grču, što ohrabrujući sam sebe dođoh do prozora saputnica, koje sam počeo da mrzim i okrivljujem za moje nedaće. Lahko otvorih poluotvoren prozor i uđoh u toplu, prijatnu prostoriju, potpuno zatrpanu topovima zavjesa i slogovima odjeće, brižno upakovne ljepljivom trakom. Tek sam na dnu jednog takvog sloga uspio da nađem moj ranac sa rolerima. Obradovah mu se. No umor me potpuno savladao, videvši dva kreveta nameštena za spavanje, pa još prekrivena debelim žutim ćebadima, poželeh da samo malo sklopim oči i odagam umor i pospanost. I ako se glas razuma protivio tome, tijelo, isprozeblo, izlomljeno i iscrpljeno, bi jače. Naslonih se najprije samo na ivicu kreveta, kao da će to biti manji grijeh prema mojoj avanturi, a onda se opustih i dadoh sebi oduška. Odlučih da se odmorim bar petnaestak minuta, toliko sam mislio da je potrebno staanarkama sobe za večeru.
Tako sam brzo utonuo u san, ne sjećeam se ni da sam išta sanjao, kao da je to bila jednostavno rupa u sjećanju, ničeg se ne sjećam.
A onda samo galama, čuo sam jezik koji razumijem i onaj koji ne razumijem, samo vika. Mnogo glasova. Otvorih teške očne kapke. Odmah se rasanih, istog trenutka svatih da sam uhvaćen. Žene u čijoj sam sobi spavao govorile su u jedan glas:
- Lopov, lopov, kakav je ovo hotel kad može da uđe ko hoće. Vidi isprljao mi je posteljinu. Neću vam ni platiti prenoćište...! –
Umješale su se tu riječi turskog, meni nerazumljive, ali mi je sasvim jasno da nisu dobronamjerne.
-Ja samo hoću moje rolere, - progovorih od nekud i sam začuđen time
-Vi ste iz autobusa uzele moj ranac! - pokušavao sam da objasnim.
-Ne laži, u autobusu nije bilo nikavo dijete, to sam sigirna, - reče jedna od dvije žene koje su skakale po sobi kao da su vidjele miša ili neku sličnu štetočinu.

Dođoše i dva čovjeka u uniformi, za koje pretpostavih da su policajci. Uhvatiše me pod ruke i odvedoše, uhvatih jednom rukom ranac sa rolerima, još uvijek zatečen svime što se događalo. Za nama krenu jedna od žena i istrže mi ga iz ruke.
-Daj to ovamo lažljivče!, - reče mi drsko.

Ne znam šta se teže spustilo na moju dušu. To što sam se ponio tako djetinjasto i bio uhvaćen na smiješan, gotovo sraman način, ili to što su se ovi ljudi tako bezdušno ophodili prema meni, ne želeći ni da me saslušaju. Kakav je to ponor bio za mene! A tek pomisao na to, da je ovdje kraj mojoj avanturi. Gotovo je, neću naći dječaka u sivim pantalonama. Gotovo!
Sve što se poslije događalo, nije moglo promjeniti ono što slijedi, da ću se uskoro vratiti u Sjenicu bez postignutog cilja.
U policiji su doveli prevodioca koji je na mom, maternjem jeziku, želio da sazna sve o meni. Bio je to simpatičan student koji se trudio da ostavi utisak na policajce koji su nas slušali. Pomogao sam mu u tome. Sve sam ispričao. Sa nevjericom je slušao o mojoj pustolovini.
Doveli su i ljekara koji me je pažljivo pregledao i vidjevši moju modru otečenu nogu odlučio da me prebace u nekakvu bolnicu gdje „će mi pomoći, i gdje ću sačekati dok roditelji ne dođu po mene“, prevodio je student njegove riječi.
A tek pomisao na majku i baba, i šta li će reći!? Ma sad mi je i onako svejedno šta će reći. Sve je propalo. Ispao sam budala. Shvatih kako u stvari pojedinac ništa ne može da promjeni. Ono što smo u školi učili o civilizaciji, bila je laž. U svijetu, gladijatorska pravila određuju naše živote. Zakon jačeg je jedini zakon kom se svi prije ili kasnije povinuju. A priča o međunarodnim organizacijama, koje uređuju odnose među narodima, u stvari je samo tanak sloj laka i ako ga zagrebeš, rđa je jedino što ostaje.
Mnoge iluzije koje sam do tada gajio, čvrsto vjerujući u njih, raspršile su se k’o morska pjena. Sudbina dječaka u sivim pantalonama mogla bi snaći mene ili tebe. Svijet bi i tada bio zauzet nečim drugim, i naša tuga ne bi nikog dotakla!
Već sutradan uplakana majka i babo, ucrnio od nespavanja i brige, došli su po mene. Imali su sto pitanja, pridika, kritika, sažaljenja, samo ne i razumjevanja za „takav sulud pohod“. Gotovo umrli od brige zbog mog nestanka, grlili su me naizmjenično. Nisam mnogo mario za njihove nježnosti, sada kada sam shvatio kako život može biti okrutan.
Ispratio nas je student prevodilac, uspio je da se nekako dokopa mog ranca sa rolerima. Kaže pokušaće da ga preko ambasade u Istanbulu pošalje u Palestinu, ako ne mom prijatelju, a ono bar nekom drugom tamošnjem dječaku.
Smijem li da vjerujem da je on nada za čovječanstvo?!
- Mi odrasli zaboravljamo da svako može učiniti po nešto, što bi moglo promjeniti svijet. Da, uvjek se nešto može učiniti. Evo, ja i ti ćemo napisati priču o dječaku u sivim pantalonama. Možda će ona naći put do njega, - govorila mi je majka u avionu, koji je već letio za Beograd.
Pitao sam se čija ju je tuga više ganula, moja, ili tuga dječaka u sivim pantalonama, ili je to sve naša, zajednička tuga?