Još se osjećao dah praškog proljeća i tutnjava sovjetskih tenkova od prije koju godinu. Dječak je sa dvije drugarice išao snježnom prtinom koju još nije prerastao, kao ni gumene čizme kupljene za broj više. Tako bi djeca dobivala s jeseni, pa ako ne propuste vodu mogu biti i na godinu. Drugi je razred osnovne škole nazvane po partizanskom junaku. Dok bi gazili snijeg stariji su njega i njegove drugarice tjerali da se vrate. Azra i Ziba! Svaki je slatkiš dijelio s njima pa i krišom iščupanu kupusrepu iz Avdijine bašče. Uporni da stignu u školu koju vole. U toploj učionici podvornik Sakib još je rano nabacio uglja u peć zvanu “kraljica.” Rumene se lica djece koja se probila kroz snijeg iz okolnih sela. Žmirkaju okicama u iščekivanju da se na vratima pojavi učiteljica. Uvijek u bijeloj bluzi ili se zbog njenog lica i bjeline ruku činilo da nosi samo bijelo. Mirisala je na proljeće koje se vani neće još zadugo pojaviti. Djeca bi skupa udahnula kao na znak da zapjevaju pjesmu o Titu, jer s tim je počinjala svaka priredba. Njen miris bi umirio sve njihove strahove od snijega, od škole i od onih starijih dječaka od kojih su redovno dobijali čvoku u sred tjemena, onako za džabe. Nikad u prisustvu učiteljice!

Spustila bi dnevnik na sto pa ih grlila pogledom od prve do zadnje klupe kroz učionicu. U prvoj klupi Nerma P. i Zoran I., odlični učenici. Iza njih Ružica I. Katica K., Dragan M., Dragan P., Nihada K. Zahida Š., braća Nezić, te Anto V. i Ivica Ć., U drugom redu, prva klupa, dječak sa plavičastom kosom upisan u treću matičnu knjigu škole pod rednim brojem 1618. Pored njega Sabina sa crvenkastom kovrdžavom kosom baš kao Pipi duga čarapa. Odlični učenici! Iza njih Senada S., Said S. i Mirsada S. Dolazili su iz najbližeg sela, pa onda Ziba Z., Azra G. Ante N., Marica N., Nedeljko K. Smilja K. Uvijek u zadnjoj klupi sjedili su Enver P. i Sabit P.

U trećem redu Dragan V, Ilija K., Marija M., Stjepan M., Ljilja K, Nedjeljko K., Ante M., Dragica M. Neko će slučajno biti izostavljen. Na izlete bi uvijek išli držeći se za ruke. Učiteljica je svakom poklanjala osmijeh. Čak i Ivici koji je žmirkao iza naočala i nije baš ni u drugom razredu ozbiljno shvatao školu. Često bi izgubio kontrolu nad probavnim traktom i znao napuniti gaće da bi se gušili u učionici. Anto V. koji je sjedio pored njega kroz suze od smijeha i neugodnih isparavanja dozivao bi učiteljicu da prijavi događaj. Učiteljica bi mirno, kao da je Ivica Ć. oborio olovku sa klupe, pozvala omalenog Antu V. i Antu N. velikog, da ga povedu kući. Ivica Ć. nije imao majku i odrastao je s maćehom. Otac u Njemačkoj. Iako je maćeha bila čestita žena, njemu je falila majka. Zoran je svirao harmoniku. Na priredbama je obavezno svirao “Bilećanku.” O vratu crvena mahrama, na glavi bijela kapica sa petokrakom. Sve ručno šivano. Pjevali bi posebno glasno u dijelu pjesme, po kamenu hercegovskom, hej, haj, ho! Učiteljica Đurđa Mljarević iz Bileće, da li zbog nostalgije za svojim gradom, više je podizala ruke i zatezala dugmad bijele bluze na prsima kao da će se pokidati. Učila nas je urednosti i čistoći u svemu. I kako živjeti, kako voljeti. Učila nas je životu i ljubavi! Uvijek je govorila: “Djeco, to dvoje vam je najbitnije. Život bez ljubavi je kao stablo voćke koja ne behara i nema ploda. Znate, lijepo je znati broj stanovnika Kine ali to je promjenjiva brojka, a biti čovjek je stalna potreba. Konstanta!”

Dječak sa plavičastom kosom, lijepo zalizanom, u kojoj bi se našlo i šećera s vodom, rozkasta košulja sa zaobljenim rubovima kragne i smeđi džemper sa bijelim šarama na rukavima. Sve kao na slici “Uspomena iz škole”. Najviše je volio časove pravopisa, znate ono kosa tanka uspravna debela. Još mu ostalo iz prvog razreda. Znao je krivo napisati liniju a onda bi došla učiteljica, nadvisila se iznad dječaka da je kosom dodirivala njegov tanki vrat. Mirisala je. Sada su već prešli na štampana slova i poneko pisano a njegova desna ruka nije slušala. Učiteljica bi uzimala njegovu desnu ruku pa u svesku uskih i širokih linija redala slova. Dječak je udisao proljeće koje je donosila u svome mirisu. Bojao se da mu na rukavu džempera nije ostao trag jarića koje je jutros zagrlio jer ih koza Zeca tek bila okozila. Njegova lijeva ruka sa kojom je počeo pisati u prvom razredu bila je vezana za klupu, odlučan da joj ne da pisati. U tom zanosu bjeline njenih ruku koje on zbog zelenih oraha i poslova na selu nije nikada mogao imati, jednom je poželio biti učitelj. Ili možda pjesnik! Ili čak slikar! Ili pisac koji će djeci pokloniti bar malo radosti kakvu je poklanjala njegova učiteljica sa pročitanim pričama.

Te godine zima se zadržala dugo. Velike naslage snijega ispod kojeg su čekale visibabe, jagorčevine i ljubičice, nisu se topile ni na aprilskom suncu. Djeca su naučila sva slova, štampana i pisana. Već su uveliko čitali. Učiteljica bi u bluzi boje snijega i sa licem kome je i snijeg zavidio, gledala kroz prozor očima skrivenim ispod uvojaka kose boje kestena. Kako će reći da za koji dan, pa neka je to malo više od mjeseca, odlazi u svoju Bileću. Taman kada je sunce toliko grijalo da su i prve trešnje mijenjale boju u blijedo rumenu, učiteljica je ispričala djeci priču o lasti koja nije htjela ostaviti gnijezdo sa ptićima. Provela je nekoliko zima u snijegu da bi s proljećem kada s juga dolaze laste, ona odlučila krenuti na jug. Čudno, pomislila su djeca! Onda je učiteljica ustala i rekla kako je ta lasta ustvari ona, a da su djeca dovoljno velika da sami dalje lete. U učionici je nastao muk. Nije se smijao ni Anto V. koji se uvijek smijao i na pruženi prst. Prvo niz lica djevojčica a potom i dječaka krenule su suze. Direktor škole, uvijek ozbiljnog lica, kojeg su iz nekog razloga zvali Zito, došao je u učionicu onako tužnih očiju i rekao da će djeca dobiti novu učiteljicu. Kao da je ova stara, pomislile su male pametne glave u čijim suznim očima se činilo da sada gledaju dvije učiteljice. Obrisali su lice rukavima. Onim istim rukavima kojima su nekada na početku znali obrisati i sline, pa tiho izašli pred školu. Dvoje po dvoje, kao da idu na izlet. Učiteljica korača naprijed u bijeloj bluzi i crnoj suknji.

Preko ruke joj tanki džemper boje tek procvale magnolije. U drugoj ruci veliki kofer sa zaobljenim metalnim ćoškovima. Manju torbu je dala Zoranu i Nermi. Nju će naizmjenično nositi sva djeca u koloni po dvoje, prašnjavom makadamskom cestom do jezera. Dolje će sjesti na čamac pa na drugu stranu na autobus. Bio je to jedini izlet bez pjesme. Poneki uzdah i zvon kamenčića koji bi naletio pod opanak ili cipelicu. Tišina! Ruka Sabine u ruci dječaka sa plavičastom kosom upisan u treću matičnu knjigu škole pod rednim brojem 1618, isto oznojena i oči isto uplakane. Kojih stotinu metara nosili su torbu a onda se opet uhvatili za ruke. Stigli su do jezera gdje je na obali čekao dugi bijeli čamac i njegov vozač sav crn od sunca i ulja motora. Učiteljica poljubi sve jedno po jedno dijete, zakorači u čamac i mahnu im. Oborene male glavice nisu mogle gledati čamac dok je odlazio. Nikada više tuge na toj obali Jablaničkog jezera. Nikad! Bog me ubio ako znam je li dječaku bilo više žao učiteljice ili Sabinine ruke koja je zauvijek iščezla iz njegove. Pitam se evo dok gledam u zelenkastu vodu Jablaničkog jezera.