U komšiluku, međ dva mraka zadesila se Bosna i Hercegovina i njen narod – Bošnjaci muslimani. Ekspanzionističko – nacionalistička politika susjednih zemalja Srbije i Hrvatske dovodi u pitanje njen opstanak, ali i opstanak bošnjačkog naroda koji je prije pet stoljeća odlučio da dobrovoljno, bez prisile prihvate islam kao svoju vjeru, da uz Bošnjake katolike i Bošnjake pravoslavce oni budu Bošnjaci muslimani.

Nakon odlaska Osmanlija iz Bosne i Hercegovine Bošnjaci muslimani bivaju masovno raseljavani i tjerani sa svoga i iz svoga u Tursku, Aziju i druge zemlje. Oni koji su ostajali bili su svojatani i korišteni za dušmanske političke ciljeve.

Nažalost, stoljećima srpsko – hrvatske kvazi elite pokušavaju zataškati tu historijsku činjenicu na način negiranja tih Bošnjaka muslimana koji nisu mogli ili željeli otići iz Bosne i Hercegovine. Ne priznaju ih pa ih nema na popisima stanovništva kao Bošnjaka muslimana, ali ih proglašavaju: „Poturicama“, „Muhamedovcima“.

Ovdje ću nabrojati neke od popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini kako bi dočarao kako se odnosilo prema Bošnjacima muslimanima i njihovom izjašnjavanju kao ljudi koji tu stoljećima žive.
Prvi popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je organizovala Austro – ugarska vlast 1878. godine. Po tom popisu bilo je: 42,88% grčkih pravoslavaca, 38,73% muslimana, 18,08% rimokatolika.

U to vrijeme nisu postojale nacije pa se popis vršio po vjerskim, a ne nacionalnim pripadnostima. Tek od 19. stoljeća nastaju nacije, pa će se grčki pravoslavci izjašnjavati kao Srbi, rimokatolici kao Hrvati, ali će Bošnjacima muslimanima to pravo biti uskraćeno.

Zanimljiv je popis stanovništva iz 1921. godine u kome su samo Srbi, Hrvati i Slovenci bili popisani i priznati kao autohtni narodi.

Interesantan je popis iz 1948. godine, kada se upisuje nacionalna, a ne vjerska pripadnost. Tada je u Bosni i Hercegovini živjelo: 44,29% Srba, 30,73% neopredijeljeni, 23,94% Hrvata. Evo kako se postupilo prema Bošnjacima muslimanima. Izbrisani su kao ljudi, a ostavili su ih samo kao brojeve. Oni su se jedino mogli izjasniti da su: „Srbi muslimanske vjeroispovijesti“ ili da su: „Hrvati muslimanske vjeroispovijesti!

A još interesantniji popis je organizovan 1953. godine. Na tom popisu nije bilo mogućnosti biti Bošnjak musliman.Tada je u Bosni i Hercegovini živjelo: 44,40% Srba, 31,32% Jugoslovena, 22,97% Hrvata. I ovdje se pokušalo zataškati sa Bošnjacima muslimanima, jer nije postojala nacionalnos u obliku jugoslovenstva. Oni su i dalje u dokumentima imali upisano – neopredijeljeni.

Gle čuda na popisu 1961. godine. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini je živjelo: 42,89% Srba, 25,69% muslimana, 21,71% Hrvata. Da ovdje su Bošnjaci muslimani upisani u tom broju, sa malim slovom (m), kao vjerska skupina, ali je veliki broj njih upisan kao Srbin ili Hrvat muslimanske vjeroispovijesti.

Popis iz 1971. godine je zanimljiv, jer se Bošnjaci muslimani priznaju kao treći narod u Bosni i Hercegovini. Oni postaju Muslimani sa velikim (M) u nacionalnom smislu i od tada su konstitutivni narod. Evo podataka sa tog popisa: 39,57% Muslimani, 37,19% Srbi, 20,02% Hrvati. Više popisivači nisu sve Bošnjake muslimane utrpavali u srpsko – hrvatske spiskove, jer su se Bošnjaci muslimani počeli buniti.

Te 1971. godine bio sam na odsluženju vojnog roka i na tom popisu sam se izjasnio kao Musliman, ali u mojoj vojnoj knjižici (bukvici) piše da sam – neopredijeljen, a ne Musliman. To znači da su popisivači imali instrukcije koliko Bošnjaka muslimana treba biti manje u odnosu na druge narode.
Popis iz 1991. godine: 43,47% Muslimani, 31,21% Srbi, 17,38% Hrvati. I ovaj popis nije pokazao pravo stanje broja Bošnjaka muslimana, jer kampanja nije bila dobra. Agresuri su bili u pripremi agresije. Puno Bošnjaka muslimana se i dalje izjašnjavalo kao Jugosloveni, a ta nacionalnost nije postojala, ili neopredijeljeni jer su bili u mješovitim brakovima ili mješivitim nacionalnim sredinama.

Popis iz 2013. godine: 50,11% Bošnjaci, 30, 89% Srbi, 15,40% Hrvati. Ovaj popis je srbsko – hrvatske agresore i negatore Bosne i Hercegovine i Bošnjaka potpuno izludio. Oni nisu i neće priznati i prihvatiti podatke ovog popisa, jer znaju da su desetine hiljada Bošnjaka muslimana ubili, a stotine hiljada protjerali iz Bosne i Hercegovine tokom svoje agresije 90 - tih na Bosnu i Hercegovinu i njene Bošnjake muslimane. Ovaj popis je za Bošnjake historijski i daje im sve atribute nacije i nema više veliko ili malo slovo (M), nema više neopredijeljen, ili ono srbo – hrvat islamske vjeroispovijesti.

Na tlu Bosne i Hercegovine, u gradovima, selima i avlijama dogodili su se mnogobrojni ustanci i brutalni ratovi. Drugi svjetski rat od 1941. – 1945. godine, najviše je razorio Bosnu i Hercegovinu, jer su se u njoj dogodilo najviše neprijateljskih ofanziva, u kojima su svi narodi stradali, pa i Bošnjaci muslimani Ovdje treba napisati da su Bošnjaci muslimani u najvećem broju stradali od „divljih ustaša“ i srbo – četnika, s obje strane Drine.

Nakon Drugog svjetskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu dolazi još brutalnija srpsko – hrvatska agresija od 1992. – 1995. godine. U to vrijeme nad Bosnom i Hercegovinom i njenim Bošnjacima muslimanima nadvijaju se dva mraka: srpsko – hrvatski u kojima Bošnjaci muslimani (pre)živiše ratne strahote i – GENOCID. Eksperti i historičari ovu agresiju i genocid smatraju najbrutalnijom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

U Bosni i Hercegovini stoljećima se spajaju biologija i metafizika – biološka supstanca je razvodnjena, imunitet je uzdrman – oslabljen – na ravni problematičnosti održanja bošnjačkog bića. Ova bošnjačka egzistencija pokazuje kao egzistencija među vučijim čeljustima, među dusima mraka, između srpsko – hrvatskih škara. I ona traje već odavno, što znači da je povjest Bosne i Bošnjaka dramatična, ali i tragična kao ni jedna druga u evropskom okruženju, jer se ovdje radi o nestanku ili opstanku. Svima nama je poznata izreka: „Nema ih, kao da ih je mrak progutao!“

Vampirima i nakazama međ dva mraka nisu bili problem onih pet prohujalih bošnjačkih islamskih stoljeća, jer su udruženi mogli s njima vladati i o njima odlučivati. Imali su silu i moć da ih presele, isele, ubiju. I sve su to i činili uz uzajamnu podršku i logistiku. Zato njihove oči kao oči sove su se zasijele i nusu vjerovale šta su gledale. iz njihovog mraka nakon sazivanja Prvog bošnjačkog sabora (1993.). Sabora na kome su se donijele odluke i zaključci da nakon toliko stoljeća Bošnjaci muslimani konačno postanu moderan politički narod koji se čvrsto oprdijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao politički suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod.

Ovaj historijski potez Bošnjaka muslimana nije nikoga obradovao, ali je mnoge iznenadio, uzbudio, razočarao, posebno one sove iz dva mraka. Oni u nemoći i (ne)znanju na sve moguće načine pokušavaju Bošnjake muslimane kao narod da omoložavaju, govore naokolo da je to „izmišljen“ narod iz 90-tih, da su samo muslimani kao vjerska skupina Negiraju historuju Bosne i Hercegovine negiraju i nju samu. Lupetaju da je Bosna i Hercegovina država nastala tek nakon Dejtonskog ugovora, a ne prije hiljadu godina.

Interesantno je kako šute kao zaliveni kada se nabrajaju historijske činjenice o hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine i Bošnjana – Bošnjaka u njoj.. Posebno su tihi kada se potegne pitanje, ko ima kakav DNK – a. Oni ne znaju da je Bosna i Hercegovina lonac u kome su kuha DNK – a čorba. Svi narodi u Bosni i Hercegovini imaju šarolike i kombinovane gene: Germana, Kelta, naroda sa Kavkaza i Bliskog istika. DNK- a. Takve gene imaju i Bošnjani - Bošnjaci koji su prije pet stoljeća prešli na islam, a ne 1993. godine kao da su odnukuda doletjeli, kako sove noćne grabljivice. Svi u Bosni i Hercegovini posjeduju iste ili slične DNK – a koje ne mogu promijeniti, ali se mogla vjera mijenjati i to su uradili Bošnjaci – katolici, Bošnjaci – pravoslavci da bi se ostvarili kao Bošnjaci – muslimani i živjeli u svojoj Bosni i Hercegovini, u svome i na svome i govorili svoj jezik – bosanski.

Nije bilo prinudne islamizacije u Bosni i Hercegovini kako mnogi pokušavaju to tako prikazati – lagati. U islamu nema prinude i to su Osmanlije i njihove vođe poštovali i toga se pridržavali u svim prilikama. Ako znamo koliko su vremena Osmanlije boravile na tlu Bosne i Hercegovine i da je bilo prinude biti musliman danas bi u Bosni i Hercegovini bili samo Bošnjaci muslimani. Ipak je odnos Osmanlija prema Bošnjacima katolicima i Bošnjacima pravoslavcima bio – „korektan“ sa tog stanovišta.

Oni što negiraju i vrijeđaju Bošnjake muslimane nisu se bavili islamom, a nisu se bavili ni njihovim identitetom, kulturom i duhovnošću, što je sve snažno povezano i impregnirano islamom. Nije moguće razumjeti Bosnu i Bošnjake bez poznavanja islama kao vjere i kulture u formi u kojoj su etablirani kod nas. Što se tiče vjerskih običaja i prakticiranja vjere u Bosni i Hercegovini ništa jedni o drugima ne znaju, jer su bili takvi režimi da se vjera često praktikovala i izvodila tajno.
Bavljenje suvremenim svijetom i unutar njega i problemom budućnosti naše zemlje i naroda, trebali bi u tom kontekstu da shvatimo da u Evropi u kojoj mi živimo, figuriraju dva modela, a to su islamski i zapadnoevropski kršćanski model koji jedan o drugom malo ili ništa ne znaju.

Zato nas ne iznenađuju glupi komentari od glupih srpsko – hrvatskih akademika, političara, historičara, analitičara, novinara koji bi trebali znati da je islam svijetlost međ dva mraka, koji će ipak jednog dana nestati, a Bosni i Hercegovini i njenim Bošnjacima muslimanima svitat će lijepi i sunčanii dani kroz sva buduća vremena.