Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||
|
Kolumne
SRPSKO – HRVATSKA IDEJA DA BOSNE I HERCEGOVINE NEMA Srpsko – hrvatska vjekovna želja, a i ideja je bila da sa Bosne i Hercegovine skinu hiljadu godina historijsku haljinu koju joj ni jedan dušmanin, a puno ih je bilo nije mogao skinuti. Mnogi su Bosnu i Hercegovinu i njenu haljinu svojatali, cijepali, prekrajali, krpili svojim nacionalnim zakrpama, kako bi je lakše mogli pocijepati, a onda i raskomadati, u prnje pretvoriti. Ovdje neću pisati o tim mnogobrojnim znanim i ne znanim stranim dušmanima, jer se više ne pojavljuju javno i ne prijete okupaciji i nestanku Bosne i Hercegovine i njenih Bošnjaka, ali su nam prijetnja ovi srpsko – hrvatski dušmani pomognuti iz unutrašnjosti. Prisjetimo se srpsko – hrvatskog „Sporazuma Cvetković – Maček“ iz 1939. godine koji je završio na smetlištu historije, ali je ostao u glavama njihovih nacionalista kao ideja novih pokušaja i načina komadanja Bosne i Hercegovine. Udruženi bosanski Srbi i bosanski Hrvati po instrukcijama iz Beograda i Zagreba, centrima u kojima se kuhala i još kuha njihova ideja da Bosne i Hercegovine ne bude na njenoj vlastitoj karti, ali da bude na kartama „velike Srbije“ i „velike Hrvatske!. Oni zastupaju tu „veliko“ srpsku i veliko hrvatsku orijentaciju, a to njihovo „veliko“ bi ostvarili u međusobnoj podjeli Bosne i Hercegovine, ali da u njoj ne žive s najbrojnijim bošnjačkim narodom, za koji kažu da su – konvertiti (ljudi koji mijenjaju vjeru). Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci iz Bosne i Hercegovine su bez prisile mijenjali vjeru, neki za večeru, neki iz ubjeđenja, pa kako onda da su Bošnjaci - muslimani – konvertiti? Još glasno govore da su ih Bošnjaci – muslimani izdali, jer su vjeru promijenili, ali da su braća po krvi ostali. Ako im je ta teza tačna zašto onda agresija na braću, zašto genocid nad braćom po krvi.? Zašto laž da je bio „građanski rat“, ako je bio „bratoubilački“? Kaže se da je historija učiteljica života, ali to ne važi za zlotvore, okupatore, agresore, genocidaše, čitaj četnike i ustaše koji su kroz historiju činili zločine nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Srbo – hrvatski plan podjele Bosne i Hercegovine se dogovorio i ponovio 90 – tih, prošlog stoljeća.. Naučeni iz „Sporazuma Cvetković – Maček“ da nije dovoljna samo olovka, oni su se umjesto olovkama naoružaše: puškama, tenkovima, avionima, kamionima, autobusima, bagerima. Tako do zuba naoružani izvršavaju agresiju na državu i jedan od naroda u njoj. U toj agresiji podržani nekada zajedničkom vojskom - JNA, koja postaje četnička i podržana četnicima iz Bosne i Hercegovine. Dva udružena srpsko – hrvatska agresora četnika i ustaša naoružani do zuba nasrću na Bosnu i Hercegovinu i njen goloruki bošnjački narod. U toj agresiji „demokratski svijet“ okreće glavu od Bosne i Hercegovine, ali i od Bošnjaka. Jedna od najvećih izdaja „demokratskog svijeta“ je uvođenje embarga na oružje za goloruki narod - Bošnjake. To je bez sumnje bila podrška i signal srpsko – hrvatskim agresorima da što brže i efikasnije ostvare svoj cilj. Znajući za neodlučnost i nemarnost „demokratskog svijeta“ srpsko – hrvatski agresori će počiniti Udruženi zločinački poduhvat u Bosni i Hercegovini, a nad Bošnjacima počiniše – GENOCID. Bilo je ciničnih (ne)pokušaja „demokratskog svijeta“ da se izbjegne oružani sukob, jer kako podijeliti Bosnu i Hercegovinu, a zanemariti najbrojniji narod u njoj? Taj goloruki, herojski narod svima je pomrsio račune, jer se suprostavio dvojnom do zuba naoružanom agresoru. Zbog toga će se tragati za (ne)sporazumima i (ne)zaštićenim zonama i eklavama, a sve to koriste srpsko – hrvatski agresori kao priliku ostvarivanja svoga vjekovnog plana. Svoje masovno naoružanje danonoćno koristiše za masovno ubijanje, blokade, okruženja gradova i sela, transport ljudi kao stoke, transport oplaćkanih i otetih stvari, vrše progone, prinudno preseljavanje, kopanje i premještanje masovnih grobnica u koje ubacaju bošnjačka nekompletna tijela. Ovdje ću pomenuti „Sporazume“ koji imaju veze i sa srpsko – hrvatskim, ali i sa „demokratskim svijetom“ koji nije imao interesa da Bosna i Hercegovina ne bude napadnuta od susjeda, i unutrašnjih pomagača, koji udruženi krenuše u agresiju na Bosnu i Hercegovinu da je podijele, a bošnjački narod istrijebe: „Sporazum Karadžić – Filipović“ (1991.), raspada se Jugoslavija, u kojoj Srbi po svaku cijenu žele ostati. „Karinton – Kurtiljerov plan“ (1992.), poznatiji kao „Lisabonski sporazum“, a koji je trebao spriječiti rat (agresiju) u Bosni i Hercegovini. Sa ovog „Sporazuma“ Izetbegović je povukao svoj potpis jer bi po tom „Sporazumu“ došlo do podjele Bosne i Hercegovine na štetu Bošnjaka. „Vens – Ovenov plan“ (1992.), a po istom Bosna i Hercegovina bi se podijelila na deset kantona (torova), a o granicama su se trebale dogovoriti tri etničke grupe. „Oven – Stoltenbergov plan“ (1993.), opet se radi o podjeli Bosne i Hercegovine ovog puta na tri etničke mini – države. „Plan Kontakt grupe“ (1994.), plan za okončanje rata i podjela Bosne i Hercegovine: 51% za FBiH i 49% za „rs“. „Vašingtonski sporazuma“ (1994.), je mirovni „Sporazum“ između Hrvatske, „Herceg – Bosne“ i Republike Bosne i Hercegovine. „Dejtonski ugovor“ (1995.), je opći okvirni „Sporazum“ za mir u Bosni i Hercegovini. Po svim ovim „Ugovorima“ i „Sporazumima“ Bosna i Hercegovina je o(p)stala cijela, ali u Dejtonu je potvrđeno da je iz dva dijela, a onda iz tri djela. Jedan dio je „rs“ pripala jednom od agresora, drugi FBiH ostaje za agresora i žrtvu agresije, treći je Distrikt Brčko, za koji se može reći da je ničiji i da je svačiji. Svi ovi pomenuti „Sporazumi“ nisu mogli biti uspješni i u korist Bosne i Hercegovine, jer su neke stvari bile unaprijed dogovorene između „demokratskog svijeta“, Srbije i Hrvatske kao agresora na Bosnu i Hercegovinu. To nam potvrđuje „Sporazum Milošević – Tuđman“ (1991.), dogovorili su se kako da međusobno podijele Bosnu i Hercegovinu? „Sporazum Karadžić – Boban“ (1992.). je primjenjivan na terenu. Srpsko – hrvatska ideja da Bosne i Hercegovine nema i dan danas traje, jer u agresiji nisu međusobom podijelili, ostala je u svojim vjekovnim granicama, sa krvlju natopljenom hiljadugodišnjom haljinom Danas dok oružje šuti, (ponekad i zvecka u glavama agresora), oni ponovo uzimaju olovke, oni galame i sprovode svoje dogovorene „Sporazume“, a da bi sve to bilo efikasnije potpisaše „Sporazum Čović – Dodik“. „Sporazum Dodik – Milanović“. Trojni „Sporazum Čović – Dodik – Milanović“. Oni za ostvarivanje svjih „Sporazuma“ traže podršku Rusije, Mađarske i drugih država u kojima ima sličnih politika i političara. Uz sve nedaće koje pogodiše bošnjački narod, oni iz svega toga izađoše kao veliki stradalnici, a još veći pobjednici. Bošnjaci su politički i nacionalni faktor koji se nikada više ne može zaobići i zanemariti u sva buduća vremena i uz sve pokušaje srpsko – hrvatskih nacionalista i agresora, ali i mnogobrojnih stranaca, kvazi „demokrata“ – „križara“, koji će se truditi da forsiraju samo zlo Bošnjacima i njihovoj državi Bosni i Hercegovini. Bošnjaci imaše najteže nacionalno sazrijevanje kao narod, pod nemogućim historijskim uvjtima, jer imaše i još uvijek imaju sudbinu da žive među srpsko - hrvatskim dušmanima. Buduće godine bit će godine raspleta za bolju budućnost Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Treba znati da srpsko – hrvatski naumi neće nikad prestati. Oni će sve nas izjednačavati sa svojim srpskim i hrvatskim nacionalistima što bi vodilo ka nestanku države Bosne i Hercegovine, a bez nje nema ni nas. Ne pravimo fatalne greške i zbog izhabanih fotelja, ne budimo uz njih kao šipka uz bubanj. Oni jesu, a mi nismo lučonoše oko dejtonskog bureta baruta!
|