Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

TEROR I KAZNA: Njemačka vojska koja je pet godina terorizirala svijet doživjela je kolaps i potpuni slom početkom maja 1945. godine. U ovom feljtonu, naravno, nismo pisali o nacističkim pohodima i osvajanjima tuđih zemalja – Poljske, Čehoslovačke, Sovjetstkog Saveza, Francuske, Jugoslavije (i njeno rasturanje), Grčke, Holandije, Belgije, Norveške, Danske, ratovanja u Africi i Italiji, bitkama za Staljingrad i Kursk, za Britaniju, pomorskih ratova u Atlantskom okeanu i slične vojne operacije. Njemačke je zaratila sa cijelim svijetom. Ovaj feljton se bavio usponom nacionalsocijalizma i njegovim posljedicama...

Na obalama Labe kod grada Torgau u sjeverozapadnoj Saksoniji spojile su se 25. aprila 1945. sovjetske trupe sa američkom Prvom armijom i tako su prepolovile Njemačku. Crvena armija je nastavila oslobodilački put i u berlinskoj bici zauzela Hitlerovu jazbinu 2. maja u kojoj je samoubistvom skončao život osnivač i vođa njemačkog nacionalsocijalističkog pokreta Adolf Hitler sa ženom Evom Braun, kao i njegov nasljednik Joseph Goebbels sa cjelokupnom porodicom, ženom i šestoro djece. Na čelo njemačkog Reicha stao je admiral Karl Dönitz, a svoj kabinet izmjestio u vojnopomorsku bazu u Flensburg. Sljedećeg dana dao je mandat za sastav nove vlade Lutz Graf Schwerin von Krosigku, koji će biti na njenom čelu vrlo kratko. Ona je otpočela pregovore o kapitulaciji koji su završeni 7. maja, a sljedećeg dana je objavljen prekid neprijateljstava. U ime poražene Njemačke kapitulaciju je potpisao feldmaršal Wilhelm Keitel, koji će kasnije biti u Nürnbergu osuđen na smrt vješanjem. To je bio kraj rata u Evropi, dok je do mira u Aziji bilo još daleko, čime se ne bavi ovaj feljton.

Feldmaršal Wilhelm Keitel potpisuje njemačku kapitulaciju 9.5.1945.

Sada nakon kraha jedne zločinačke politike trebalo je organizirati suđenje nacističkim glavešinama koji su ojadili cijeli svijet. Samo u holokaustu u koncentracionim logorima pobijeno je više od 6 miliona Jevreja (Židova), naravno i drugih, a monstrouznost s kojom su nacisti vršili likvidacije nije viđena nikada u svjetskoj povijesti, ako naravno izuzmemo srpske zločine u Bosni i Hercegovini, a posebno u Srebrenici. Da li je bilo moguća takvu brutalnost i bestijalnost kao i sadistička ubijanja spriječiti ili nešto učiniti?

Udvaranje zlu
Saveznici su očigledno dugo čekali, „puštajući“ Hitleru diplomatsku incijativu. Slabićku politiku appeasementa vodio je britanski kabinet ali i druge savezničke vlade uoči II svjetskog rata. One su mogle nešto da učine, makar sa ograničenim efektima, da su na vrijeme shvatile važnost odlučnog suprotstavljanja pomahnitaloj politici nacionalsocijalizma. Zapravo, nedostajala je odlučna akcija prema nacističkoj agresivnoj politici koja je pokrenula oružane sukobe i okupacije drugih zemalja kao i aneksije tuđih teritorija. Na taj način su ovakvim činjenjem poboljšali geostratešku i ekonomsku poziciju Njemačke i sila Osovine zbog čega je došlo do početnog uspjeha na strani zla. Ljevičari su, pak, optužili iste za pokušaj „nahuškavanja“ Hitlera na boljševizam i Sovjetski Savez.
Ima, naravno, istine u tome, ali bilo kako bilo, za suđenje zločincima odabran je stari njemački grad Nürnberg, do kojeg je nacistima bilo jako stalo. U Nürnbergu su u prošlosti održavane brojne konferencije i kongresi njemačkih nacionalsocijalista i iz kojeg počinje priča o arijevskoj rasi, nadljudima i ostale nacističke trice i kučine. Došao je trenutak svođenja računa, trebalo je kazniti zločince i otrijezniti njemačku naciju, koja još nije shvatala da je definitivno izgubila rat u koji je uvučena i u koji je dobar broj ljudi vjerovao tako snažno. Kasnije je o tome govorio Egon Bahr, legendarni socijaldemokratski političar.

„Neposredno nakon 8. maja (1945.) uopće nisam razmišljao jesmo li poraženi ili oslobođeni. Naravno da smo poraženi, što drugo. Ali smo i oslobođeni. I jedno i drugo nam se dogodilo. Ali to nam i nije bilo važno već to što smo preživjeli. To je bilo najvažnije!", rekao je Bahr.
Nürnberšski proces je počeo 20.11.1945. a završio se 15.10.1946. na kojem su za zločine protiv mira i čovječnosti uključujući i genocid, kao i za agresiju i ratne zločine, osuđeni vodeći funkcioneri njemačkog nacionalsocijalističkog režima i njegove organizacije. Pravo suđenje još nije bilo ni započelo a u zatvoru je sebi prekratio život Robert Ley, čelnik Deutsche Arbeitsfront (Njemački front rada), fašističke organizacije koja je zamijenila dotadašnje sindikate.

Na kaznu smrti su osuđeni Hans Frank, koji je obavljao posao vođe Opće vlade u okupiranoj Poljskoj. Također, Wilhelm Frick, koji je bio na funkciji ministra unutrašnjih poslova, maršal Luftwaffea Herman Gӧring, vođa Operacijskog odjela oružanih snaga Alfred Jodl, policijski general i predsjednik RSHA-a Ernst Kaltenbrunner, generalfeldmaršal Wilhelm Keitel, koji je obavljao dužnost načelnika generalštaba oružanih snaga. Na smrtnu kaznu su osuđeni još i bivši ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, rasni teoretičar i ideolog NSDAP Alfred Rosenberg, opunomoćenik nacističkog programa robovske radne snage Fritz Sauckel, bivši ministar inostranih poslova Njemačke i funkcioner NSDAP Arthur Seyss-Inquart koji je predao Austriju, nacistički publicista i urednik novina Der Stürmer (Napadač) Julius Streicher i u odsutnosti Hitlerov sekretar Martin Bormann, koji je testamentom Führera postavljen nakon njegove smrti za novog vođu NSDAP-a. Dugo godina se vjerovalo da je Bormann pobjegao pravdi, ali su kasnije pronađeni njegovi posmrtni ostaci. Ispostavilo se da je u pitanju ratni zločinac Martin Bormann.

Na doživotnu robiju su osuđeni Rudolf Heß, koji je bio Hitlerov sekretar i njegov zamjenik. Heß je početkom II svjetskog rata pokušao pridobiti Britance na njemačku stranu, ali mu to nije pošlo za rukom. Umro je u zatvoru Spandau (DDR) 1987. godine.

Drugi visoki funkcioner koji je doživotno smješten u tamnicu bio je Walter Funk, koji je obavljao dužnost ministra privrede nakon Hermana Gӧringa, a tri godine prije smrti je pušten zbog lošeg zdravlja. Umro je 1960. godine.

Treći doživotni zatvorenik je bio Erich Raeder, koji je bio veliki admiral. Zbog oprečne politike veoma se često svađao sa Gӧringom. Kao i Funk pušten je ranije iz zatvora zbog lošeg zdravlja. Na čelu Kriegsmarine smijenio ga je Karl Dӧnitz, koji će jedno vrijeme poslije samoubistva Adolfa Hitlera voditi Njemačku kao šef države. Dӧnitz je osuđen na 10 godina robije, dok su zatvorske kazne od 20 godina dobili zapovjednik Hitlerove mladeži Baladur von Schirach i ministar naoružanja i Hitlerov miljenik arhitekta Albert Speer, koji su napustili Spandau 1966. godine. Ministar vanjskih poslova Konstantin Neurath je obavljao dužnost od 1932. do 1938. godine, zašto je dobio 15 godina.

Genocid nad Jevrejima i Bošnjacima Srebrenice
Oslobođeni su odgovornosti novinar Hans Fritzsche, koji je radio u ministarstvu propagande, bivši predsjednik vlade i potpredsjednik u Hitlerovom nacističkom kabinetu Franz von Papen kao i Hjalmar Schacht, koji je bio predratni predsjednik Reichsbanke.

Iako se tokom suđenja odlično branio, na početku je čak izgledalo kako pobjeđuje, ipak, je Gӧringu dokazana krivica. U presudi za njega je rečeno i ovo:

„Nema se što dodati kao olakšavajuća okolnost. Jer, Göring je često bio, zapravo gotovo stalno, pokretač, drugi iza svoga vođe. Bio je vodeći ratni agresor i kao političar i kao vojni zapovjednik. Bio je voditelj programa prisilnog rada i kreator opresivnog programa protiv Jevreja i ostalih rasa, u Njemačkoj i izvan nje. Sve je ove zločine prostodušno priznao. Možda je bilo konflikta u svjedočenju kod nekih specifičnih slučajeva, no ako se sve gleda kao cjelina, njegova su vlastita priznanja dovoljna kako bi se dokazala njegova krivnja. Njegova krivica je jedinstvena u njezinoj veličini. Za ovog čovjeka nema olakšavajućih okolnosti.“

Svi osuđenici na smrt su obješeni 16. oktobra 1946. osim Hermanna Gӧringa koji se otrovao, noć prije izvršenja kazne popivši tabletu cijankalija. Kako je prošvercovao otrov to nikada nije utvrđeno. Njegovo tijelo je kremirano zajedno sa ostalim pobijenim nacistima, a pepeo je bačen u riječicu Conwentz koja se ulijeva u rijeku Isar.

Na nürnberškom procesu sudskom odlukom je presuđeno i zločinačkim organizacijama: Nacionalsocijalističkoj radničkoj partiji Njemačke (NSDAP), Gestapo-u, Schutzstaffelu (SS) i drugim nomenklaturama koje su proistekle na nacističkoj ideologiji.

Prvi put u historiji jedna međunarodna institucija je osudila napadački rat kao zločin, osudivši njegove pokretače. Slično se dešavalo kasnije sa organizatorima i pokretačima rata u Bosni i Hercegovini. Suđeno im je za ratne zločine u Haagu, pri čemu je uključen i genocid u Srebrenici. Na spisku su se našli mnogi predstavnici i čelnici srpskog pokreta u Bosni i Hercegovini koje sada ne nabrajamo, a među njima ratni zločinci – Radovan Karadžić i general Ratko Mladić. Nemamo prostora da se bavimo temom Srebrenice i rata u Bosni i Hercegovini, a i nije predviđena ovim radom. Ipak, spominjemo je kako se više nikome ne bi ponovila, iako je historija puna primjera sličnih dešavanja nakon stravičnog umorstva Bošnjaka. Najsvježiji je primjer iz ruske agresije na teritorijalni integritet nezavisne Ukrajine. Ove teme su opteretile savjest cijelog čovječanstva baš kao i zločin nacista prema slobodoljubivom svijetu.

(Kraj)

FOTO: Hermann Göring | Holocaust Encyclopedia