Kolumne
HILJADU GODINA BOSNE I HERCEGOVINE IZGUBLJENO JE U STO GODINA OBMANE
|
|
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 10. August 2023. 16:08:06
Za hiljadu godina istine nije više moguće nadoknaditi ono što je izgubljeno u sto godina obmane. Dušmani su planski krali iz hiljadugodišnje historijske čekmedže Bosne i Hercegovine, jer su znali da ima onih koji nepoznaju prošlost vlastite zemlje i naroda kojem pripadaju. Oni nisu ni mislili na čekmedžu, ostavili su je širom otvorenu. Poznato je da ljudi svim sredstvima brane ono što njima pripada i to dobro (po)znaju: vjeru, kulturu, običaje, jezik, domovinu u kojoj to sve mogu ispoljavati. Kada su Bošnjaci napokon to shvatili i počeli svoje poštovati i braniti bivaju žestoko napadnuti od onih koji su stoljećima sve njihovo krali i otimali.
Pametni ljudi koji su vlasnici interneta i društvenih mreža, dadoše sav svoj medijski prostor svima pa i neznalicama, da pričaju šta im padne napamet, bez ikakvog utemeljenja, zadojeni ne majčinim mlijekom nego mržnjom i već propalom ideologijom čuvanu među sijedim ustašo - četnicima i među koricama izbledjelih akademskih knjiga, u kojima su argumenti laži napokon postali mrtvo slovo na papiru.
To je jedno od glavnih obilježja da ima onih koji javno govore, pišu, raspravljaju da li preko nekih portala, tv stanica, ili društvenih mreža s namjerom ispljuvati što više laži i uvreda prema onima koji ne pripadaju njima. Njima nije poniženje da ono što su lagali, (is)pljuvali da ponovo (po)ližu, misleći da su u pravu. Tu taktiku još uvijek primjenjuju.
Ovdje treba napisati da je problematično da se kod ponekog prosječnog čovjeka neistina primi, jer sve je manje vremena za ozbiljno čitanje i istraživanje kojim bi se ono što neznalice tvrde provjerilo i opovrglo. Danas je jedno od glavnih obilježja da ima onih koji javno govore, pišu, raspravljaju, da li preko tv kanala, portala ili društvenih mreža. Ne kaže se džaba: „Sto puta izgovorena laž kod pojedinih ljudi postaje istina“. U Bosni i Hercegovini imamo slučaj da se laž govorila sto godina, sto puta svakodnevno. Ovo bi ispralo mozak i najozbiljnijim narodima ovog svijeta.
Najozbiljniji narodi jesu oni koji o svojoj historiji, kulturi, tradiciji i o svojim velikanima stoljećima uče u školama, fakultetima, imaju razvijene naučne i kulturne institucije. Bosna i Hercegovina to nema u školama i fakultetima ali ima u entitetima, kantonima i distriktu gdje svako na svoj način uči o svojim velikanima i (h)erojima pa makar bili i ratni zločinci, a da bi što više mrzili i negirali one druge, koji su bili borci za slobodu Bosne i Hercegovine i svog naroda.
Budimo iskreni, da su Bošnjaci, u tom smislu i dalje prilično inferiorni. Posljednja dva stoljeća nisu izučavali svoju historiju, istinu o sebi, nisu čitali svoje pisce, jer nisu bili obavezna lektira u školama, ali to nije izgovor, jer čitanje nije moguće zabraniti ili kontrolisati. Nisu slavili svoje vlastite junake, ali su slavili tuđe kroz epske pjesme i učili ih napamet.
Djeluje nestvarno, ali istinito i činjenično da ni mnogi visokoobrazovani ljudi iz reda Bošnjaka ne znaju za bosansko – turski rječnik iz 17. stoljeća ili da nisu imali priliku pročitati podatak da je devedeset hiljada Bošnjaka puna tri mjeseca branilo domovinu od okupatora krajem 19. stoljeća.
Nažalost, takvih primjera imamo napretek. Mnogi ni dan danas ne znaju, a mogu navratiti na Wikipediju i upoznati historijske ličnosti Bošnjaka, iz filozofije i lingvistike, historijata, književnosti, politike, vjere, kulture, upoznati sve naše vakife, vitezove i gazije...
Zbog toga što smo tvrdoglavi i lijeni ne možemo da izbacimo iz glava ono što nas (na)učiše naši dušmanski učitelji da smo „poturice“, građani drugog reda, kukavice i izdajnici i da trebamo slušati ono što nam oni uz gusle pjevaju.
Mnogi od Bošnjaka nisu primjetili koje nazive nose ulice i trgovi u gradovima Bosne i Hercegovine, gdje se podižu spomenici onima koji nanesoše jad, zlo, zulum, čemer na kraju i genocid nad Bošnjacima.
Iskreno, to i ne iznenađuje. Zapravo, bilo bi čudno da je drugačije jer su Bošnjacima u sto godina 20. stoljeća, dok su moderni evropski narodi uglavnom pisali i čitali o sebi, nauku na kašičicu i selektivno, često potpuno naopako, dušmani su kroz obrazovane i školovanje servirali Bošnjacima koji su to upijali kao spužva vodu.
Često koristim termin GUS(L)ARI, on je najprikladniji kada pišem o Beogradu, Zagrebu, Podgorici, kao akademskim, političkim, historijskim, umjetničkim, naučnim, kulturnim, centrima, koji su diktirali i nisu sa tim prestali šta će se nalaziti u bosanskohercegovačkim nastavnim programima, koje će teme i autori biti odabrani, kao sredstvo za ispiranje mozgova budućim generacijama. Ovo se radi sa ciljem kako bi se na krupni događaj i ličnosti gledalo iz perspektive onih koji su pisali i još pišu gus(l)arsku historiju, ali uvijek sa prekrivanjem gole historijske istine.
Recimo, u njihovim knjigama historije ne piše o sarajevskim i zeničkim rezolucijama kojima su bošnjački prvaci spašavali Srbe, Jevreje i Rome od nacističkih režima. Ni danas većini Sarajlija nije tačno i precizno rečeno ko je i kojeg tatuma oslobodio Sarajevo od fašista.
Nakon čitavog stoljeća školovanja zasnovanog na mitomanskoj srpskoj historiji, hrvatskom manipulatorskom prisvajanju, crnogorskom podržavanju i prikrivanju stvarnih činjenica s triju strana i njihove indoktrinacije zato nije ni čudo što bošnjačko samopoštovanje zaostaje.
Ovo je posebno izraženo kod jednog dijela novinara, analitičara, historičara, i samoproglašenih intelektualaca koji i dalje ne vide da su odgojeni i obrazovani na zabludama. Vjerovatno nedostaje im vremena da bi pročitali nešto drugačije, neka nova istraživanja s empirijski potvrđenim rezultatima. Mnogima još u glavama tutnje likovi iz školskih lektira.
Ako nemaju vremena da čitaju nove lektire, svojih pisaca, neka se samo za tren jedan sjete bliske prošlosti, bez obzira gdje su se nalazili. Neka samo ožive ono što su vidjeli svojim očima, čuli svojim ušima i osjetili na vlastitoj koži. Neka ne budu zaluđeni iskrivljenom prošlošću, svojih polupolitičara, polunovinara, poluanalitičara, poluhistoričara, i pseudointelektualaca, koji ne cijene veličinu i značaj Bošnjaka kao historijskih ličnosti. Da shvate koliko je važno prisjećati se i učiti o njima. Razumjeti da su kao Bošnjaci ostavili iza sebe neprocjenjivo nasljeđe koje trebaju koristiti, a onda predati generacijama koje dolaze. Otvorite im proces afirmacije, i da se ne ugledaju na one koji decenijama ne mogu progovoriti jednim glasom. I od dušmana se (po)nešto može naučiti, oni su se usaglašavali stoljećima.
Istina je da nije baš lahko nadoknaditi ukradennih sto godina laži i obmane. Ali, ako se budemo međusobno pomagali, a nikako odmagali, a naši intelektualci da snažnije otvaraju dijalog među sobom, a onda i s drugima rezultati neće izostati.
Pametni ljudi koji su vlasnici interneta i društvenih mreža, dadoše sav svoj medijski prostor svima pa i neznalicama, da pričaju šta im padne napamet, bez ikakvog utemeljenja, zadojeni ne majčinim mlijekom nego mržnjom i već propalom ideologijom čuvanu među sijedim ustašo - četnicima i među koricama izbledjelih akademskih knjiga, u kojima su argumenti laži napokon postali mrtvo slovo na papiru.
To je jedno od glavnih obilježja da ima onih koji javno govore, pišu, raspravljaju da li preko nekih portala, tv stanica, ili društvenih mreža s namjerom ispljuvati što više laži i uvreda prema onima koji ne pripadaju njima. Njima nije poniženje da ono što su lagali, (is)pljuvali da ponovo (po)ližu, misleći da su u pravu. Tu taktiku još uvijek primjenjuju.
Ovdje treba napisati da je problematično da se kod ponekog prosječnog čovjeka neistina primi, jer sve je manje vremena za ozbiljno čitanje i istraživanje kojim bi se ono što neznalice tvrde provjerilo i opovrglo. Danas je jedno od glavnih obilježja da ima onih koji javno govore, pišu, raspravljaju, da li preko tv kanala, portala ili društvenih mreža. Ne kaže se džaba: „Sto puta izgovorena laž kod pojedinih ljudi postaje istina“. U Bosni i Hercegovini imamo slučaj da se laž govorila sto godina, sto puta svakodnevno. Ovo bi ispralo mozak i najozbiljnijim narodima ovog svijeta.
Najozbiljniji narodi jesu oni koji o svojoj historiji, kulturi, tradiciji i o svojim velikanima stoljećima uče u školama, fakultetima, imaju razvijene naučne i kulturne institucije. Bosna i Hercegovina to nema u školama i fakultetima ali ima u entitetima, kantonima i distriktu gdje svako na svoj način uči o svojim velikanima i (h)erojima pa makar bili i ratni zločinci, a da bi što više mrzili i negirali one druge, koji su bili borci za slobodu Bosne i Hercegovine i svog naroda.
Budimo iskreni, da su Bošnjaci, u tom smislu i dalje prilično inferiorni. Posljednja dva stoljeća nisu izučavali svoju historiju, istinu o sebi, nisu čitali svoje pisce, jer nisu bili obavezna lektira u školama, ali to nije izgovor, jer čitanje nije moguće zabraniti ili kontrolisati. Nisu slavili svoje vlastite junake, ali su slavili tuđe kroz epske pjesme i učili ih napamet.
Djeluje nestvarno, ali istinito i činjenično da ni mnogi visokoobrazovani ljudi iz reda Bošnjaka ne znaju za bosansko – turski rječnik iz 17. stoljeća ili da nisu imali priliku pročitati podatak da je devedeset hiljada Bošnjaka puna tri mjeseca branilo domovinu od okupatora krajem 19. stoljeća.
Nažalost, takvih primjera imamo napretek. Mnogi ni dan danas ne znaju, a mogu navratiti na Wikipediju i upoznati historijske ličnosti Bošnjaka, iz filozofije i lingvistike, historijata, književnosti, politike, vjere, kulture, upoznati sve naše vakife, vitezove i gazije...
Zbog toga što smo tvrdoglavi i lijeni ne možemo da izbacimo iz glava ono što nas (na)učiše naši dušmanski učitelji da smo „poturice“, građani drugog reda, kukavice i izdajnici i da trebamo slušati ono što nam oni uz gusle pjevaju.
Mnogi od Bošnjaka nisu primjetili koje nazive nose ulice i trgovi u gradovima Bosne i Hercegovine, gdje se podižu spomenici onima koji nanesoše jad, zlo, zulum, čemer na kraju i genocid nad Bošnjacima.
Iskreno, to i ne iznenađuje. Zapravo, bilo bi čudno da je drugačije jer su Bošnjacima u sto godina 20. stoljeća, dok su moderni evropski narodi uglavnom pisali i čitali o sebi, nauku na kašičicu i selektivno, često potpuno naopako, dušmani su kroz obrazovane i školovanje servirali Bošnjacima koji su to upijali kao spužva vodu.
Često koristim termin GUS(L)ARI, on je najprikladniji kada pišem o Beogradu, Zagrebu, Podgorici, kao akademskim, političkim, historijskim, umjetničkim, naučnim, kulturnim, centrima, koji su diktirali i nisu sa tim prestali šta će se nalaziti u bosanskohercegovačkim nastavnim programima, koje će teme i autori biti odabrani, kao sredstvo za ispiranje mozgova budućim generacijama. Ovo se radi sa ciljem kako bi se na krupni događaj i ličnosti gledalo iz perspektive onih koji su pisali i još pišu gus(l)arsku historiju, ali uvijek sa prekrivanjem gole historijske istine.
Recimo, u njihovim knjigama historije ne piše o sarajevskim i zeničkim rezolucijama kojima su bošnjački prvaci spašavali Srbe, Jevreje i Rome od nacističkih režima. Ni danas većini Sarajlija nije tačno i precizno rečeno ko je i kojeg tatuma oslobodio Sarajevo od fašista.
Nakon čitavog stoljeća školovanja zasnovanog na mitomanskoj srpskoj historiji, hrvatskom manipulatorskom prisvajanju, crnogorskom podržavanju i prikrivanju stvarnih činjenica s triju strana i njihove indoktrinacije zato nije ni čudo što bošnjačko samopoštovanje zaostaje.
Ovo je posebno izraženo kod jednog dijela novinara, analitičara, historičara, i samoproglašenih intelektualaca koji i dalje ne vide da su odgojeni i obrazovani na zabludama. Vjerovatno nedostaje im vremena da bi pročitali nešto drugačije, neka nova istraživanja s empirijski potvrđenim rezultatima. Mnogima još u glavama tutnje likovi iz školskih lektira.
Ako nemaju vremena da čitaju nove lektire, svojih pisaca, neka se samo za tren jedan sjete bliske prošlosti, bez obzira gdje su se nalazili. Neka samo ožive ono što su vidjeli svojim očima, čuli svojim ušima i osjetili na vlastitoj koži. Neka ne budu zaluđeni iskrivljenom prošlošću, svojih polupolitičara, polunovinara, poluanalitičara, poluhistoričara, i pseudointelektualaca, koji ne cijene veličinu i značaj Bošnjaka kao historijskih ličnosti. Da shvate koliko je važno prisjećati se i učiti o njima. Razumjeti da su kao Bošnjaci ostavili iza sebe neprocjenjivo nasljeđe koje trebaju koristiti, a onda predati generacijama koje dolaze. Otvorite im proces afirmacije, i da se ne ugledaju na one koji decenijama ne mogu progovoriti jednim glasom. I od dušmana se (po)nešto može naučiti, oni su se usaglašavali stoljećima.
Istina je da nije baš lahko nadoknaditi ukradennih sto godina laži i obmane. Ali, ako se budemo međusobno pomagali, a nikako odmagali, a naši intelektualci da snažnije otvaraju dijalog među sobom, a onda i s drugima rezultati neće izostati.
