Kad sam Te ugledao ne posredno iz blizine i skoro na dohvat ruke srce mi je zatreperilo, grudi se
nadimale, usne zauele izraz osmijeha a iz očiju ne zaustavljivo suze se otrgle. Božija kućo, kojoj Adem a.s. udari temelje, Ibrahim pejgamber nastavi i Muhamed resul dovrši - Ti, od praiskona okupljaš ljude sa cijelog Globusa koji nose din iman u sebi i tako će to biti do Dana Sudnjega. Niko prema Tebi ravnodušan bio nije. Ni onaj koji se pored tebe rodio, tu živio i radio, ni onaj koji dolazaše sa kraj dunjaluka da te zijareti, niti onaj koji zna za tebe samo iz priča ili sa slika i medija.

Ti, Kjabo vječita, se nalaziš u centru svijeta. Kako je to samo dragi Bog mudrošću svojom odredio i
preko svojih poslanika realizirao. U jednom pogledu – u centru svijeta si, kada je u pitanju duhovni smisao. Za sve muslimane svijeta Bejtulah sa svojim Haremom je najvažnija, najsvetija, najsvjetlija, najsigurnija, najprijatnija, najposjećenija tačka na Globusu. S druge strane – Haremi šerif odnosno Meka je i geografski u centru Svijeta odnosno približno tačno na sredini između krajnjeg Istoka (Novi Zeland) i krajnjeg Zapada (zapadna obala USA odnosno Hawaii).

Osim toga, Meka se nalazi na mjestu gdje godišnje doba – ljeto, zima, …. ne utiče mnogo na dolazak
hodočasnika iz cijelog svijeta, jer klimatska odstupanja i temperaturne razlike u različitim godišnjim dobima nisu drastične a moguć im je dolazak kopnom, morem i vazduhom, i dolaze tokom cijele godine. Klima u ovom dijelu svijeta isto tako ide na ruku i stanovnicima i posjetiocima u smislu da im je mnogo manje potrebno hrane nego u hladnijim krajevima zemaljske kugle obzirom da im Sunce i toplota nadomještaju potrebnu energiju. Iako Meka, u sred kamenite pustinje oskudijeva u poljoprivrednim usjevima – ona se nalazi na jednom od najvažnijih trgovačkih puteva – tako da sve što trebate za život, ishranu i svakodnevne aktivnosti i potrebe možete dobiti i naći kod mekanskih trgovaca. Mekanski trgovci su kroz vijekove posebno izoštrili i izbrusili svoj zanat da im u tom poslu skoro niko u svijetu nije ravan.

*****
Mnogi ljudi putuju s jednog kraja svijeta na drugi, neko iz ovih a neko iz onih drugi razloga. I svi oni odlučuju se vrlo brzo i lahko na ta putovanja u zavisnosti od cilja, želje i potrebe. Oni, ti isti, se vračaju isti onakvi kakvi su i otišli ili u gorem slučaju sa još više tereta, briga, ne dokučivih želja, razočarani, možda posvađani ako su putovali u grupama. Neki traže mahsuz neka pusta ostrva sa ne razumnim luksuzom na kojima hoće da budu sami, da nikog ne vide i ne čuju osim jeftinih sluga i služavki pa ipak, opet se vrate praznodušni i ne zadovoljni u potrazi za srećom za koju vjeruju da je negdje tamo i da samo treba otići uzeti je i donijeti kući. Sve to i ono drugo negativno prati ta putovanja, a želje ostaju iluzorne i ne ostvarene.

Jedino putovanje na kojem čovjek nosi sreću i pozitivan naboj u sebi i to u obadva pravca – svaki
pojedinačno- je put ka Meki i Medini. A vraća se još sretniji i zadovoljniji. Za taj poduhvat čovjek se priprema i drugi ga pripremaju od malih nogu. Taj cilj se postavi čovjeku odnosno djetetu još u
mektebskim danima. I za ovaj put se priprema desetak, dvadeset pa čak i pedeset godina. To je jedino putovanje na ovom svijetu na koje se odlučujemo iz ljubavi prema dragom Bogu i Njegovom poslaniku. Sve druge rute koje smo prošli ili koje ćemo proći su za naš lični interes ili nečiji i nekakav drugi i svoj ili tuđi ćejf.

Trebate samo doći u Medinu a posebno u Meku i posmatrati ljude sa svih krajeva planete. Ujguri,
Kazasi, Uzbeci, Paštuni, Kašmiri, Čečeni, Turkmeni, muslimani iz Indije, Pakistana, Bangladeša,
Indonežani sa Jave, Sumatre i ostalih mnogoljudnih indonezijskih ostrva. Afrikanci iz Obale Slonovače, Gane, Nigerije, Sudana, Mauritanije, Malija, itd, itd. Trebalo bi mnogo prostora i vremena da ih poredamo. Koje i koliko je to bogatstvo muslimanskog svijeta. Kakva je to samo sreća koja ljude nosi istom i jednom jedinom cilju, sa istom idejom i željom. Kako je to savršen čin da i pored takve šarolikosti kultura, jezika, načina i uslova življenja odakle svi dolazimo – ipak se razumijemo i „govorimo istim jezikom“, jedemo istu hranu, pijemo vodu, za istim i jednim imamom obavljamo molitvu , svi u tačno određeno vrijeme. I povrh svega sve to protiče u redu, miru, harmoniji i ljubavi jednih prema drugima.

Iako su svi muslimani svijeta nepobitno jedinstveni kada je u pitanju ideja Islama i šehadeta - u
mnogo čemu drugom se razilaze. Pa se pitamo ko su i kakve su te njihove vođe koje ih vuku za
sobom svaki na svoju stranu. Jesu li to njihove političke spodobe koje su željne vlasti i slave instruirani od nekog trećeg s polja ili vjerski „autoriteti“ uskih grudi i još užih pogleda i vidika. Na žalost ima i jednih i drugih. Razumljivo je da muslimanski kao ni svijet općenito ne može biti jednoobrazan, uniforman, istih standarda, pravila i zakona. Raznolikost života i kulture je rezultat podneblja, izmiješanosti sa drugim narodima vjerama i kulturama, rezultat političkih prilika, tradicije, klime, prirodnih resursa razvoja tehnologije i količine bogatsva kojom raspolaže taj narod odnosno država.

Ali zato, ako je dragi Bog jednom dijelu muslimanskog svijeta podario naftu i gas a drugima ništa ili skoro ništa – znači li to da muslimani u Bangladešu, Sudanu, Pakistanu, Afganistanu ili …. trebaju biti i ostati vječito siromašni. Pitam se : jesmo li dovoljno solidarni kao što nam vjera Islam propisuje ? Dok se jedni guše u izobilju i bogatstvu – na drugoj strani drugi se pitaju hoće li imati sutra dovoljno za obrok.

Razumijemo i to da ne mogu svi imati isto i podjednako ali te drastične „vasionske“ udaljenosti
ekstremnog bogatstva i ekstremnog siromaštva treba približiti i smanjiti.

Bogati zaboravljaju i ne vide niti im pada na pamet da su postali bogati upravo na leđima siromaha.
Iako ovo pismo ne bi trebalo biti mjesto za kritiku ali naočite razlike među hodočasnicima su više nego vidljive - kada je u pitanju materijalni segment.

Gospodo velikaši ili velikani u svim muslimanskim zemljama ili zemljama sa muslimanskom večinom (sada se obraćam ljudima u prvom safu iz svake branše – političke, vjerske, ekonomske, kulturne,
vojne, pravno šeriatske, ……) vi, od zapadne obale Afrike do Pakistana i Bangladeša, vi koji živite u izobilju i raskoši, zar vas ni malo ne peče savjest , uostalom zar vas nije strah Boga da se vaš narod ističe siromaštvom, neimaštinom i bijedom, neuhranjenošću i svim drugim negativnim
karakteristikama dok se vi baškarite u raskošu i luksuzu. Jeste li svjesni da ćete biti pitani za svoj narod jer ste se stavili na čelo te beskonačno siromašne kolone bez izgleda i nade u bolje sutra – koju vodite a ne znate ni sami gdje. Vi, kolovođe svog naroda stidim se u vaše ime i očajno mi je žao svakog siromašnog muslimana koji pruži ruku tražeći milostinju. Vjerojatno u toj masi od dva i po ili tri miliona hodočasnika ima i prosjaka kojima je to profesija – ali mnogo je i onih kojima je milostinja ne ophodna.

Poznato je svakome i savršeno jasno da treba milostinju- sadaku udjeljivati sa ciljem da se sirotinja pomogne i izvadi iz krize u koju je zapala te da socijalni sektor svake države radi na tome da iskorijeni prosjačenje i brigu o onima koji traže pomoć na ulici preuzme na sebe. Nažalost to se ne dešava nego je efekat sasvim suprotan - prosjaka je svaki dan više.

Osim toga, paradoks svih paradoksa je i taj da je radna snaga u Saudijskoj Arabiji a posebno u Meki i Medini iz Egipta, Bangladeša, Pakistana, Sudana i drugih siromašnih zemalja je prinuđena da kamči od hadžija poneki sitniš jer im plata koju dobijaju za svoj rad nije dovoljna. Zapravo njihove plate su
ekstremno niske a uslovi u kojima žive su ispod svakog dostojanstva, To su čistaći dva časna harema, to su kuhari u hotelima, spremači soba, šoferi autobusa, taksisti i sva druga jeftina zanimanja.
Ne mogu da prešutim ni sljedeću činjenicu:

Siguran sam da kralj od Arabije i njegovi prinčevi znaju da je u kršćanskim zemljama jedini kriterij vrijednovanja i nagrađivanja na radnom mjestu kvalitet i kvantitet. Na zapadu , makar načelno – je i došljak kao i domorodac i starosjedilac odnosno državljanin dotične države jednako i isto nagrađen,. Taj odnos poslodavca naspram njegovog radnika je mnogo bliži propisima koje Islam zastupa i strogo naređuje za razliku od činjeničnog stanja kojem svjedoče hadžije iz cijelog svijeta.

Mnogo bih imao i trebao napisati o halovima koji prate muslimane u zadnja dva stoljeća - a što bi se moglo popraviti ili makar inicirati u Meki u danima Hadždža. Ali ovaj put ću kazati samo to: zašto Hadždž ne bi mogao ili čak trebao da bude u jednom smislu "Kongres muslimana cijelog svijeta".
U kojem bi učestvovali najveći muslimanski mozgovi od mašrika do magriba. Gdje bi se zacrtale osnovne smjernice i strateški ciljevi muslimana globalno, regionalno, i pojedinačno od države do države.

Upravo, zbog ovakvih razmišljanja - što se muslimani nalaze u stanju u kakvom jesu a njihove vođe pokazuju ne zainteresiranost - jer im je savršeno dobro --- je jedan razlog, a drugi što se rastajem s Kabom i Mekom sam ponovo sa suznim očima. Ali ovaj put bez tračka osmjeha i sa beskrajnom tugom i brigom za islamski umet.