Kada vam se u rukama nađe nova knjiga bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pjesnika, Muje Musagića, pod naslovim „Mjeseca plavog najmlađi sin“, pomislili biste, možda, da je riječ o nekom mladom, izuzetno nadahnutom pjesniku, eruptivne snage i prepun želje da se što prije nametne književnoj, osobito pjesničkoj recentnoj produkciji. Malo kasnije, nakon kratkog pregleda bio-biografskih podataka ustvrdit ćete da se radi o pjesniku koji stvara više od pet decenija, i koji na ramenima nosi punih sedamdeset i pet godina života. Stoga bismo prikaz nove knjige Muje Musagića mogli početi na više načina, imajući u vidu pomenute činjenice, ali i ono što je već kazano o ovom pjesniku i njegovom višeslojnom i višeznačnom poetskom govoru, naročito vidljivom u nedavno objavljenom izboru iz njegove poezije „Stalo vrijeme u red za pjesmu“.

Ono što bi svakako trebalo apostrofirati uz njegovu najnoviju knjigu poezije, jeste sasvim (ne)očekivan spoj prividnog i povremenog bijega u metafizičke prostore pjesme sa onim što bismo, uslovno, mogli zvati prepoznatljivim realnim prostornim, vremenkim i socijalnim markacijama. Radi se, dakle, o onome što imenujemo univerzalnim problemima ljudskog društva, promatranim iz pozicije male ljudske zajednice, male Bosnice i u njoj „malog, običnog pisara“, preplašenog i uvrijeđenog pjesnika, koji egzistira u svojoj maloj longitudinalnoj dolini, maglovitoj kotlini, koja se još uvijek liječi od posljedica teškog ratnog razaranja, mada se Musagić, u ovoj knjizi, tek u indirektnim slikama, referira na vrijeme agresije na njegovu i našu domovinu, ako ovo parče evropskog kontinenta danas i smijemo tako nazivati.

Tako će nam Musagić u svojoj novoj, četrnaestoj po redu, knjizi poezije, predstaviti imaginarnog najmlađeg sina plavog mjeseca, koji će nam plavim riječima govoriti: „..ako još uvijek, u vašoj / i mojoj domovini, ima budnih ljubičica i trudnih/ visibaba, znakova pouzdanih da smo, uprkos/ svemu, i dalje na istom putovanju, prema istom/ plavičastom snu, u kojem nas, s radošću, čekaju naše sestre i braća naša, djeca istog mjeseca/ plavog, roditelja našeg odbjeglog“, onda bismo morali „...pažljivo gledati oko sebe, pamtiti/ iskustva lanjskih snjegova, slušati poruke travki/ ljekovitih, slušati prepirku jela vitkih, kako bismo/, u jednom stoljeću sretnom, i mi postali veliki/ moćni i lijepi, kao što su vodopadi, u isto vrijeme,/ i veliki, i moćni, i lijepi.“

Pjesnikovo dugogodišnje životno i pjesničko iskustvo kao da nas, ovom knjigom poezije, na malo neobičan način, opominje kako ne treba bježati (niti je to moguće) od onih prastarih ljudskih iskustva, od onih ontoloških postavki svijeta, o kojem, kako kaže slavna Wislawa Szimborska, „...možemo šta god misliti, on je (uvijek) začuđujući...“

Otuda kod Musagića i pjesma o čovjeku koji je popravljao tužne priče, koji nije dozvoljavao da se o nečemu, ili o nekome, govori da je bilo, ili da je bio, zahtijevajući od sagovornika da u svim svojim pričama uvijek govore da nešto, ili neko, jeste, da su, u tom času, živi i zdravi, jer samo tako ljudi opstaju, i svijet oko njih tako opstaje, u savršenom redu, u savršenom skladu sa zakonima prirode. Ipak je, na kraju, i takav čovjek, jedan os sinova mjeseca plavog, kada je morao umrijeti, priznao ograničenost ljudske moći, ponavljajući onima koji su ga slušali i voljeli kako je smrt priča koja se ne da popraviti, a Musagić je siguran, završavajući ovu pjesmu, da bi čovjek, koji je popravljao tužne priče, da je još živ, popravio i kraj ove njegove pjesme, ne dozvolivši joj tužni kraj.

U istom tematskom tonalitetu je i pjesma „Sve što valja iz porodice je ruža“, u kojoj autor, gotovo dječačkom naivnošću, nabraja neke proste istine iz udžbenika, to da su iz porodice ruža: jabuke, kruške, dunje žute, kupine, maline, mušmule, trešnje, višnje... Ali, čemu sve to, to puko nabrajanje općepoznatih stvari, pitat će se dobronamjerni čitalac ove pjesme. Treba to pjesniku da bi, u istoj jednostavnoj pjesničkoj liniji, dodao ono što je bitno, pomalo naivno, anahrono, romantično, idilično, zaboravljeno, da nam kaže: „I draga je moja iz porodice ruža/ napokon da vam otkrijem tu dugo čuvanu tajnu/ jer mogao je tada/ putnik slučajni neki, iz dalekog kraja nekog/ dragu vidjeti moju, pa da kaže: vidi, lijepa ruža!/ ponijet ću je kući svojoj/ pa da mi kuća miriše, sve do kraja svijeta...“

Je li u pitanju baš njegova draga žena, ili je u pitanju i njegov dragi zavičaj, draga mu domovina, moglo bi se raspredati, a autorovo životno i pjesničko iskustvo svjesno nam ostavlja mogućnost da sami odaberemo svoju ružu, svoj simbol jednostavnosti, ljepote i ljubavi, upozoravajući nas, istovremeno, i na opasnost da bi neki putnik izdaleka, neki nezvani gost iz susjedstva, iz komšiluka, mogao reći: vidi lijepe ruže, ponijet ću je kući svojoj, a moglo bi se, alternativno, i pooštreno reći: ubrat ću je za sebe, otet ću je za sebe, sve što mi se sviđa jeste moje, jer sam moćan i velik!

Musagić se ne stidi, niti se plaši, u svojoj prividnoj pjesničkoj indiferentnosti, ili naivnosti, kazati kako su mu vrapci jutarnjim cvkutavim ptičijim dekretom obećali da će Pjesnik jedan „cijeli Božiji dan biti gospodar svijeta...“ i da će moći raditi sve ono što mu na um padne, jer će u jednom cijelom majskom danu biti kralj, i to ne običan, smrtni kralj, nego onaj koji će dlanom liječiti sve bolesne ljude, a pogledom jednim nerotkinjama vraćati moći majčinske. I takvom kralju, apsolutnom moćniku, pjesnik, samocenzurom, ne daje baš sve moći. Recimo, neće moći ljubiti sve lijepe žene na svijetu, imat će ih pravo samo gledati, dok se pred ogledalom češljaju i pjevaju stare bosanske pjesme. Podsjeća nas to na njegovu pjesmu iz zbirke „Opet će se pisati soneti“, u kojoj se pjesnik nada da će: “... ako ne bude rata novog, ako potraju jesenji topli dani, ako nas ne pogodi meteorit opasnih namjera... napisati veličanstven sonet svim ljubavima svojim...“

Ali, ni najmlađi sin mjeseca plavog, ni njegov pjesnički sudrug, ne misle kako je ovaj svijet idealni, arkadijski prostor za ljude, bilje i životinje. Čak bi se, čitajući neke pjesme iz ove knjige, moglo, u slobodnoj interpretaciji, reći da je najmlađi sin mjeseca plavog, kao inkarnacija, ili sinteza planetarnih ljudskih želja i potreba, još jedna nebeska poruka, još jedna epifanijska opomena ljudskom rodu da je vrijeme za dubinsko preispitivanje savremenih civilizacijskih tokova, opterećenih svim mogućim oblicima potrošačkog društva, u kojem se gube racionalne, prirodne ljudske potrebe, dovoljne za potpunu planetarnu koegzistenciju. Pjesnik, naravno, nema mandat da popravlja ljudski rod, da ispravlja „krive Drine“, da rješave se teške životne aporije, te će, stoga, pjesnik priznati da bi rado, ako mu dozvole početak novi, i sâm, samokritično, popravljao samog sebe. Za početak bi, kaže, pri rađanju, plakao mnogo, mnogo duže, „dvadeset i četiri sata, dvadeset i četiri dana“, sve dok mu pluća mlada ne bi bila „spremna za napore teške“. Je li to svojevrsno priznanje straha pred susret s planetarnom boli, mefistofelskim sindromom u rodu ljudskom, strah od svijeta koji, po Šopenhaueru, predstavlja „šest dana bijede i sedmog dosade“, ili je to, istovremeno, priznanje da je „čovjek nerazrješivi konflikt, a pjesnik svjedok takovog čovjeka“, kako je pisao francuski pjesnik Piere Jean Jouv?!

„Ali, kome to danas poezija treba“, umjesto pjesnika pitaju se „posjetioci ovogodišnjeg sajma knjiga“. „Ko još, u pjesmama, pominje srca zečića bijelih? A o srcu/ domovine naše niko ionako, već stoljećima, govoriti ne smije. Samo se još vatreni kopači ruda upuštaju/ u taj grijeh, brišući sa čela kapi baroknog znoja“, reći će nam u jednoj svoj pjesmi Musagić, ponavljajući, još jednom, da poezija ne može liječiti ljudske zablude, dekadenciju, kolektivne i pojedinačne frustracije, ali i da bi svijet, bez poezije (bez umjetnosti u cjelini), bio tek prazna ljuštura, i da bi ljudi u takvom svijetu „bauljali“ mračnim prostranstvima, zadovoljavajući samo svoje fiziološke potrebe radi pukog preživljavanja.

Eto zbog čega, s vremena na vrijeme, najmlađi sin mjeseca plavog, pokušava upozoriti na svakodnevne životne probleme pojedinca i kolektiva, na probleme cijelog savremenog društva, u kojem se, sve više i više, gube humanističke vrijednosti i originalna „ljudskost“. Ali, pjesnik o ovome ne drži didaktičke tirade, ne podučava ljubitelje poezije o pravim vrijednostima ljudskog roda, nego se, prividno, nonšalantno poigrava sa ljudskim slabostima, bez kojih bi ljudi, „..uz malo sreće mogli: „...ne samo hodati...“, nego i: „plivati, roniti, letjeti...“ I još bi, kao što govori u pjesmi „Savjeti Čarsla Bukovskog“, išli „na Tibet, i na Kilamandžaro“, jahali bi „..ne samo kamile, nego i slonove, nojeve, kornjače i konje bosanske...“, a čitali bi „...ne samo Bibliju, nego i Kuran i Zaratustru...“ a cipele bi bojili“...ne samo u plavo, nego i u crveno, zeleno...pa opet nastavili pisati poeziju...“

Mada su, ne bez razloga, književni kritičari Musagića svrstavali u stišane, samozatajene lirske stvaraoce, koji, iz svoje, namjerno odabrane, samoizolacije i kontenplacijskog mirovanja, promatra svijet oko sebe, oni, kojima do ruku dođe i ova najnovija Musagićeva knjiga, moći će se uvjeriti da se radi o pjesniku koji svim svojim čulima registruje sve socijalno-političke tonove društvene zbilje. Samo, treba naglasiti, njegova angažovanost se ne manifestira udaranjem u nejake pjesničke grudi, niti melodramskom kuknjavom “šta nam rade“, niti osvetničkim trubama za boj spremnih jurišnika, niti epskim naricanjem nad zlom sudbinom. Kod Musagića se njegova pjesnička angažovanost osmišljava metaforično-alegorijskim opomenama kako se sloboda za pojedinca i za kolektiv ne ostvaruje „ljutnjom“ na višestoljetnu „historijsku nepravdu“, nego svjesnim, racionalnim djelovanjem, praveći državu i društveno okruženje vlastitim snagama i po svojoj mjeri, uporno i hrabro. Možda bi nam, kao ilustracija ovakvog Musagića, mogla dobro poslužiti pjesma iz ove knjige, pod naslovom „A mi smo šutjeli samo“ . Evo dvije strofe iz te pjesme:

„ 'Cuis regio, eius religio', pisalo je na zastavama
razapetim visoko u brdima zapadnih strana,
'čija zemlja, onoga je i vjera', nadvikivali su ih oni
sa istočnih strana, očiju crvenih od vokala
zapjenušanih i pripovijetki krvavih...

A mi smo dolje, u dolini, i dalje šutjeli samo,
tražeći rijetke travke i strpljive metafore, da im
se požalomo...“

Iskreno je to pjesničko priznanje, pa i slikovit, metaforični govor o onome šta se dešavalo, i šta se još dešava ljudima u našoj domovini, a to su, ne trebaju nam ublažavanja, tragedije epskih razmjera, planetarna bol, skupljena u jednu malu geografsku tačku, na prostoru od Save do mora jadranskog, koja se ne može prevladati nikakvim važnim rezolucijama, nikakvim lažnim mirenjem, nego samo racionalnom, svjesnom, dugoročnom aktivnošću svih bitnih društvenih faktora, od obrazovanja i kulture do ekonomskih i socijalnih programa.

Pjesnik priznaje da su pred nama krupni izazovi, daleki ciljevi i dugotrajna, teška borba za bolji život, ma koliko to djelovalo kao inflatorna politikanska, predizborna i (ili) izborna floskula. Ono što poezija pruža, kada se umorimo od dugog čekanja, ili od neizvjesne i duge borbe za sretnije društvo, a što pjesnici nerijetko koriste jeste jednostavna, mada i imaginarna, gotovo alhemijska formula: skloniti se u svoju pjesmu, skloniti se u knjige, i pripovijetku ili pjesmu, pa bismo i mi, za kraj ovog nepretencioznog prikaza, naveli prvu strofu iz Musagićeve pjesme „U knjige se ponekad sklanjamo“:

„Kada nam ponestane kuća i soba, kada potpuno
zaboravimo gdje smo, u žurbi, sklonili kolijevke
rođene (u podrumu?, na tavanu?, na grani trešnje
mlade?) kada nam ptice, zbog nekih sitnih svađa,
u gnijezda svoja ne dadnu ući, kada nam i domovina,
u ljutnji, zbog neke male psovke, okrene leđa,
u knjige se tada sklanjamo, sve dok nas one vidjeti
žele...“

Zna ovaj autor da se bijegom, (pa ni onim u knjige) neće moći riješiti egzistencijalni problemi ljudi na ovom ispreturanom bosanskohercegovačkom tlu. Ali, koristeći svoje životno iskustvo, i u najgorim danima, u potpunom beznađu, on i mnogi drugi su se „sklanjali u knjige“ i tako čuvali mentalno zdravlje, bez čega se i nije moguće suprostaviti ljudskim slabostima, niti deformacijama ljudskog društva. Zato nas pjesnik knjigom hrabri, govoreći: „...tamo će nam uvijek biti toplo, niti nas ko vidi/ niti nas ko čuje; čak ni uhode okorjele tamo ne/ zalaze često/, misleći, valjda, da u knjigama borave/ samo moljci, zalutale muhe i poneki preminuli pauk...“

Knjigu Muje Musagića „Mjeseca plavog najmlađi sin“, objavilo je Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, povodom sedamdeset i pet godina autorov života i pedeset i pet godina njegovog književnog rada, uz pomoć Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, što svakako vrijedi istaći i pohvaliti.