U prepunoj sali Bošnjačkog instituta u Sarajevu, u srijedu (12.07.2023.) naveče je, u organizaciji Asocijacije „Bosna“, promovisana knjiga „Svjedok genocida“ autora Roya Gutmana, novinara, dobitnika Pulicerove nagrade, koji je svijetu obznanio postojanje koncetracionih logora u Bosanskoj krajini. Pored autora o ovom vrijednom djelu, kao promotori, govorili su dr. sc. Jasmin Medić, naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u sarajevu i autor knjige „Genocid u Prijedoru“, te Avdo Huseinović, režiser, novinar i publicista, autor brojnih dokumentarnih filmova, uključujući i film „Prijedorska polja smrti“ i potpisnik ovih redova Eset Muračević, novinar, publicista, bivši logoraš i jedan od svjedoka protiv zločinca Radovana Karadžića u Hagu te autor više knjiga među kojima je i „Ubijene i nestale žrtve zločina u Vogošći 1992.-1995.“ Promociju je znalački moderirao Fahrudin Sinanović.

Detalj sa promicije knjige „Svjedok genocida“

- Radi o autoru koji je bio među rijetkim koji su već na početku raspada Jugoslavije i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu stvari, oko kojih se i danas sporimo sa srpskim nacionalističkim revizionistima, govorio i nazvao pravim imenom, rekao je Jasmin Medić.

- Svojim novinskim izvještavanjem Roy Gutman se pokazo kao veliki borac za Bosnu i Hercegovinu, rekao je Avdo Huseinović. Snaga njegovih riječi rabudila je Međunarodnu zajednicu koja je do pojave njegovih tekstova mirno posmatrala strahovite golgoter kroz koje smo prolazili. Da je naša zemlja imala više ovakvih prijatelja rat u Bosni i Nhecegovini bi kraće trajao a mnogi od zločina nebi se desili u razmjerama u kojima su počinjeni.

- Mnogima, a prije svih svjetskim moćnicima, nastojao sam svojim tekstovima ukazati na ono što se, uistinu, dešavalo u Bosni i Hercegovini nastojeći tako da ih ubijedim da intervenišu na pravi način i zaustave zločine koji su dse dešavali nad civilima, rekao je Roy Gutman. Da je Međunarodna zajednica blagovremeno intervenisala zločina na ovom prostoru bi, zasigurno, bilo manje.

Ejup Ganić i Roy Gutman

Glavna poruka knjige „Svjedok genocida“ autora Roya Gutmana jeste da motiviše čitaoce da istinu o onome što su vidjeli, čuli, istinu o onome kroz šta su prošli i šta su doživjeli ne treba skrivati već je treba javno obznaniti, ne sa ciljem izazivanja bilo kakve mržnje ili osvete prema drugima i drugačijima, već zbog toga da generacije koje dolaze svojim ponašanjem, učenjem, radom i zalaganjem ne dozvole da se slične golgote nikada više i nikome ne ponove. Knjiga na najbolji način govori o kvalitetu rada autora koji je svojim izvještavanjem sa lica mjesta, gdje se mogla izgubiti glava, pokušavao druge ljude i svjetske moćnike upoznati sa nečim što se kosilo sa ljudskim razumom, o zvjerstima vezanim za ubitstva i protjerivanje ljudi, silovanjima, uništavanju privrednih, kulturnih i vjerskih objekata, o postojanju zloglasnih srpskih logora, nedoličnog ponašanja pripadnika Mirovnih snaga u Bosni i Hercegovine, te organizovanog i namjernog istrebljenja jednog naroda, o genocidu koji se, bukvalno, zbivao pred očima svjetske javnosti.

Trebalo je imati hrabrosti za takvo što. Hrabrosti i snage da se ubijede i urednici novina da se, objavom njegovih tekstova, „oslobode“ svoje poslovične neutralnosti.

Roy je hrabrosti i snage za takvo nešto očito imao.

Svako prepričavanje umanjilo bi snagu ovog djela. Snagu, koja je kao nezaustavljiva rijeka pobijala laži i nemušta objašnjenja onih koji su na tlu bosanskohercegovačkom zločine činili ili zločine prikrivali.

Tekstovi Roya Gutmana bili su jači od praska granata koje su razarale našu zemlju.

Zračio je Roy nekom energijom koja je nama, koji smo imali prilike da se tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu vidimo sa njim u opkoljenom Sarajevu, davala snagu da nastavimo putem kojim je i on hodio, putem na kojem je, istinom o svojim golgotama koje smo preživjeli tokom prinudnog zatočenja u agresorskim logorima trebalo razuvjeriti „Nevjerne Tome“ širom svijeta koje nisu mogle shvatiti da se pred njihovim očima čine zločini koji u sebi imaju elemente genocida.


Naravno. Trebalo je tako razbijati i ustaljena shvatanja naših građana koji, čim nevolja prođe, brzo zaborave i oproste sve ono što im se dešavalo.

Naš merhamet i okruženje u kojem danas živimo pod budnim nadzorom Međunarodne zajednice, prosto, nas tjera da zaboravimo golgote kroz koje smo prošli tokom agresija na našu zemlju Bosnu i Hercegovinu, a koja je je iza sebe ostavila jezive tragove, tragove zločina genocida počinjenog na nedužnim civilima. Tjera nas da zaboravimo tragove zločinaca, tragove kojih bi trebao da se stidi svaki normalan čovjek.

Nažalost.

Što mi više opraštamo i zaboravljamo zločinci se sve više ponose svojim krvavim rukama.

Pogoduju tome, relativno, male kazne izrečene do sada uhapšenim i osuđenim zločincima te poslovična sporost pravde što im omogućava da se, godinama, kočopere i uživaju u svom "herojstvu", dodatno iritirajući porodice onih čiji su najmiliji stradali i nestali u krvavom piru zločinaca-njihovih dojučerašnjih susjeda.


Hrabrost pojedinih autora, među koje spada i Roy Gutman, svojim predanim radom na skupljanju dokumentacije o zločinima i zločincima prosto im neda mira te ih kao kamenčić u cipeli neprestano iritira i topi njihovo "herojstvo". Neda im miran san, a u srca unosi strah od saznanja da će, kad tad, ipak morati stati pred sud pravde i za nedjela koja su počinili položiti račune.

Mnogo toga je rečeno u knjizi „Svjedok genocida“ u kojoj su, bez euforije, prezentovane činjenice o dijelu zločina koje su nad Bosnom i Hercegovinom činili sljedbenici velikosrpskog imperijalizma. Na jednom mjestu našli su se dokumenti i kazivanja o krvavom piru velikosrpskih zločinaca širom Bosne i Hercegovine, o dželatima i njihovim žrtvama, o lokacijama na kojima su se zločini činili te brojne morbidnosti kojima su se služili da dželati osnaže svoj zločinački rukopis.

Autor nas vraća u vrijeme i prostore kad su se, tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine, velikosrpski agresori i njihovi srpskih kolaboracionisti iz Bosne i Hercegovine potpomognuti moćnom tehnikom i školovanim vojnim kadrovima bivše Jugoslovenske narodne armije na najsvirepiji način obračunavali sa onima "druge vjere" i drugačijeg "političkog" stava, sa onima koji do juče ni mrava nisu zgazili ali su imali pozitivne ideje i težili da svijet bude mjesto ugodnog življenja za sve ljude bez obzira na boju kože, vjersko, političko ili neko drugo opredjeljenje.

„Cvijet Srebrenice“ za Roya Gutmana

Knjiga Roya Gutmana ne tjera na osvetu već jednostavno nastoji da u nama probudi potrebu za sjećanjem jer "onaj ko zaboravi svoju istoriju ista će mu se ponoviti".

Roy ne sudi i ne presuđuje.

Jednostavno, podastire podatke na osnovu kojih istorija i institucije pravde trebaju da sude zlotvorima.

Naravno, mi žrtve agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kolege Roya Gutmana po peru, u svojim kazivanjima, knjigama, javnim i drugim istupima idemo dalje nastojeći da zločincima, ma koliko im vrijeme išlo u prilog, jer umiru svjedoci, ne dozvoljavamo da imaju miran san. Pomažemo nadležnim institucijama da ih izvedu pred lice pravde i odgovaraju za zločine koje su činili.

Vjerujem da će jednog dana i kanadski gneral Luis Mekenzi (Lewis MacKenzi), bivši komandant UNPRFOR-a za BiH odgovarati za sve ono što je nemoralno činio i za ono što nije činio a trebao je činiti kao komandant mirovnih snaga.

Tokom minulog rata i Roy i svi mi smo, zbog otpora i čutanja domaćih i svjetskih moćnika, bili onemogućeni da dokumentujemo njegove nemoralne radnje nad „ženama sumnjivog morala“, kako su ih zvali oni koji su ih prisiljavali na takve radnje, u vogošćanskom Pansionu „Kon-Tiki“. Nadu za tako nešto nude dokumenti koji, polako izlaze na svjetlo dana među kojima je i pismo jednog člana Međunarodne komisije koji je Haškom tribunalu proslijedio rukom pisane izjavu u kojoj je konstatovao da su svjedoci komisiji, čiji je član bio, 26. januara 1994. godine, nedvojbeno potvrdili prisustvo Luisa Mekenzija u Pansionu „Kon-Tiki“ u Vogošći. To pismo se našlo u spisu dokumenata vezanih za procesuiranje Radovana Karadžića pred Haškim tribunalom gdje sam svjedočio 2011. godine. Zapisnik komisije, čije je on bio član, još uvijek nije predočen javnosti (!!??) Tu je i priča Slavomira Mikića „Bolja je dobra laž nego loša istina“ u njegovoj knjizi „Nasmij se i za pojas zadjeni“ objavljena 2020. godine u kojoj se kazalo sve ono što ovaj oficir skriva. Slavomir je tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine živio na okupiranom dijelu sarajevske opštine Vogošća i jedan je od svjedoka prisustva komandanta mirovnih snaga na prostoru agresorskog logora „Bunker“ u blizini Pansiona „Kon-Tiki“, a od kojeg, uprkos njegovoj želji i inicijativama, niko, od domaćih i svjedskih istražitelja, još uvijek nije uzeo izjavu na te okolnosti (!!??)


Uprkos sporosti i aljkavosti pravosudnih organa više zločinaca uspjeli smo izvesti pred sud.

Među njima je i Siniša Đurđić, jedan od ekstremnijih čuvara agresorskog logora „Bunker“ kod Paniona „Kon-Tiki“ u Vogošći koji je pod firmom „stradalnika rata u BiH“, prilikom ulaska u Ameriku prevario njene institucije te se „sakrio“ u Tucsonu u dalekoj Arizoni. Međutim, mi koji smo nadahnuti onim šta je radio Roy Gutman, medijskim natpisima, uspjeli smo skrenuti pozornost Američke javnosti gdje su ga njihove institucije izvele pred sud na kojem ga je porota proglasila krivim za imigracionu prevaru te ga 8. avgusta ove godine čeka novo suđenje na kojem će se, za tu prevaru, utvrditi visina njegove kazne, nakon čega će biti deportovan i isporučen pravosudnim organima Bosne i Hercegovine pred kojim će odgovarati za zločine koje je činio u našoj zemlji tokom minulog rata.

Mnogim zločincima se ušlo u trag i čeka ih slična sudbina.

Knjiga “Svjedok genocida” i njen autor, uistinu, jesu nešto što nas na tom putu hrabri i snaži.

Autor potpisuje knjigu