Genocid u Srebrenici planetarna je sramota međunarodne zajednice koja nije znala, mogla ili nije htjela spriječiti zločince da, u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, naprave masakr nad nedužnim stanovništvom tog kraja.

Godinama nakon genocida, u gradovima širom naše zemlje počeli su nicati Trgovi, fontane ili neka druga znamjenja koja bi, buduće generacije trebali da podsjećaju na ovaj stravični zločin kako se on nikada više i nikome nebi ponovio. Takva znamenja trebaju biti neka vrsta svetih mjesta koja se posjećuju, čuvaju sa posebnim pijetetem i uređuju... No, sudeći po izgledu sarajevskog „Trga žrtava genocida u Srebrenici“, na platou ispred glavne željezničke stanice stiče se utisak kao je ovaj trg dobio ime iz pomodarstva onih koji su se uztrkivali da takvim činom „operu“ i dio vlastite savjesti, što tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992. - 1995. godine, nisu poduzeli dovoljno aktivnosti da se genocid u Srebrenici ne dogodi. Iz asfalta na ovom Trgu izrasta trava i drugo rastinje. U žardinjerama umjesto cvijeća korov. U fontani, koja je nekada davno bila jedan od simbolaq ovog grada, voda poodavno ne teče... Ovaj prostor, umjesto da blista, predstavlja ruglo na koje naiđu oni koji, rijetkim vozovima, dolaze glavni grad Bosne i Hercegovine.

Dok nadležni prave „masakr“ vezan za smjenu direktora Javnih i drugih preduzeća, masakr - Genocid u Srebrenici polako pada u zaborav.