Za vas ne znam, ali meni je od svih najdraža zabava literarno veče. Neka je ono najjednostavnije, ono na kojem su protagonisti lokalni ili zavičajni pjesnici, ili ono na kojem učestvuju eminentni bardi sazvani sa svih strana; ili pak ono magično na kojem učestvuju isključivo maestri pisane riječi svih vremena, meni je svejedno: samo neka krene riječ, pjesma, deklamacija, jednom riječju: predstava.

Vi još ne znate kako sam ja srećan čovjek! A zašto srećan? – čudite se. E, pa zato, što sam u svojstvu gledaoca – i slušaoca, dapače –, prisustvovao baš magičnoj književnoj večeri, o kojoj vi možete samo sanjati.

A sve je počelo ovako:
Od Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije pod imenom Ifimes dobio sam e-mail sljedeće sadržine:
„Gospodine Agoviću, čast nam je izvijestiti Vas da organizujemo spektakularno književno veče, na koje Vas pozivamo kao vanjskog posmatrača. Zbog ratne situacije u Ukrajini, koja prijeti da se raširi Evropom, kao i zbog mogućih terorističkih napada, radi sigurnosti je lokacija predstave tajna, kao i učesnici. Zato Vas molimo da se u vezi pojedinosti lično obratite našem direktoru g. Zijadu Bećiroviću, koji je svakako i Vaš lični prijatelj, kako bi utanačili pojedinosti.

Srdačan pozdrav,
Ifimes, Ljubljana.“
Gospodin Bećirović me je drugarski dočekao, objasnio da će se predstava odigrati u Švicarskoj, dao mi u ruke koverat sa avionskom kartom, rezervacijom hotela i uputstvima, i uz bratski zagrljaj zaželio mi dobar provod. Objasnio je još da će predstava biti realizirana pomoću najnovije tehnologije vezano za holograme i lasere, i da će mi to biti jasnije kad je budem uživo gledao.

Nakon ugodno prospavane noći izašao sam iz hotelske sobe i uputio se prema svečanoj dvorani, u kojoj će se izvesti predstava. Čim sam je ugledao oduševio sam se sjajem o raskošem te veličanstvene prostorije, koja je u tišini strpljivo čekala svoje goste. Presrećan i uzbuđen vratio sam se u sobu. Dan ću provesti u šetnji po okolici, ionako se ne trebam pripremati glede na jednostavnost moje uloge: samo ću gledati i zapisivati impresije.

Dan je brzo prolazio; vratio sam se u sobu i zadrijemao baš u fotelji. Probudili su me blagi zvuci čudne muzike za koje sam shvatio da dolaze upravo iz dvorane. Ustao sam, uzeo sa stola neseser, kameru, telefon, i krenuo na zadatak.

Što sam se više hodnikom približavao dvorani, to je muzika postajala glasnija i prepoznatljivija: bio je to opojni glas gusala, ali orkestralni!, što me je skoro oborilo s nogu. Bezbroj puta sam još odmalena kao hipnotisan slušao guslanje i pjevanje guslara, ali to je uvijek bio solo nastup umjetnika, koji je svirao na jednom instrumentu i na jednoj žici. A ovo! Orkestar! Jao, srećo moja!

Sa glavnog hodnika sam skrenuo lijevo užim, koji je vodio do balkona, odakle ću opservirati predstavu. Balkon je već bio popunjen gledaocima; prazno je bilo samo moje mjesto. Lagano sam se ušetao i zauzeo svoju poziciju.

Bacio sam pogled na pozornicu, čiju je pozadinu popunjavala ogromna crvena zastava sa bijelim krstom na sredini. Švicarska, pak.

(Čim sam ugledao nadrealnu zastavu sjetio sam se anegdote vezano za izjavu dr. Šerba Rastodera o tome kako mu ne smetaju krstovi na zastavi Crne Gore, i da bi on mogao nesmetano živjeti i stvarati pod zastavom sa šesnaestometarskim krstom. Vjerujući da dr. Šerbo neće biti ovdje, i da zastava nije instalirana na njegovu želju i u njegovu čast, odbacio sam takve pretpostavke.)

Pozornica je bila popunjena protagonistima u stilu za nastup filharmonije: na sredini je stajao ukusno ukrašen sto za kojim su sjedila tri lica. Desno od njih je također mirno sjedila poveća grupa starijih muškaraca, a lijevo mlađih, otprilike u istom broju. Publika je zasjedala parter; sa balkona se vidjelo da je brojna i šarolika – dame, gospoda, mladi, čak i djeca. Ambijent je i dalje upotpunjavala milozvučna muzika nevidljivog guslarskog orkestra.

Latio sam se posla: počeo sam sa posmatranjem počevši od svečanog stola i trojice koji su za njim sjedili. Ispred njih su upadljivo namješteni kartoni sa imenima.

Jao meni! Na sredini je sjedio baš prof. dr. Šerbo Rastoder, glavni promotor. Sa njegove desne strane književnik Dževad Karahasan, sa lijeve akademik Abdulah Sidran. Šerbovi pomoćnici.

Prebacio sam pogled na grupu staraca. Za oko mi je odmah zapela centralna figura, koja je dominirala svojom fizičkom grandioznošću i markantnošću: Petar Petrović Njegoš! Ne možeš ga promašiti – toliko od ostalih odskače visinom, pa izgleda kao da stoji dok drugi sjede. Na glavi mu krstača sa četiri „S“ na tjemenu, na grudima crveni prsluk, a preko širokih ramena dolama od tamnozelene kadife.

Oko njega vidim: Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Danilo Kiš, Zuvdija Hodžić i Mihailo Lalić, svi u gradskim svečanim odijelima, mirni i ozbiljni. I gle čuda – svi u rukama drže ko lulu, ko muštiklu, ko čibuk, ko samo cigaretu, i svi puše žmirkajući spokojno kao na sunčanom Sudnjem danu. Ispred svakog su fino ukrašeni stočići, na kojima su flaše i čaše, naravno i pepeljare. Od silnog pušenja se iznad njih formirao bjeličasti oblak dima, koji kao neki zajednički oreol naznačava njihovu tajnovitost i svetost.

Guslarska simfonija je prestala i dr. Šerbo uzima riječ:
- Esselamu alejkum i dobro veče, uvaženi književnici, studenti i posjetitelji. Velika mi je čast biti promotor ove sjajne predstave, jedinstvene u istoriji umjetnosti i književnosti, za čiju realizaciju moramo zahvaliti institutu Ifimes iz Slovenije. Koncept ove seanse je zamišljen tako da pojedinci iz grupe na mojoj lijevoj strani postave pitanje nekom od eminencije koji sjede na mojoj desnoj strani. Obzirom da se predstava snima, molim sve prisutne na kulturno i korektno ponašanje. Prvo ću zamoliti nekog iz grupe sa moje lijeve strane da se predstavi, sebe kao i svoje kolege. Napominjem da su svi učesnici opremljeni mikrofonima zbog lakše komunikacije.

Iz grupe mladih ustaje najbliži:
- Selam alejkum i dobro veče. Moje ime je Šemsudin Agović, ovdje smo predstavnici NVO „Udruženje studenata Sandžaka za relaksaciju školske lektire“, čiji sam predsjednik. Oko mene su članovi naše organizacije. Želimo večeras raspravljati sa prisutnim književnicima o krucijalnom problemu naše školske lektire, koja može biti personifikacija Augijevih štala: totalno je kontaminirana sadržajima sa međuvjerskom i međunacionalnom mržnjom. Naša želja je bila da odaberemo barem pet-šest autora čija se djela ističu u pomenutoj književnosti, a kao što rekoh – nalaze se u obaveznoj školskoj lektiri. Autori su prihvatili poziv i sada su tu sa nama, na čemu im zahvaljujemo.

Razumijemo da oni nisu odgovorni za to što se njihova djela nalaze u lektiri; oni su tek pisali onako kako žele i osjećaju, neko drugi ih je pak uveo u obaveznu lektiru. Pa ipak, želimo čuti njihovo mišljenje.

Dr. Šerbo se zahvali Agoviću i dade riječ prvom studentu. Ovaj ustade, pozdravi prisutne i nastavi:
- Moje ime je Mehmed i dolazim iz Limske doline, odnosno Donjeg Bihora. Ovom prilikom bih citirao dio knjige autora Mihaila Lalića pod naslovom Dokle gora zazeleni uz molbu da gospodin Lalić da svoj komentar. Evo citata: „Italijanski imperija je nasrnula na dva naša žalosna sela, Selište i Starokućane, sa namjerom da ih raseli i razdomi, zato što je neko nekom ubacio u kosmate uši vijest da je tamo štab Brzačkog bataljona. A pošto tu nema Vusanjaca i bjelokapaša muslimana kao na Limu, da sa Allahom na usnama spale kuće ubogih sela, Italija mora slati svoje vojnike da izvrše tu rabotu.“

Dr. Šerbo daje riječ Laliću, i on počne:
- Dragi mladi gospodine, knjigu Dokle gora zazeleni sam počeo pisati kad je drug Tito dao bogu dušu. To je bila prijelomnica u međunacionalnim odnosima u SFRJ, i ja sam se tada sjetio ugroženosti Srba i Crnogoraca koji žive izvan Srbije i Crne Gore, i sjetio sam se također Lima i Limske doline, Vusinjaca i njihovih bijelih kapa, ćulafa, kako ih vi nazivate, i njihovih čestih haranja po Limskoj dolini.

Dr. Šerbo je dao riječ drugom studentu. Ovaj počne:
- Moje ime je Muhamed, dolazim iz Sjenice. Pitanje namjenjujem gospodinu Kulenoviću: Kako ste, pjesniče, u poemi Stojanka majka Knežopoljka mogli uživati u bezobzirnoj osveti i budućem uništenju nesrba na teritoriji Bosne, koji će prema vašim željama biti zatrpani u masovne grobnice, i čije kosti će njihovi potomci tražiti po bespućima?

Skender se promeškolji na stolici, odbi dva-tri dima iz lule i kaže:
- Momče, ja sam bio borac Prve proleterske brigade i borio sam se za bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda. Na dan kada su u borbi poginuli moja tri sunarodnjaka Srbina, obuzela me strašna želja za osvetom. Naredne noći nisam mogao zaspati, i pun bijesa i mržnje, u pećini i pod svjetlošću svijeće, svoje emocije sam zapisao u dnevnik. Kasnije je moj komesar te zapise pretvorio u poemu, koja je postigla besmrtnu slavu širom srpskog sveta. Time sam i sam postao slavan, o čemu svjedoče spomenici podignuti u moju čast u gradovima pomenutog sveta.

Riječ je uzeo naredni student:
- Moje me je Ismet, dolazim iz Podgorice. Imam kratko pitanje za gospodina Zuvdiju Hodžića: Objasnite, molim vas, šta vas je motiviralo da u knjizi Neko zove napišete dvije priče - Trag i Obraz, koje mogu poslužiti kao primjer kako efikasno treba sijati mržnju u multikonfesionalnoj zajednici.

Zuvdija Hodžić:
- Bit ću sasvim iskren: ponuđeno mi je da napišem neki sadržaj kojim bih mogao konkurisati za Trinaestojulsku nagradu. To sam i uradio, i nagradu dobio.

Četvrti student:
- Moje ime je Salko, dolazim iz Rožaja. Pitanje za gospodina Danila Kiša: Zašto ste u knjizi Peščanik onako brutalno obračunali sa Mihamedom a. s. ?

Danilo podiže pogled, iz muštikle duboko potegne dim, ispuha ga lijevo i desno, pa krene:
- Momče, nemam ništa protiv tvog Muhameda, ali, zar se napisano ne bi moglo odnositi na bilo kog običnog čovjeka? Preždere se krmetine i – zabrani je, ako ima tu mogućnost; prepije se alkohola i – zabrani ga! Opet kažem ako ima tu mogućnost. Čini li ti se to logično? Da li bi te iritiralo da sam u priči opisao čin nekog običnog, anonimnog čovjeka? Ili te iritira to što je u pitanju Muhamed?

Peti student:
- Zovem se Rahman i dolazim iz Bara. Želio bih čuti komentar od gospodina Andrića u vezi njegovog romana Na Drini ćuprija. U jednom dijelu on opisuje situaciju u kojoj preko mosta na Drini prolazi kolona muslimana, prognanika iz Srbije. To sve posmatraju „Turci“, domaćini iz Višegrada, kojima se obraća jedan od prognanika riječima: „Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe?“

Andrić ne mrda. Lula mu visi preko brade, izgleda da je zadrijemao. Nastade neka neprijatna tišina, svi su uprli oči u njega. On kao kip, zatvorenih očiju nepomično sjedi, dok se tanak pramen dima iz njegove lule u zavojima penje uvis. Ovu pomalo nestvarnu situaciju prekida dr. Šerbo, dajući rukom znak studentu Rahmanu da sjedne. Istom rukom napravi pokret nagore, kao da ima na dlanu čašu vode, gledajući studente, i ovi shvataju da treba nastupiti sljedeći. Tako i bi, ustade mladi Šemsudin, predsjednik udruženja:
- Nije u redu da ne probudite i pozovete gospodina Andrića da odgovori na postavljeno pitanje. Ovo je jedinstvena predstava i jedinstvena prilika da o teškim problemima koji opterećuju – ne samo naše školsko obrazovanje, već i našu društvenu zbilju. Ali, ostavimo to. Želim čuti odgovor od gospodina Njegoša: Kako, čoče, onako omrčiste Gorski vijenac?

Njegoš ustade, mrdnu glavom lijevo, pa desno, pa opet lijevo, i zadrža pogled na Andriću, kojemu je lula već ispala iz usta i pušila se pokraj njegovih nogu, dok je on spavao snom pravednika. Njegoš brzim pokretom okrenu glavu naprijed, baci dug mona-lizinski pogled na Agovića i odlučnim baritonom poče:
- Đetiću, đetiću, sivi sokoliću, čuj me i počuj me: Ko na brdo ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom, ko veselik na onaj sv'jet pođe, njemu mudrost čovječanstva dođe, ja sam bio obično pastirče kada su mi Simu dod'jelili, Sarajliju, izrod Milutina, da me uči i da me nauči, učitelja drugog nisam ima' do đavola i prepredenjaka, a kada me pisat naučio, prešao je na višu nauku, da od mene Srbina napravi, poturice, veli, istrijebi, od njih vajde ionako ne bi, prikloni se srpstvu svekoliku, i Kosovu, ne gubi priliku, i uspje mu, poganom ćafiru, Crnu Goru ne pusti na miru, posrbi me, a ja Crnogorce, koje muke da ti je znat, čoče, pa me rđa na prevaru dobi, uzmi pero, moj đakone dobri, veli meni a sam gusle uze, kaže: piši, što ću ja pjevati! slavni v'jenac sad ćemo skovati, i tako smo stih po stih zidali, dok ga nismo sasma sazidali!

Tu je Njegoš zastao, još više se ispravio s pogledom uperenim nekud u strop dvorane. Izgledao je kao mermerna statua sred grupe slavnih književnika.

Prvi se snašao dr. Šerbo:
- Gospodo studenti, treba da znate – Njegoš je veliki pjesnik! Jes' da mu etika ne valja, ali zar nije jasno objasnio čija je ustvari etika Gorskog vijenca! Sima Milutinović Sarajlija, on je tvorac etike Gorskog vijenca, ne Njegoš!
Iz grupe studenata se prolomilo jednoglasno:
- Buuuuuuuuuu!!!

Dr. Šerbo se uplašeno osvrnu pogledom na svoje pomoćnike – prvo na Dževada, pa na Abdulaha. Na to će Dževad:
- Ja sam pored Njegoša bolji!
- Buuuuuuuuuuu!!! – dočekaše ga studenti.

Abdulah ustade i okrenu se prema studentima:
- Vi morate još dugo grijati stolice predavaonica ako želite naučiti napamet Gorski vijenac! Tek onda ćete shvatiti njegovu vrijednost! Ali, prije toga, ja ću vam objasniti: dakle, ovako: postoji zakon i u nauci i istoriji, a ja tvrdim da on važi i u književnosti, koji se zove kongruencija; to znači skladanje vremena. U ono doba, u kojem je vladika Petar Petrović Njegoš pisao nije čak ni govorio o svojoj epohi, nego je pomaknuo sto godina unazad. Pojmove iz našeg doba nemamo pravo projicirati u ono doba, moramo otići u ono doba, pa pojmove koristiti onakvim, kakvim su onda nosili smislove…

- Buuuuuuuuuuuuuuu!!! Buuuuuuuuuuuuu!!! – orilo se dvoranom u kojoj je iznenada nastao mrak i pomutnja. Nestanak električne energije prouzrokovao je raspad visokotehnološkog sistema, holograma i laserskih zraka. Vjerujući da je ruska ili ukrajinska raketa razorila zgradu, ljudi su uz buku i vrisku panično bježali glavom bez obzira.

(Posuđena grafika)