---

Trideset godina je potrošeno u strpljenju, a niko iz tužilaštva ne pokreće zakonsku proceduru utvrđivanja odgovornosti za ratni zločin nad Bošnjacima sela Gorica, (udaljenog samo hiljadu metara zračne linje od sela Trusina) općina Konjic, kojeg su kao dio Udruženog zločinačkog poduhvata izveli pripadnici HVO brigade "Herceg Stjepan". Tog dana, 25.aprila 1993.godine ubijeno je 6 civila na kućnom pragu od čega dvije starice bolesne i nepokretne. Staricu Đemilu Dedić su živu nepokretnu, teško bolesnu, zapalili u porodičnoj kući. Zapaljene su sve kuće i objekti u selu da ni kamen na kamenu nije ostao. U logor Buturović Polje odvedeno je 137 Bošnjaka gdje su u nehumanim uslovima mučeni, premlaćivani i maltretirani. Logor je kao takav evidentiran od strane Međunarodnog crvenog križa. Za zločin nad Hrvatima u selu Trusina osuđeno je osam pripadnika Armije R BiH na ukupnu kaznu od 55 godina. Za zločin u Gorici ne samo da nije niko procesuiran nego se o tome zločinu i ne govori, izuzev moje malenkosti koji istražujem preko petnaest godina i pišem o tome. Svake godine objavim kolumnu/prigodan tekst koji završim rečenicom, "Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati."

Na spomeniku ubijenim Goričanima stoje moji stihovi

SJEĆATI - SE ZNAČI VOLJETI

VOLJETI - ZNAČI ŽIVJETI

ZABORAVITI - ZNAČI IZNOVA UMIRATI

---

Pravdoo! (doziva glasno)

Tolike godine prošle a ja te ovdje čekam. Ja sam Gorica! Isto k’o i ti ženskoga roda. Baš kao i zemlja na kojoj stojim. Isto na nas muškinje kidiše da nam obraz ukalja. Samo eto, tebe sakriju, a mene ovdje među ovim brdima Gospodar ostavio. Da hranim usta onih što mi zemlju među kamenjem rukama svojim biskaju. Pa nikne voće svakojako, od zerdalije do šeftalije. Ašlame da im Narije zavide. I kruške što i na Kruščici take neće. I kesten isti k’o u Višnjevicama. Jabuke crvenke i žute, slađe od njedara. Pipun i bostan! Tek zelen! Brda ne daju da mraz ubije. Grožđe crno i bijelo. Smokve! Ehh, kako samo šljive požegače ovdje slade. Bestilj se u med pretvori! Jahh! Nisu me eto tefterili do 1879. godine kada me prvi put spomenuo Mula Jusuf Gabela, seoski imam. Tada je prema popisu stanovništva bilo dvadeset domaćinstava i devedeset četiri stanovnika.

Danas je ostalo dvadesetak domaćinstava, ali puno manje stanovnika!

Šta je? Još ti se pravdo ovdje ne dolazi? Je li? Tvrda ti cesta betonska? Da ti moj kamen stopala ne poreže, je li? Ti biva gospoja? A nepravda ovdje dolazi često. Puno prije onog kišnog aprilskog jutra kada je došla sa onim krvnicima u crnim košuljama. Dolazila je i kada su cestu okretali na drugu stranu da se asfaltira. Sve samodoprinosom. A ovdje blato i kamen! Još prije kada su mezarove mojih Goričana u jezero potopili. Vidiš, vazda je ovdje nepravda dolazila a ti pravdo rijetko. Skoro pa nikad! Jahh!

Da te nisu uvjerili da nemaš kome ni doći. Jel’! Hoće oni što nose odjela skupa a Boga se ne boje.
Pomisliš li pravdo, da sam izrodila pisara koji istinu u pero toči. Bog mu podario razum i usta u koja haram neće, pa zapisuje li zapisuje. Eno ga! Ne pušća pero iz ruke i neće veli sve dok diše. Kada me plaho poželi, dođe i sa nišanima priča. Zna i sa pticama u sabahe rane. Luđi su oni što misle da je on lud. Ovdje je svaki kamen nečiji nišan. Topao, grije! Kada se zagrli kao da se grli neko svoj.

Isto!

Pravdo!
Evo i danas ja te dozivam! I dozivat ću te dok me Sunce i Mjesec obasjavaju, a Gospodar ne oglasi Sudnji dan. A onda, oni što su te krili u svojim rukama i oni što su istinu šutili, morat će džehenemsku vatru okusiti. A ja Gorica, vatru sam okusila i na ovom svijetu. Neka znaš pravdo, poruči im, onima koji se Boga ne boje a ovdje grijeha zaradili, vatra je strašna. Ja sam gorjela sva tog strašnog dvadeset petog aprila hiljadu devetsto devedeset treće godine.

Ja Gorica!
Za istinu ću ako zatreba opet gorjeti jer laž ovdje nikad niknuti neće.

Vidiš li onu djecu! Vidi ih! Pogledaj dobro! Još ću ih ako Bog da ovdje porađati. Vidi Aminu što ime dobi po majci Poslanika Muhameda. Vidi Ahmeda, što dobi ime po drugom imenu našeg Poslanika. Zarana se znanjem počeo kititi i na sedždu padati. Zbog njih sam pravdo vatri odoljela i zbog njih ćeš jednom i ti ovdje doći. Vidiš li ovu djecu što ti dlanove svoje okreću dok svoga Gospodara spominju. Dobro ih vidi!

Okasniš li pravdo u Goricu doći, ti ćeš dočekat vatru džehenemsku baš kao i ruke koje te tolike godine od mene kriju. A ja Gorica, još ću dobronamjerne znati dočekati kako se gosti lijepim dočekuju. Sočnom voćkom i vodom sa česme! Jer obraz lahko nečisti pokupi a valja ovdje zemlju čistim licem dodirnuti. Zemlja je moja krvlju abdest uzimala! I ne donosi stopala pravdo prije nego ih u rijeci Seončici ne stopiš. Osim čista obraza i bijelih dlanova meni drugo ništa ne treba. A ti to još nemaš. Znam!

Kako veli stara poslovica “Zakoni hvataju muhe ali stršljene puštaju na slobodu.” Baš tako! Jer kako reče Bukowski: “Izgleda da većina ljudi pomisli o nepravdi samo kada se desi njima”. Zato nemojte čekati da vam se desi nepravda. Ja, Gorica, najbolnije osjećam nepravdu. Sve ove godine...
Praaaavdoooooooooooo!