Kolumne
DRUGI KRUG LETA „SRPSKOG SVETA“ NAD CRNOM GOROM U SJENI „AMERIČKE PORUKE“ BOŠNJACIMA
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 03. April 2023. 16:04:00
Sinoć su, nakon drugog kruga leta „srpskog sveta“ nad Crnom Gorom, i Marsovci s Marsa mogli vidjeti vihorenje državnih zastava nebeskog srpskog naroda na ulicama glavnog grada crnogorske države. Vidjela se i jedna državna zastava Crne Gore.
Prvi krug leta „srpskog sveta“, poznat kao „antibirokratska revolucija“, dogodio se u Podgorici 10. januara 1988., prije 35. godina.
Rezultat tog srpskog pohoda na Crnu Goru u njenoj modernoj povijesti bio je pad ne samo crnogorskog političkog i državnog rukovodstva, već i pad rukovodstva u Vojvodini i na Kosovu u bivšoj Jugoslaviji.
Ako je mjeriti događaje na Balkanu po ciklusu, jučerašnji drugi litijsko-demokratski pohod na Crnu Godu dogodio se deset godina ranije od prethodnog prvog, koji je uspješno odgađan 45 godina za vrijeme Titove vlasti. Ali se ipak na kraju ciklusa dogodio.
“Mladi, lijepi i pametni“ Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović letjeli su 1988. god. iznad crnogorskog neba na krilima Slobodana Miloševića, kao što se jučer zaletio i „mladi, lijepi i pametni“ Jakov Milatović na krilima Aleksadra Vučića.
Da, Jakov Milatović je alter ego nekadašnjeg Mila Đukanovića, kao što je Aleksaddar Vučić alter ego Slobodana Miloševića. Razlika je u okolnostima, gdje se politika okreće i preokreće, kao lopta, kao bumerang, kao kolo sreće.
Ne bez razloga, Bosna se brinula šta će biti s Milom u Crnoj Gori više nego sâm Milo. Podrška Mili od strane bosanskog državnog rukovodstva, Denisa Bečirevića i Željka Komšića, pokazala se kao kontraproduktivna zato što je i laiku u politici bilo jasno da će srpska opcija uz blagoslov srpske crkve pobijediti u Crnoj Gori.
Iako je u neka doba odustao od leta na krilima svetosavske politike, aterirajući na NATO-vski poligon, Milo Đukanović je bio dosadio i Bogu i ljudima. Vrijeme je bilo da u Crnoj Gori sjaši Kurta da uzjaše Murta.
Bosna ima razlog da od danas bude u strahu od srpsko-crnogorskog Murta jer u bosanskim ušima još uvijek odzvanjaju riječi iz 1988. - „Oj Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela“.
Dodik je u svojoj čestitki Milatoviću najavio „uspješno saradnju na korist građana Crne Gore i Republike srpske". Znamo dobro šta to znači.
Međutim, Bošnjaci moji, mene mnogo više brine sadašnje stanje odnosa Amerike prema Bosni i odnosa Bosne prema Americi. Zabrinjava me hazardna antiamerička ili općenito antizapadna retorika, koja se u zadnje vrijeme čuje od nekih (bez)imnih i neodgovornih, maloumnih Bošnjaka.
Bošnjaci moji, hoću da znadete da će Bosna (i Hercegovina) zauvijek ostati u svojim granicama, koje su udarene davne 1739. god. Beogradskim mirovnim ugovorom između Osmanlijskog i Austro-Ugarskog carstva nakon što je 1737. god. poražen austrijski pohod na Banja Luku unatoč protivljenju Visoke porte u Istanbulu da se Banja Luka brani. Sve to je potvrđeno na zasjedanju ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a 1943. god.
Naša briga je, međutim, položaj i stanje Bošnjaka/Bosanaca u utvrđenim i nepromijenjenim granicama Bosne (i Hercegovine). Hoće li Bošnjaci/Bosanci biti slobodni ili neslobodni? Hoće li biti državotvorni ili nedržavotvorni? Hoće li biti konstitutivni ili sporedni? Hoće li biti jednakopravni ili građani drugoga reda? Hoće li biti svoji na svome ili uljezi na tuđoj zemlji?
Bošnjaci moji, nemojmo zaboraviti da smo jedno stoljeće manje-više bili u podređenom položaju u odnosu na naše susjede – Srbe i Hrvate. Nismo imali pravo ni na vlastito nacionalno ime a kamoli šta više. Junački otpor našeg naroda, kojeg je krajem prošlog 20. stoljeća organizirao i vodio Alija Izetbegovićem protiv srpskog genocida i hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata osvojio je simpatije cijeloga svijeta, uključujući i najmoćniju svjetsku silu - Ameriku.
Nijedan odgovoran i savjestan Bošnjak/Bosanac, ma gdje bio, ne smije ni na koji način omalovažavati i obezvređivati prijateljsku i partnersku ulogu Sjedinjenih Američkih Država u našoj povijesnom otporu protiv agresije na našu zemlju, naciju i državu.
Stoga, osjećam mojom moralnom obavezom da, kao nekadašnji miljenik Amerike, koji možda više nije, svjedočim pred mojim narodom kako bi ga podsjetio da ima na umu sljedeće činjenice o odnosu Amerike prema Bosni, prije svih prema Bošnjacima/Bosancima, kao žrtvama srpskog genocida i hrvatskog udruženog poduhvata:
1) Amerika je nakon završetka hladnog rata bila i ostala najveća globalna sila, koja nije bila ovisna ni o kome, dok su svi bili ovisni o njoj.
2) Krajem dvadesetog stoljeća Bosna nije predstavljala za Ameriku nikakav nacionalni interes osim što je Amerika u Bosni prepoznala višenacionalne i višekulturne vrijednosti, koje su zajedničke američkom društvu.
3) Amerika nije stala uz Bosnu radi islama niti je imala niti ima stav protiv islama. Amerika je stala uz Bosnu radi svojih vlastitih uvjerenja o neotuđivosti ljudskih prava svih ljudi bez obzira na vjeru i naciju.
4) Amerika je imala presudnu riječ za uspostavu zabrane letova nad bosanskim nebom kada je počela srpsko-crnogorske agresija na našu zemlju.
5) Amerika je na primjeru Bosne pokazala svijetu da ekonomski interes nije glavni motiv američke globalne politike.
6) Amerika je bila ključna za uspostavu međunarodnog suda u Haagu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Možemo reći slobodno da nije bilo Amerike ne bi bilo ni tog suda, koji je prvi te vrste u povijesti, gdje je po prvi puta vojno i državno rukovodstvo jedne zemlje - Srbije - osuđeno za genocid i to sve radi odbrane bošnjačke/bosanske istine i pravde.
7) Osobno znam da su mnogi Amerikanci tužitelji i advokati oboljeli, slušajući stravične priče u Haagu o srpskom genocidu i hrvatskom UZP-eu. Zar mi, kao narod i država, smijemo to zaboraviti? Zar možemo biti nezahvalni makar što smo ponekad nezadovoljni nekim američkim potezima?
8) Jesmo li svjesni da je često više do nas nego do Amerikanaca kad nisu zadovoljni s nama? Oni, naravno, imaju pravu da budu nezadovoljni s nama kad ne uradimo našu domaću zadaću. A to se često događa da čekamo da neko - najčešće Amerikanci - urade ono što je prvenstveno naš posao kad je riječ o članstvu NATO i EU.
9) Bošnjaci, shvatite da trenutni „hladni“ odnos Amerike ne prema Bosni, već prema Bošnjacima, posebno prema nekim političarima u Bošnjaka, nije zato što je Amerika promijenila svoj odnos prema Bošnjacima, već zato što su Bošnjaci promijenili svoj odnos prema Americi, naivno misleći da imaju neki drugi, koji su bolji od Amerike. Varaju se ti, koji tako misle.
10) Bošnjaci moji, nemojmo zaboraviti da bi naša bosanska borba protiv dvojake agresije na našu zemlju bila uzaludna da nije Amerika aktivno surađivala sa svim zemljama muslimanskog svijeta, uključujući i Iran, da nam pomognu da se odbranimo vojno i humanitarno. Oni koji misli da se to podrazumijevalo ništa ne razumiju kako svijet funkcionira.
11) Ne zaboravimo, također, da bi bila upitna uspostava memorijalnog centara u Potočarima da nije bilo izravne američke podrške i pomoći. Zato sam bio jako tužan kada sam vidio da je američka ambasadorica sjedila u petom redu na komemorativnom skupu na dan 11. jula, dok su u prvom redu sjedili neki ljudi, koji to ne zaslužuju. Tako nešto se ne smije ubuduće ponoviti.
12) Vjerovatno ne bi se obnovila ni Ferhat-pašina džamija u Banjoj Luci da nije bilo odlučnosti i predanosti američkog ambasadora Tomasa Millera. U stvari, za Bošnjake/Bosance američka ambasada u Sarajevu bila je adresa za sva naša pitanja, bila je dom za naš smiraj.
13) Ako američka ambasada u Sarajevu nije više ni adresa ni dom za Bošnjake, onda to znači da su Amerikanci izgubili povjerenje (trust) u Bošnjake. To nije dobro. Niti je dobro da se na ružan način proziva Ameriku dok se Bošnjacima stavlja omča oko vrata iz Zagreba i Beograda, koji je od jučer ojačan Jakovom Milatovićem.
14) Također, ako sadašnji američki predsjednik Joe Biden, kao dobitnik priznanja „Srebrenica 1995“, nije našao za vrijedno da makar jednom spomene Bosnu i Bošnjake, žrtve genocida i UZP-ea, onda to znači da su linije prekinute, preko kojih su Bošnjaci/Bosanci održavali kakvu-takvu vezu s Washingtonom.
15) Bošnjaci moji, imam potrebu da vam ponovim: - Naš sultan je u Briselu!
Svjestan sam, neki Bošnjaci/Bosanci neće ovo razumjeti. Ali ih pozivam da budu svjesni povijesnog trenutka za naš narod i državu. Pozivam ih da imaju na umu da se obruč oko naše zemlje steže na sličan način kao što se stezao devedesetih. Neki obrisi tog obruča su opasniji nego prije.
Razumna nacija i država ne odbacuje stare provjerene prijatelje i partnere, već okuplja nove u interesu svoje odbrane i sigurnosti.
Amerika je, bez sumnje, stari provjereni bošnjački i bosanski prijatelj i partner.
Bošnjaci moji, govorim vam ovo pri punoj svijesti dok postim i dok razmišljam kako je Pejgamber Muhammed, a.s., tražio i našao saveznika u dalekoj Etiopiji kako bi osigurao kontinuitet svoje Božanske misije na zemlji.
Slijedimo i mi primjer Pejgamberove dobre volje prema svima, koji nam žele pomoći!
Zaustavimo antiameričku i antizapadnu retoriku, koja nas može koštati našeg ostanka i opstanka u Bosni!
Allahu Svemogući, osnaži nas na Putu istine i pravde! Amin!
Allahu Sveznajući, pouči nas kako da volimo svoje a tuđe da poštujemo! Amin!
Allahu Milostivi, omili nam bratstvo i prijateljstvo među svim ljudima dobre volje! Amin!
Prvi krug leta „srpskog sveta“, poznat kao „antibirokratska revolucija“, dogodio se u Podgorici 10. januara 1988., prije 35. godina.
Rezultat tog srpskog pohoda na Crnu Goru u njenoj modernoj povijesti bio je pad ne samo crnogorskog političkog i državnog rukovodstva, već i pad rukovodstva u Vojvodini i na Kosovu u bivšoj Jugoslaviji.
Ako je mjeriti događaje na Balkanu po ciklusu, jučerašnji drugi litijsko-demokratski pohod na Crnu Godu dogodio se deset godina ranije od prethodnog prvog, koji je uspješno odgađan 45 godina za vrijeme Titove vlasti. Ali se ipak na kraju ciklusa dogodio.
“Mladi, lijepi i pametni“ Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović letjeli su 1988. god. iznad crnogorskog neba na krilima Slobodana Miloševića, kao što se jučer zaletio i „mladi, lijepi i pametni“ Jakov Milatović na krilima Aleksadra Vučića.
Da, Jakov Milatović je alter ego nekadašnjeg Mila Đukanovića, kao što je Aleksaddar Vučić alter ego Slobodana Miloševića. Razlika je u okolnostima, gdje se politika okreće i preokreće, kao lopta, kao bumerang, kao kolo sreće.
Ne bez razloga, Bosna se brinula šta će biti s Milom u Crnoj Gori više nego sâm Milo. Podrška Mili od strane bosanskog državnog rukovodstva, Denisa Bečirevića i Željka Komšića, pokazala se kao kontraproduktivna zato što je i laiku u politici bilo jasno da će srpska opcija uz blagoslov srpske crkve pobijediti u Crnoj Gori.
Iako je u neka doba odustao od leta na krilima svetosavske politike, aterirajući na NATO-vski poligon, Milo Đukanović je bio dosadio i Bogu i ljudima. Vrijeme je bilo da u Crnoj Gori sjaši Kurta da uzjaše Murta.
Bosna ima razlog da od danas bude u strahu od srpsko-crnogorskog Murta jer u bosanskim ušima još uvijek odzvanjaju riječi iz 1988. - „Oj Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela“.
Dodik je u svojoj čestitki Milatoviću najavio „uspješno saradnju na korist građana Crne Gore i Republike srpske". Znamo dobro šta to znači.
Međutim, Bošnjaci moji, mene mnogo više brine sadašnje stanje odnosa Amerike prema Bosni i odnosa Bosne prema Americi. Zabrinjava me hazardna antiamerička ili općenito antizapadna retorika, koja se u zadnje vrijeme čuje od nekih (bez)imnih i neodgovornih, maloumnih Bošnjaka.
Bošnjaci moji, hoću da znadete da će Bosna (i Hercegovina) zauvijek ostati u svojim granicama, koje su udarene davne 1739. god. Beogradskim mirovnim ugovorom između Osmanlijskog i Austro-Ugarskog carstva nakon što je 1737. god. poražen austrijski pohod na Banja Luku unatoč protivljenju Visoke porte u Istanbulu da se Banja Luka brani. Sve to je potvrđeno na zasjedanju ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a 1943. god.
Naša briga je, međutim, položaj i stanje Bošnjaka/Bosanaca u utvrđenim i nepromijenjenim granicama Bosne (i Hercegovine). Hoće li Bošnjaci/Bosanci biti slobodni ili neslobodni? Hoće li biti državotvorni ili nedržavotvorni? Hoće li biti konstitutivni ili sporedni? Hoće li biti jednakopravni ili građani drugoga reda? Hoće li biti svoji na svome ili uljezi na tuđoj zemlji?
Bošnjaci moji, nemojmo zaboraviti da smo jedno stoljeće manje-više bili u podređenom položaju u odnosu na naše susjede – Srbe i Hrvate. Nismo imali pravo ni na vlastito nacionalno ime a kamoli šta više. Junački otpor našeg naroda, kojeg je krajem prošlog 20. stoljeća organizirao i vodio Alija Izetbegovićem protiv srpskog genocida i hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata osvojio je simpatije cijeloga svijeta, uključujući i najmoćniju svjetsku silu - Ameriku.
Nijedan odgovoran i savjestan Bošnjak/Bosanac, ma gdje bio, ne smije ni na koji način omalovažavati i obezvređivati prijateljsku i partnersku ulogu Sjedinjenih Američkih Država u našoj povijesnom otporu protiv agresije na našu zemlju, naciju i državu.
Stoga, osjećam mojom moralnom obavezom da, kao nekadašnji miljenik Amerike, koji možda više nije, svjedočim pred mojim narodom kako bi ga podsjetio da ima na umu sljedeće činjenice o odnosu Amerike prema Bosni, prije svih prema Bošnjacima/Bosancima, kao žrtvama srpskog genocida i hrvatskog udruženog poduhvata:
1) Amerika je nakon završetka hladnog rata bila i ostala najveća globalna sila, koja nije bila ovisna ni o kome, dok su svi bili ovisni o njoj.
2) Krajem dvadesetog stoljeća Bosna nije predstavljala za Ameriku nikakav nacionalni interes osim što je Amerika u Bosni prepoznala višenacionalne i višekulturne vrijednosti, koje su zajedničke američkom društvu.
3) Amerika nije stala uz Bosnu radi islama niti je imala niti ima stav protiv islama. Amerika je stala uz Bosnu radi svojih vlastitih uvjerenja o neotuđivosti ljudskih prava svih ljudi bez obzira na vjeru i naciju.
4) Amerika je imala presudnu riječ za uspostavu zabrane letova nad bosanskim nebom kada je počela srpsko-crnogorske agresija na našu zemlju.
5) Amerika je na primjeru Bosne pokazala svijetu da ekonomski interes nije glavni motiv američke globalne politike.
6) Amerika je bila ključna za uspostavu međunarodnog suda u Haagu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Možemo reći slobodno da nije bilo Amerike ne bi bilo ni tog suda, koji je prvi te vrste u povijesti, gdje je po prvi puta vojno i državno rukovodstvo jedne zemlje - Srbije - osuđeno za genocid i to sve radi odbrane bošnjačke/bosanske istine i pravde.
7) Osobno znam da su mnogi Amerikanci tužitelji i advokati oboljeli, slušajući stravične priče u Haagu o srpskom genocidu i hrvatskom UZP-eu. Zar mi, kao narod i država, smijemo to zaboraviti? Zar možemo biti nezahvalni makar što smo ponekad nezadovoljni nekim američkim potezima?
8) Jesmo li svjesni da je često više do nas nego do Amerikanaca kad nisu zadovoljni s nama? Oni, naravno, imaju pravu da budu nezadovoljni s nama kad ne uradimo našu domaću zadaću. A to se često događa da čekamo da neko - najčešće Amerikanci - urade ono što je prvenstveno naš posao kad je riječ o članstvu NATO i EU.
9) Bošnjaci, shvatite da trenutni „hladni“ odnos Amerike ne prema Bosni, već prema Bošnjacima, posebno prema nekim političarima u Bošnjaka, nije zato što je Amerika promijenila svoj odnos prema Bošnjacima, već zato što su Bošnjaci promijenili svoj odnos prema Americi, naivno misleći da imaju neki drugi, koji su bolji od Amerike. Varaju se ti, koji tako misle.
10) Bošnjaci moji, nemojmo zaboraviti da bi naša bosanska borba protiv dvojake agresije na našu zemlju bila uzaludna da nije Amerika aktivno surađivala sa svim zemljama muslimanskog svijeta, uključujući i Iran, da nam pomognu da se odbranimo vojno i humanitarno. Oni koji misli da se to podrazumijevalo ništa ne razumiju kako svijet funkcionira.
11) Ne zaboravimo, također, da bi bila upitna uspostava memorijalnog centara u Potočarima da nije bilo izravne američke podrške i pomoći. Zato sam bio jako tužan kada sam vidio da je američka ambasadorica sjedila u petom redu na komemorativnom skupu na dan 11. jula, dok su u prvom redu sjedili neki ljudi, koji to ne zaslužuju. Tako nešto se ne smije ubuduće ponoviti.
12) Vjerovatno ne bi se obnovila ni Ferhat-pašina džamija u Banjoj Luci da nije bilo odlučnosti i predanosti američkog ambasadora Tomasa Millera. U stvari, za Bošnjake/Bosance američka ambasada u Sarajevu bila je adresa za sva naša pitanja, bila je dom za naš smiraj.
13) Ako američka ambasada u Sarajevu nije više ni adresa ni dom za Bošnjake, onda to znači da su Amerikanci izgubili povjerenje (trust) u Bošnjake. To nije dobro. Niti je dobro da se na ružan način proziva Ameriku dok se Bošnjacima stavlja omča oko vrata iz Zagreba i Beograda, koji je od jučer ojačan Jakovom Milatovićem.
14) Također, ako sadašnji američki predsjednik Joe Biden, kao dobitnik priznanja „Srebrenica 1995“, nije našao za vrijedno da makar jednom spomene Bosnu i Bošnjake, žrtve genocida i UZP-ea, onda to znači da su linije prekinute, preko kojih su Bošnjaci/Bosanci održavali kakvu-takvu vezu s Washingtonom.
15) Bošnjaci moji, imam potrebu da vam ponovim: - Naš sultan je u Briselu!
Svjestan sam, neki Bošnjaci/Bosanci neće ovo razumjeti. Ali ih pozivam da budu svjesni povijesnog trenutka za naš narod i državu. Pozivam ih da imaju na umu da se obruč oko naše zemlje steže na sličan način kao što se stezao devedesetih. Neki obrisi tog obruča su opasniji nego prije.
Razumna nacija i država ne odbacuje stare provjerene prijatelje i partnere, već okuplja nove u interesu svoje odbrane i sigurnosti.
Amerika je, bez sumnje, stari provjereni bošnjački i bosanski prijatelj i partner.
Bošnjaci moji, govorim vam ovo pri punoj svijesti dok postim i dok razmišljam kako je Pejgamber Muhammed, a.s., tražio i našao saveznika u dalekoj Etiopiji kako bi osigurao kontinuitet svoje Božanske misije na zemlji.
Slijedimo i mi primjer Pejgamberove dobre volje prema svima, koji nam žele pomoći!
Zaustavimo antiameričku i antizapadnu retoriku, koja nas može koštati našeg ostanka i opstanka u Bosni!
Allahu Svemogući, osnaži nas na Putu istine i pravde! Amin!
Allahu Sveznajući, pouči nas kako da volimo svoje a tuđe da poštujemo! Amin!
Allahu Milostivi, omili nam bratstvo i prijateljstvo među svim ljudima dobre volje! Amin!
