Nakon pjesme „Domovino“ (Heimatland) Azra Halilović, pjevačica i kantautor iz Sanskog Mosta koja živi na relaciji Bosna i Hercegovina-Austrija nastavlja sa snimanjem novih pjesama u kojima obrađuje ono sa čime se suočavala i suočava njena generacija koja je devedesetih godina, iz razno raznih, razloga morala napustiti svoju domovinu te se u novoj sredini snalazila kako zna i umije. Prije nekoliko dana „strašnom“ sudu javnosti predstavila je svoju novu pjesmu „Djeca dijaspore“. U toku je montaža video spota koji će joj pomoći da se značajnije nametne javnosti.

- Pjesmu "Djeca dijaspore" napisala sam za svu djecu koja su odrasla van granica Balkana u devedesetim godinama, kaže Azra Halilović. Ona tematizira mlade koji su odrastali u to vrijeme po stranim državama i samim tim se suočavali sa drugom kulturom i mentalitetom. Ta djeca su nosila veliku odgovornost i često su morala paziti na mlađu sestru ili brata, održavati kuću ili kuhati, te pisati sami zadaće dok su roditelji radili i bili pod pritiskom da hrane familiju. Sjećam se dobro prijateljica koje, često, prije nego što ne pospreme svoj stan, nisu smijele izaći van da se igraju.


Mi smo, relativno, rano zbog tih obaveza i sazreli te se družili po "Bečkim kavezima". To su pretežno bili parkovi gdje smo se svaki dan sretali, družili, dok su muškarci igrali košarku. Naša generacija je bila često zbunjena i preopterećena. Kod kuće je bio jedan režim ponašanja i razmišljanja, a vani nešto sasvim drugo. Sjećam se dobro osnovne škole kada je učiteljica u Austriji pričala sa cijelim razredom otvoreno o seksualnoj edukaciji. Mene je uhvatio toliki stid, sram. Nisam znala šta bih roditeljima rekla, kad stignem kući. Austrijancima neke teme nisu bile tabu, sasvim se otvoreno pričalo o tim stvarima. Zbog toga je pjesma otpjevana pola na Njemačkom a pola na Bosanskom jeziku, kao simbol da u toj fazi života, djete ne zna šta je korektno a šta nije, jer uči u kući jedno, dok na ulici i školi nešto sasvim drugo. Svakodnevnica u drugoj zemlji, za nas je bila šokantna stvar. Pjesma obrađuje također i posebne teme našeg „balkanskog mentaliteta“ kao kolektivni sklop u svakom domaćinstvu. Stalno poređenje sa „boljim, razumnim djetetom“ su pratila naša djetinjstva. Svako od nas ima nekog "Sina" ili "Kćerku" od Halida, koji je uvijek fin i poslušan bio. U mom slucaju to je bio Enes koji je uvijek imao odlične ocijene, nije nikad pravio probleme. Uvijek sam morala biti kao Enes.

"Sram te bilo, šta će ljudi reci" je, svakom poznata rečenica izgovorena tokom odrastanja. Svi smo mi pravili gluposti i greške, al najveci strah kod mnogih je od toga šta će drugi reći. Koketiram malo te naše navike i mane, dovodim ih namjerno na izlog. Pjesmu ne posvećujem samo generaciji devedesetih godina, nego svima koji su morali, zbog raznih razloga, napustiti svoju domovinu te se upoznati i sprijateljiti sa drugom kulturom i mentalitetom.

"Dijeca dijaspore" nije obična pjesma. Gledam je kao izraz manjinskog društva u Austriji i širom Evrope, kao neku vrstu potrage za identitetom u mladosti.