Hidžab je stih u pjesmi – žena, koji neki znaju da čitaju i razumiju, a neki ne jer ne čitaju i ne razumju se u stih koji kazuje: Da svaka žena svoju slobodu u sebi krije, a ne u hidžabu koji na glavi nosi. Nositi hidžab znači biti Bogu poslušna. Hidžab je stih u pjesmi – žena koji krasi i čuva dostojanstvo žene. Čudno je da komad ukrasne tkanine izaziva reakcije i kod onih koji se toga ne tiče. Govoriti negativno o hidžabu znači imati nešto ne samo protiv žene nego i protiv Boga i Njegove Knjige.

Hidžab i žena su najljepši par i ne ide jedno bez drugoga, oni imaju metaforičko značenje. Ako se oko sebe okrenemo i otvorenog srca i očiju pogledamo možemo vidjeti da sve ima svoj hidžab. Pogledajmo brda i doline, kuće Božije... Hidžab se sedam puta spominje i u Kur'anu, a spominjao se i u pred islamskoj poeziji. Pisalo se o hidžabu, u značenju zastora, u svom osnovnom značenju. Ako poezija nije u suprotnosti sa književnim žanrom isto tako ni hidžab nije u suprotnosti s ljudskim pravima i slobodama žene.

Hidžab je i zaštitni znak, on je kao lozinka kod onih koji koriste na svojim mobilnim i kompjuterima da niko osim njih i njihove dozvole ne može švrljati tamo gdje im nije mjesto. Te lozinke kao i hidžab skrivaju intimne, privatne stvari koje nisu i ne mogu biti dostupne drugima.

Ima jedna arapska poslovica koja kaže: „Čovjek želi jače ono što je zabranjeno“, ona je tačna. Čovjek želi ono što je zabranjeno i prema čemu je neprekidno provociran. Njega provocira hidžab, provociraga zaštitna lozinka na tuđem mobilnom ili kompjuteru.

Moja majka je nosila mahramu (hidžab) i to ponosno, jer je znala da to nije u suprotnosti sa pravom žena na slobodu koja je prirodno ljudsko pravo i žene. Kada bi se majka nagizdala svi mi bi joj upućivali lijepe komplimente kako joj to sve lijepo stoji, a posebno hidfžab. To su joj govorile i žene druge vjere kada bi je srele u „Granapu“. Znali bi reći kada je vide da im sunce grane. One su poštovale dostojanstvo i ugled moje majke. Nije bilo klevećana moje majke kao žene sa hidžabom.
A evo šta je rekao Bertrand Rosel: „Dozvoljavam da kleveću žene samo oni koji priznaju da su zaboravili kako su imali majku“.

Poštovanje dostojanstva i ljudskog ugleda, kaže se, jeste jedan od planova Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka. Navešću primjer da u njemačkom Ustavu o osnovnim pravima Član 1 je zapisano: Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. U Članu 4 je zapsano: Sloboda vjeroispovijesti, savjesti i svjetonazora. Pod brojem 2 istog Člana stoji: Jamči se nesmetano ispoljavanje vjere. Po tom ptanju korektno se odnose kada je u pitanju ispoljavanja vjere. Ako znamo da je Njemačka sekularna država, a da nekh od političara ne želi da priznaju da je Njemačka naseljenička država onda je za oko 5,6 mijijuna muslimana, što je oko 6,7% ukupnog stanovništva Njemačke, stanje po tom pitanju je zadovoljavajuće. U njemačkom Ustavu islam nije priznat kao religija, a kako bi i bio kada je Ustav izglasan za Nijemce, a ne za druge? Jedno vrijeme je i hidžab bio kao tema u njemačkim medijima. Nažalost, bilo je i onih koji su svrhu i važnost hidžaba zloupotrijebili.

Radilo se o ličnoj medijskoj promociji. A odgovor vlasti je bio da službenici ili radnici u državnim institucijama, u njihovim prostorijama ne mogu da nose hidžab. U Njemačkoj ipak se hidžab nosi, privatno nije zabranjen. Ima i vlasnika firmi koji hidžab dozvoljavaju, ali ima i onih koji ga ne dozvoljavaju u svojim firmama. Oni to pravdaju svaki na svoj način.

Svako ljudsko biće je časno i slobodno, bio to muškarac ili žena, bijeli ili crni, ma koja bila njihova nacija ili vjera. Poštovanje i ljudske veličine žene i njeno pravo na slobodu kao što traži zdrav razum i po vjerskom zakonu po kome niko ne treba biti ponižavan, a posebno žena sa hidžabom. Pokrivenost pa i hidžabom je u granicama koje je islam odredio, ženi omogućava da stekne još više poštovanja i dostojanstva, štiteći je od napada lakoumnih i nemoralnih pojedinaca.

Ima pojedinaca koji daju primjedbe na hidžab da on dovodi do kočenja i zaustavljanja aktivnosti za koje je priroda ženu osposobila. Kao i muškarac, i žena posjeduje misao, shvatanje, inteligenciju, nadarenost (talenat) i radne sposobnosti. A te sposobnosti, koje su joj od Boga date, nisu li one uzaludne ili trebaju dati plodove.

Do sada smo trebali naučiti da u osnovi, svaka prirodna sposobnost je razlog postojanja određenog prirodnog prava. Kada su u sistemu stvaranja, kapaciteti i sposobnosti izvršavanja nekog zadatka date nekom biću, on ima pravo da praktično ostvari svoje sposobnosti, a ometati ih u tome predstavlja ugnjetavanje.

Zašto mi tvrdimo da sva ljudska bića, bilo da su muškarci ili žene, imaju pravo studirati, dok to pravo ne priznajemo životinjama? Jednostavno zato što u ljudskom biću postoji sposobnost za studiranje, a u životinjama ne. U životinji postoji sposobnost da se hrani i reprodukuje i oduzeti joj ih znači povećati nepravednost.

Sprečavati ženu da izvrši napore koje joj je sistem kreacije dao kao sposobnost, predstavlja ne samo ugnjetavanje žene, nego također izdaju prema društvu. Jer, svaki onaj koji prirodne sposobnosti čovjeka učini neplodnim i koji ih sprečava je štetan za društvo kome najveći kapital jeste ljudska aktivnost. A žena je također ljudsko biće i društvo se treba koristiti njenim radom, njenom aktivnošću i njenom proizvodnom energijom.

Paralizovati ovu snagu i profućkati energiju polovice pripadnika zajednice istovremeno je protiv prirodnog ličnog prava žene i protiv prava društva, jer podrazumjeva da žena stalno živi na račun muškarca. Hidžab u islamu, ne uzrokuje ni gubljenje energije žene niti upropaštavanje njenih prirodnih sposobnosti.

„Žene su najveći neiskorišten rezervoar talenta u svijetu“. (Hillery Clinton).
Hidžab su koristili i Hindusi, stari Perzijanci ili Jevreji i nije se govorilo da je korišten za zatvaranje žene u kući niti suprostavljanje razvoju njenih sposobnosti. Osnova hudžaba u islamu, jeste namjera da seksualna zadovoljstva budu ograničena na bračnu sredinu i legitimne supružnike, a da društvena sredina ostane nedirnuta za rad i aktivnost, i to je razlog zašto on ne odabrava ni da žena podstiče uzroke izazivanja muškaraca kada izlazi, niti da muškarci upućuju indirektne poglede. Jedan takav hidžab ne samo da ne paralizuje energiju ženskog rada, nego je, naprotiv, vraća kolektivu.

Hidžab je i kvalitet pokrivanja, ovdje se radi o pokrivanju glave, vrata i prsa. O tome ima Predaja koja prenosi sljedeću priču:
Jednog dana, po mekanskoj vrućini, ulicom je prolazila jedna mlada i lijepa žena, koja je prema običaju zabacila iza vrata i ušiju krajeve svoje mahrame, tako da su joj se mogli vidjeti vrat i uši. Jedan od Poslanikovih ashaba, idući prema njoj, bijaše očaran tim lijepim prizorom. On se do te mjere zanio u posmatranju te ljepote da je čak zaboravio kuda ide ne gledajući više predase, žena skrenu u neku uličicu, a mladi čovjek je prati pogledom. Dok je tako išao, on na jednom udari i povredi svoje lice o jedan komad stakla koji je stršio u jednom zidu. Kada se vratio kući, krv mu je tekla niz lice. On se tako nađe pred Poslanikom i ispriča mu događaj. Nakon toga su objavljeni ajeti: (24 - 3). Sura: En – Nur (Svjetlost).

Da li je bolje za društvo da žena ide obavljati svoje poslove ozbiljno i jednostavno, ili da ona gubi svoje vrijeme pred ogledalom, i da privuče pažnju muškaraca, i da transformiše mlade, koji bi u svakom društvu trebalo da su simbol dobre volje, aktivnosti i odlučnosti, pojedinačno izložene njihovim strastima, pogledima i slabostima?

Ono što islam odbacuje jeste da se žena transformiše u beznačajnu kreaturu, čija se aktivnost svodi na to da likvidira bogatstva, korumpira društvene običaje i ruši strukturu porodice. Islam se ni u čemu ne protivi stvarnoj društvenoj, ekonomskoj i kulturnoj aktivnosti, o čemu svjedoče svi islamski tekstovi i historija islama.

Ovdje ću dodati citat Žan – Žaka Rusoa: „Učena je žena pravi bič za svoga muža, za svoju djecu, svoje prijatelje, svoju poslugu i za čitav svijet".

Foto: wallpaperaccess.com