Intervjui
ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ, autor edicije 1.000 sevdalinki i pjesama
“HAMAJLIJA ZA BOSANSKU KUĆU”
|
|
Autor: Namik Alimajstorović, BHDInfodesk
Objavljeno: 21. November 2022. 18:11:04
Rijetki su autori u svijetu koji su u svojim zemljama napisali 1.000 autorskih tekstova poezije. To je pošlo za rukom Esadu Kopiću Osmanoviću, Bosancu sa zagrebačkom adresom, velikom ljubitelju i rizničaru bosanske sevdalinke. Naime ovaj vrijedni autor je izdao ediciju 1.000 pjesama u pet knjiga pod nazivom “Hamajlija za bosansku kuću”. Pored većine pjesama u ruhu sevdaha, tu je i lijep broj domoljubnih pjesama, ilahija i kasida. Otkud tolika ljubav prema sevdalinci, prvo je što sam pitao Esada Kopića Osmanovića, prilikom našeg nedavnog susreta u Art Kući Sevdaha u Sarajevu.
Sevdalinka je obilježila moje djetinjstvo
-Veliko vam hvala za vaše zanimanje za moj rad koji je za Bosnu i Hercegovinu bitan iz više razloga. Kao što ste napisali u jednom komentaru "ispunjen čovjek", upravo ta misao objašnjava da kad čovjek dođe u zrelije godine, postavlja sebi neka pitanja. Šta ostaje iza mene dobroga za zajednicu i domovinu? To sam pitanje sebi postavio u svojoj pedesetoj godini, a sad nakon osam godina, u amanet BiH ostavljam ove tekstove koji se već u nekim školama čitaju kao dio lektire, recitiraju se na mnogim kulturnim događanjima, a najbitnije je to što se ovi tekstovi pretvaraju u muzičke kajde i postaju pjesme koje se vrlo često izvode na raznim festivalima. Dakle, pjesma sevdalinka je obilježila moje djetinjstvo, a sad tu ljubav prema sevdahu ispoljavam na ovaj način i pokušavam prenijeti na nove generacije.
Bosni i Hercegovini ostavljate izuzetno vrijedno poetsko-duhovno blago kojim ste uspjeli održati duh sevdalinke i to na jedan osebujan, nevjerojatan način. Kako “Hamajliju" približiti ljubiteljima sevdaha?
ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: Hvala vam na vašem viđenju i pitanju. Vrlo direktno: Stvar je u odgoju u kući, svijesti roditelja o tradiciji naših korijena, a onda je iznimno bitno da nam djeca već sa 10, 11, 12 godina počnu čitati sevdalinke u školi, pred roditeljima, ali i pred nanama i dedama. Taj "proces" bih ja nazvao simbioza. Kad djeca čitajući počnu postavljati pitanja, šta znači koji "arhaizam", to znači da odrasli imaju priliku proći sevdahom kroz stoljeća Bosne. Ja ću malo karikirati pa reći da je sevdah ljubav, jer se dešava iz srca. Dakle, prevedimo SEVDAH srcem, a ne jezično (crna žuč). Ne postoji bolja prilika poslije čitanja teksta sevdalinke, djeci pustiti i pjesmu sevdalinku da se navikava na zvuke harmonike i saza, a to, onda, i nas podsjeća, ali i usmjerava na neka dobra razmišljanja.
Sevdah je ljubav
U vremenu komercijalne muzike, pojava svakog pojedinca koji stvara u duhu sevdalinke i ne dozvoljava da se zaboravi njena vrijednost u našoj kulturi je od izuzetnog značaja. Da li je to prepoznato od ljudi koji bi trebali da vode računa o njegovanju tradicije i kulture Bosne i Hercegovine?
ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: Sam izraz komercijalna muzika naše misli može usmjeriti da se zapitamo, kuda ide ovaj svijet. Naravno, sve je to u granicama i razumljvo, jer tržište se ne može zaustaviti, a ukusi se ne mogu nametati. No, upravo je bitno biti svjestan DA SE LJEPOTA I TRADICIJA NE PRODAJU! Na moju žalost, imao sam nevjerojatno neugodnih situacija u svemu ovome, ali dovoljno sam i uspio. Bila mi je dovoljna makar i slatka laž, da me ohrabri za moj cilj. Laži i nesporazumi su ostali iza mene, a sad hvala Bogu malo drugačijim pristupom uspijevam uvjeriti neke koji nešto odlučuju i garantiram da se sevdah i sevdalinka vrlo intenzivno vraćaju "na pozornicu" kulture, medijski prostor, ali i ono najvažnije u srca onih koji vole Bosnu i Hercegovinu, jer sevdalinka pjesma otvara emocije i dušu i onih najtvrđih ili tužnih.
Dugo živite van domovine i sigurno ste prepoznali značaj očuvanja tradicije i kulture Bosne i Hercegovine u dijaspori. Sa laganim pristupom uvjereni smo da bi vaša "Hamajlija" mnogo pomogla mnogim kulturno-umjetničkim društvima i bh. dopunskim školama u dijaspori da kroz vaše tekstove mladi zavole tradicionalnu bosansku pjesmu sevdalinku. Da li imate u planu poduzimanje koraka koji će "Hamajliju" i sevdah približiti bh. dijaspori?
ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: Dijaspora, sreća ili tuga? Nakon agresije na našu domovinu, dijaspora jeste, a može biti i više krvotok izvan domovine. Četrdeset godina živim blizu Bosne, ali i čuvam Bosnu. Tako sad rade mnogi po svijetu. Upravo ste apsolutno pogodili sa pitanjem "dopunskih škola". U mojim tekstovima je 100% bosanski vjekovni jezik, a bosanski jezik je "prvo slovo" kulture i obrazovanja bosansko-hercegovačkog čovjeka. Divim se ljudima koji čine razliku unatoč svemu i svojim aktivnostima postaju nevjerojatno važni ambasadori naše domovine u svijetu. Od meni poznatih dopunskih škola za bosanski jezik jesu škole sa sjedištem u Štuttgartu i okolini koje je pokrenuo bivši generalni konzul Haris Halilović, u Velikoj Britaniji, također, nekoliko entuzijasta, u Americi i Kanadi u nekim okruzima, također u Austriji, Švedskoj, Australiji. Isto tako jako su bitni časopisi koji mirišu na Bosnu kao što su: Sabah, Preporod i Žurnal u Hrvatskoj, Plima u Njemačkoj, a znam da ih ima još puno, ali se ne mogu sjetiti naziva. Živimo Hamajliju, vodimo se plimom dopunskih škola bosanskog jezika i kad već putujemo svijetom, uvezujmo se da svi skupa uspješnije promoviramo našu domovinu i činimo je domovinom ponosa i radosti.
Šta biste istakli iz svoje biografije?
ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: Esad Kopić Osmanović, rođen je 09. 12. 1963. godine u Barićima-Teslić. U Zagrebu živim 40 godina. Do 1992. godine najuspješniji sam u Jugoslaviji sa štandovima kože i tekstila, Kahvić i butik u Puli, a nakon nesretnog vremena, dva puta sam među prvima u Hrvatskoj počeo vrlo uspješno raditi sa fondovima i dionicama. Imam sina Jasmina koji je navršio 30 godina i završio višu privatnu školu poduzetništvo i menadžment. Na takvom poslu i radi. Posljednjih osam godina intenzivno pišem, i pored ovih pet knjiga sevdaha, objavio sam i knjigu klasične poezije, knjigu mudrosti i roman. Trenutno sam aktivan na više frontova, a svi su bitni za Bosnu i Hercegovinu.
-Veliko vam hvala za vaše zanimanje za moj rad koji je za Bosnu i Hercegovinu bitan iz više razloga. Kao što ste napisali u jednom komentaru "ispunjen čovjek", upravo ta misao objašnjava da kad čovjek dođe u zrelije godine, postavlja sebi neka pitanja. Šta ostaje iza mene dobroga za zajednicu i domovinu? To sam pitanje sebi postavio u svojoj pedesetoj godini, a sad nakon osam godina, u amanet BiH ostavljam ove tekstove koji se već u nekim školama čitaju kao dio lektire, recitiraju se na mnogim kulturnim događanjima, a najbitnije je to što se ovi tekstovi pretvaraju u muzičke kajde i postaju pjesme koje se vrlo često izvode na raznim festivalima. Dakle, pjesma sevdalinka je obilježila moje djetinjstvo, a sad tu ljubav prema sevdahu ispoljavam na ovaj način i pokušavam prenijeti na nove generacije.
 ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: LJEPOTA I TRADICIJA SE NE PRODAJU |
Bosni i Hercegovini ostavljate izuzetno vrijedno poetsko-duhovno blago kojim ste uspjeli održati duh sevdalinke i to na jedan osebujan, nevjerojatan način. Kako “Hamajliju" približiti ljubiteljima sevdaha?
ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: Hvala vam na vašem viđenju i pitanju. Vrlo direktno: Stvar je u odgoju u kući, svijesti roditelja o tradiciji naših korijena, a onda je iznimno bitno da nam djeca već sa 10, 11, 12 godina počnu čitati sevdalinke u školi, pred roditeljima, ali i pred nanama i dedama. Taj "proces" bih ja nazvao simbioza. Kad djeca čitajući počnu postavljati pitanja, šta znači koji "arhaizam", to znači da odrasli imaju priliku proći sevdahom kroz stoljeća Bosne. Ja ću malo karikirati pa reći da je sevdah ljubav, jer se dešava iz srca. Dakle, prevedimo SEVDAH srcem, a ne jezično (crna žuč). Ne postoji bolja prilika poslije čitanja teksta sevdalinke, djeci pustiti i pjesmu sevdalinku da se navikava na zvuke harmonike i saza, a to, onda, i nas podsjeća, ali i usmjerava na neka dobra razmišljanja.
U vremenu komercijalne muzike, pojava svakog pojedinca koji stvara u duhu sevdalinke i ne dozvoljava da se zaboravi njena vrijednost u našoj kulturi je od izuzetnog značaja. Da li je to prepoznato od ljudi koji bi trebali da vode računa o njegovanju tradicije i kulture Bosne i Hercegovine?
ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: Sam izraz komercijalna muzika naše misli može usmjeriti da se zapitamo, kuda ide ovaj svijet. Naravno, sve je to u granicama i razumljvo, jer tržište se ne može zaustaviti, a ukusi se ne mogu nametati. No, upravo je bitno biti svjestan DA SE LJEPOTA I TRADICIJA NE PRODAJU! Na moju žalost, imao sam nevjerojatno neugodnih situacija u svemu ovome, ali dovoljno sam i uspio. Bila mi je dovoljna makar i slatka laž, da me ohrabri za moj cilj. Laži i nesporazumi su ostali iza mene, a sad hvala Bogu malo drugačijim pristupom uspijevam uvjeriti neke koji nešto odlučuju i garantiram da se sevdah i sevdalinka vrlo intenzivno vraćaju "na pozornicu" kulture, medijski prostor, ali i ono najvažnije u srca onih koji vole Bosnu i Hercegovinu, jer sevdalinka pjesma otvara emocije i dušu i onih najtvrđih ili tužnih.
 Muhabet u Art Kući Sevdaha u Sarajevu: Sevdalija i pjesnik Esad Kopić Osmanović i Namim Namik_Alimajstorović, gl. urednik BHD infodeska |
Dugo živite van domovine i sigurno ste prepoznali značaj očuvanja tradicije i kulture Bosne i Hercegovine u dijaspori. Sa laganim pristupom uvjereni smo da bi vaša "Hamajlija" mnogo pomogla mnogim kulturno-umjetničkim društvima i bh. dopunskim školama u dijaspori da kroz vaše tekstove mladi zavole tradicionalnu bosansku pjesmu sevdalinku. Da li imate u planu poduzimanje koraka koji će "Hamajliju" i sevdah približiti bh. dijaspori?
ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: Dijaspora, sreća ili tuga? Nakon agresije na našu domovinu, dijaspora jeste, a može biti i više krvotok izvan domovine. Četrdeset godina živim blizu Bosne, ali i čuvam Bosnu. Tako sad rade mnogi po svijetu. Upravo ste apsolutno pogodili sa pitanjem "dopunskih škola". U mojim tekstovima je 100% bosanski vjekovni jezik, a bosanski jezik je "prvo slovo" kulture i obrazovanja bosansko-hercegovačkog čovjeka. Divim se ljudima koji čine razliku unatoč svemu i svojim aktivnostima postaju nevjerojatno važni ambasadori naše domovine u svijetu. Od meni poznatih dopunskih škola za bosanski jezik jesu škole sa sjedištem u Štuttgartu i okolini koje je pokrenuo bivši generalni konzul Haris Halilović, u Velikoj Britaniji, također, nekoliko entuzijasta, u Americi i Kanadi u nekim okruzima, također u Austriji, Švedskoj, Australiji. Isto tako jako su bitni časopisi koji mirišu na Bosnu kao što su: Sabah, Preporod i Žurnal u Hrvatskoj, Plima u Njemačkoj, a znam da ih ima još puno, ali se ne mogu sjetiti naziva. Živimo Hamajliju, vodimo se plimom dopunskih škola bosanskog jezika i kad već putujemo svijetom, uvezujmo se da svi skupa uspješnije promoviramo našu domovinu i činimo je domovinom ponosa i radosti.
Šta biste istakli iz svoje biografije?
ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: Esad Kopić Osmanović, rođen je 09. 12. 1963. godine u Barićima-Teslić. U Zagrebu živim 40 godina. Do 1992. godine najuspješniji sam u Jugoslaviji sa štandovima kože i tekstila, Kahvić i butik u Puli, a nakon nesretnog vremena, dva puta sam među prvima u Hrvatskoj počeo vrlo uspješno raditi sa fondovima i dionicama. Imam sina Jasmina koji je navršio 30 godina i završio višu privatnu školu poduzetništvo i menadžment. Na takvom poslu i radi. Posljednjih osam godina intenzivno pišem, i pored ovih pet knjiga sevdaha, objavio sam i knjigu klasične poezije, knjigu mudrosti i roman. Trenutno sam aktivan na više frontova, a svi su bitni za Bosnu i Hercegovinu.
