Za vrijeme mog ne davnog boravka na Kosovu još više sam se uvjerio koliko ti ljudi vole svoju zemlju. Naravno, toga sam još davno bio svjestan. Još 1981. g. kada su izbile prve demonstracije na Kosovu (izrežirane u Beogradu) – rekao sam: Albanci i Srbi, odnosno Kosovo i Srbija se moraju podijeliti ako žele da žive u miru. Jer, zašto bi Albanci uvijek bili potčinjeni a Srbi njima nadređeni. Jesu li to Albanci ljudi drugog reda? Uostalom, ništa ih zajedničko ne povezuje. To, što se Srbi mitološki vežu za Kosovo i slave izgubljene bitke – nema nikakvu težinu niti značaj.

Vozeći se širokim i ravnim kosovskim poljima sada se mogu iz daleka vidjeti visoke i vitke munare i nove velike džamije. Za vrijeme jugo a zapravo srpskog režima to nije bilo moguće. Bilo ih je samo onoliko koliko je ostalo iz starog vakta i tek toliko da bi beogradski režim mogao kazati za javnost: pa eto i vjeru i bogomolje im ne diramo. Sada, kada Albanci imaju državu i kada su svoji na svome mogu da rade i da grade šta hoće i koliko hoće. Dakle, Albanci, Bošnjaci, Torbeši ili Goranci na Kosovu su znali – najprije nacionalno i državotvorno su poradili na svojoj domovini i naravno platili visoku cijenu za to. Ali sada nemaju tutora.

Suprotno od Bošnjaka u Bosni – kada su strgnuti komunistički okovi mi smo se najprije uhvatili za vjeru a naciju gurnuli u drugi plan. Kao da se nacija podrazumijeva. Jeste, podrazumijevala bi se možda da je omjer između Bošnjaka i drugih bio kao kod Albanaca i nealbanaca. Ali pošto su Bošnjaci bili a i danas su u ne povoljnijoj poziciji nego Albanci na Kosovu naspram svojih sunarodnjaka onda su morali na nacionalnom polju dobrano više poraditi nego Albanci i višestruko više nego što ustvari jesu. Zbog toga, odnosno zbog ne dovoljnog angažmana političkog i nacionalnog bošnjačkog establišmenta, danas imamo na djelu osporavanje i negiranje Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda u Bosni i svojatanje bosanske zemlje od onih koji je najviše mrze. Vjerujem da to rade jer su uočili da na bosanskom terenu postoji ne branjeni prostor. I tvrdim da su Bošnjaci da bi dokazali svoje bošnjaštvo previše prionuli za vjeru a olahko shvatili pojam države. To su neki dobro iskoristili. E sada, mnogi će kazati da su to dva različita polja – jesu. Ali, ako bi nas neko pitao gdje i na kojem polju je preči angažman (uzimajući u obzir situaciju u kojoj se nalaze Bosna i Bošnjaci) i gdje treba više trošiti energije, umijeća i znanja – onda je to sigurno nacionalna i državotvorna trasa. Vjeru nam niko ne može oduzeti a za državu nisam siguran – a kada je uzmu onda nam ni vjera neća biti dozvoljena. Ipak. I pored svega, sadržaj moje priče ima i treba da ima nacionalnu odnosno bosansku notu.

*****
Ovom mojom pisanijom ne želim niti mi je cilj dezavusanje drugih naroda i narodnih manjina u Bosni. Naprotiv, želim prije svega između svih naroda i općenito između svih ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini apelirati na koheziji a ne na adheziji. Odnosno da se svi kanu neke svoje sabraće koji s vremena na vrijeme dođu da potaknu i rasplamsaju vatru i nacionalističke strasti na ionako vrelom i usijanom ognjištu – a to samo da bi se održali na vlasti. A, onda se izgube i iz daleka posmatraju i trljaju ruke – misleći: uradili smo dobar posao, nesvjesni manje ili više da osim tuđih guraju u vatru i svoje sinove.

*****
Sve do prije nešto više od stotinu godina (krajem devetnaestog vijeka) u Bosni nisu živjeli ni Srbi a tako ni Hrvati. Zapravo svi oni su bili Bošnjaci jedne druge ili treće vjere. Strani zavojevaći uz asistenciju srpskih nacionalista nacionalno ime Bošnjak se stavlja ad acta ili, mogli bi kazati u stanje mirovanja a Bosanski jezik se briše iz upotrebe. Bošnjaci-muslimani su se najlošije snašli u novim okolnostima Austrugarske monarhije i SHS-Kraljevine a Srbija i Hrvatska su „svoje“ Bošnjake njihove vjere katoličke i pravoslavne okretali protiv Bošnjaka muslimana i protiv zemlje u kojoj žive i rade. U jugoslovenskom vremenu sve stanovnike Bosne i Hercegovine su nazivali Bosancima – pogotovo ako Bosanac ode u Srbiju, Hrvatsku ili bilo koju jugo-republiku tamo su ih bez izuzetka zvali Bosancima i to je bilo normalno. Pa čak i danas bh-Srbi i bh-Hrvati i svi ostali kada izađu iz Bosne postaju Bosanci.
Ali kako se stvari razvijaju negdašnji Bošnjaci-pravoslavne vjeroispovijesti su evoluirali prvo u bosanske Srbe. Pa sad od skora čujemo da su tu fazu prešli i postali k‘o biva „pravi“ Srbi jer Dodik veä uporno ponavlja da on nije više bosanski Srbin nego Srbin isto kao i Piroćanci ili čarapani ili onaj iz Niša ili Leskovca (a ne bi se reklo jer ne govore istim jezikom i mislim da se u potpunosi i ne razumiju jer ovi tamo nemaju ni padeža ni vremena) – Pa prema tome ne treba biti čudo kada samo jedno jutro neki bosanski vlah koji još uvijek ne zna šta je ni ko je ni gdje se nalazi kaže da je Rus – jer evolucija nije završena.
- “Evo sad više nismo Srbi nego Rusi“.

*****
U Beču je 07.oktobra 2022. g. zaslugom i zalaganjem gosp. Sirađ Duhan obilježen 833 bosanski rođendan. Naravno uz pomoć i saradnju i drugih organizatora i učesnika. U zgradi Diplomatske akademije namijenjenoj za takve i slične svećanosti okupili su se Bosanci kojima je zemlja Bosna na srcu i u krvi. Gosp. Duhan se potrudio da iskupi jedan cijeli diplomatski i kulturno-umjetnički ansambl. Pored uvodnih riječi od strane domačina i organizatora između ostalih lijepu besjedu nam je kazivao i bivši visoki predstavnik za BiH dr. Wolfgang Petritsch a putem vide-linka je uzeo učešće i bivši predsjednik Republike Austrije dr. Heinz Fischer.


Naime, gosp. Duhan ne umorno radi za bosansku zajednicu u Austriji. Još 1989 g u Valjevu na nekom vojno-industrijskom skupu je namirisao da će u Jugoslaviji doći do pregrupisavanja i etničkih podjela. Te mu je jedan oficir savjetovao da se ne usuđuje bilo šta kazati protiv Slobodana Miloševića. A taj vožd je već bio duboko zaor'o i zaigr'o na nacionalističku i ratnu kartu. Gosp. Duhan već 1990. odlazi u Austriju i prvi put se 1996. vraća u Bosnu kada završava u zatvoru na Sokocu u tzv. Sada već poznatom eresu . Ni kriv ni dužan je mučen i pretučen. Prošle su godine i dugo vremana, na osvetu u klasičnom smislu nije ni pomišljao ali je bio svjestan da će se najbolje osvetiti ako poradi nešto za svoju zemlju i svoj narod. Još u ratnim devedesetim je u jednoj ozbiljnoj austrijskoj novini pročitao da su pored ostalih i Romi priznati kao autohtona etnička grupa Austrije. Obzirom da 1992. g. Austrija udomila oko 70 hiljada Bošnjaka a Bosanaca još daleko više gosp. Duhan se obratio nadležnim saveznim organima u Beču za status nacionalnih manjina s pitanjem: da li postoje mogućnost da se Bosanci u Austriji priznaju kao nacionalna manjina? Odgovor je dobio da treba sačekati da se rodi i izraste jedna nova generacija tih došljaka odnosno austrijskih Bosanaca a to je otprilike 20 do 30 godina.

Za priznavanje nacionalnih manjina ne postoji ustaljena procedura – kazali su mu. Nego je potrebno da sakupi dovoljan broj zainteresovanih, da ih evidentira i registruje – a to je danas putem društvenih mreža relativno lahko izvodljivo. Od eminentnih austrijskih političara i njihovih partija je svakako dobio podršku i smjernice prije svega od nedavno preminulog Erharda Buseka (ÖVP), ali i od bivšeg visokog predstavnika međunarodne zajednice Wolfganga Petritscha (SPÖ), od poslanika Neosa Helmuta Brandstättera i od bivšeg saveznog predsjednika Heinza Fischera (SPÖ godinama). Austrijski Zeleni također žele kampanju za priznavanje Bosanaca.

"Trenutno radimo na širokoj studiji o bosanskoj zajednici u Austriji, i nadamo se da ćemo ove godine moći da podnijemo zvaničnu prijavu za priznanje autohtone bosanske etničke grupe u Austriji," izjavio je gosp. Duhan za STANDARD. Gosp. Duhan radi u Austriji kao mašinski inženjer i predsjednik je Društva bosanskih akademika u Austriji posvećen tome da se u Austriji prizna bosanska etnička grupa.

Etničke grupe priznate u Austriji do sada uključuju Slovence, Hrvate, Čehe, Slovake, Mađare i Rome. Priznanje ovih grupa u Austriji je dijelom nasljeđe Austro-Ugarske Monarhije, jer su u to vrijeme pripadnici najraznolikostnijih etničkih i jezičke grupe živjeli zajedno u jednoj državi.

Bosna i Hercegovina je bila 40 godina u sastavu Habsburgške monarhije od 1878. do 1918. Pojam Bosanci kao nacionalna manjina u Austriji podrazumijeva i uključuje sve ljude iz BiH bez obzira na njihovu religiju, ideološko ubjeđenje ili etničku pripadnost.

Dočim, ovaj model nije primjenjiv u Bosni i Hercegovini iz razloga što su nekadašnji Bošnjaci evoluirali u Hrvate i Srbe i ne žele da im se bosanstvo spočitava. Takvu svijest im oblikuju njihovi kreatori mozgova brutalnom propagandom iz Zagreba i Beograda.

Propaganda koja je više nego nametljiva, očita, gruba, direktna, podla, perfidna i šta sve nije putem društvenih mreža, televizije, reklame, jezika, kulture, filma, umjetnosti ide do nevjerojatne „ugroženosti“ iza koje se budi hrvatski i srpski nacionalizam koji prijeti da pređe u fašizam pod „opravdanjem“ ugroženosti. Ta mašinerija je tako moćna i die tako daleko da postoji opasnost da izjednači i stavi u istu ravan i zločinca i žrtvu.

- Jedan eklatantan primjer čime i kako se srpski režim u Beogradu educirao, hranio i vodio:
Kada je još u SFRJ Lazar Ristovski iz Skoplja sekretar za informisanje u CK SK Makedonije inače veliki prijatelj Azema Vlasija ušao u kabinet kod Dragoljuba Pajića koji je bio šef sektora za inrormisanje i propagandu u partijskom štabu Slobodana Miloševića zaprepastio se. Naime u ladici radnog stola dotičnog Pajića (ladica je bila izvučena a Pajić je u tom momentu ustao i otišao do prozora) Lazar je jasno ugledao knjigu s velikim slovima autora „GEBELS“. Kada se Pajić ponovo vratio za sto Lazar ga je upitao: Šta će ti bre ova knjiga Pajiću? A on će njemu: Ne možeš bre shvatiti šta je propaganda, kakvo je to moćno oružje, dok ovo ne pročitaš, - kazuje Azem Vlasi.