Među onima koji su istrčali Ultramaraton, a koji je po jedanaesti put organiziralo Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, bio je Boban Pantović iz Beograda.

Vrlo emotivno je sve doživio. Posebno potresen bio je kada su stigli u Potočare, kada je ušao u dolinu bijelih nišana.

Put je bio dug, težak. Dok smo trčali bilo je određenih provokacija od strane pojedinaca, što smo možda i očekivali na neki način. Na putu prema Potočarima vidjeli pregaženo mače. To nas je sve jako potreslo. Potreslo zbog još jedne smrti i onda smo se svi zapitali kako je neko tako nešto mogao raditi ljudima, ubijati ih bez obzira što ih je neko molio za milost, – kazao je plačući.

Nikada nisam bio u politici. Ovdje dolazim kao civil, ali najvažnije je ono čemu učimo svoju djecu – kazao je između ostalog on odgovarajući na pitanje novinara kako komentira činjenicu da zemlja iz koje on dolazi i dalje negira genocid u Srebrenici.

Prošle godine sam bio prvi put i to od Zvornika do Potočara. Tada se u meni rodila potreba da dođem i ove godine. Tragedije koje su se dogodile na ovim našim prostora su tragedije svih tragedija. U svoje lično ime izražavam molitvu koja će mi biti vječita vodilja da rata nigdje i nikad ne bude.


Ono što je bitno je da ne dozvolimo da se ovakve tragedije ne ponove. Pored svega toga svako u sebi nađe snage, tolerancijom i da jednostavno ne da bude suživot nego da se živi normalno to je jedini pravi put. Ja sam imao sreću, stariji sam od vas, živio sam na ovim prostorima i Sarajevu, Ljubljani i nigdje nikada nisam imao nikakav problem. Da li je to zbog mene ili.. ne znam. Ono što je ružno trebali bi svi u trenutku da to prevaziđemo i da pronađemo pogodan trenutak da to razmatramo.

Ultramaratonci su uz tišinu. Obišli su Memorijalni centar, mezarluke i tvornicu gdje se nalazi 50 tabuta gdje će i ostati dok ne dođe 3.000 učesnika Marša mira.

Povezivanjem dva grada žrtve, Vukovara i Srebrenice, nastoji se podići svijest o važnosti sjećanja i konačnog rješavanja pitanja nestalih osoba.