Prijedlog zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju er-esa u kome se, između ostaloga traži da nastavnici koji budu ostvarili izuzetno dobre rezultate u radu dobiju nagradu, koja se zove “Svetosavska nagrada”.

Historija nam se vraća pa poslanicima eresa za raspravu predlažemo tekst, objavljen u „Preporodu“ 11. februara 1911. godine, pod naslovom „Svetkovanja crkvenih svetaca ne bi se smjela naturati islamskoj školskoj mladeži“.

Prenosimo dio teksta:
Reis Čaušević: Ja ovu stvar hoću da raščistim u duhu vjerskih islamskih propisa, a u skladu sa državnim ugledom. Ne ašikujem ja ni za kakovim masnim plaćama i automobilima. Ja sam skroman čovjek koji poštuje svačije vjersko osvjedočenje a i ujedno traži da se to vjersko osvjedočenje ne natura muslimanima i muslimanskoj mladeći, naročito školskoj.

Tri su najveće pravoslavne svetkovine koje su u doba Kraljevine SHS nametane Bošnjacima kao državni praznici: slava Sveti Sava-27. janurar, slava Sveti Ćirilo i Metodiej-24. maj te Vidovdan-28. juni. Ministarstvo vera Kraljevine SHS za Ćirila i Metodija veli da su to privi slavenski aposlotli a za Vidovdan da je svečani pomen izginulim borcima za veru pravoslavnu.

Pravoslavne svetkovine su nametane muslimanima Bošnjacima a i drugima do te mjere da su ih morali obilježavati i u svojim vjerksim institucijama.

Tako se 1923. godine Ulema-medžlis za BiH obraća Pokrajinskoj upravi u Sarajevu u dokumentu br. 583/23, slijedećim riječima: Ovom uredu se pritužuju neka vakufska povjerenstva da su pozivani od državnih vlasti na održavanje dove u džamiji provodom proslavljanja Ćirila i Metodija te Vidovdana. Tako se isto ti praznici slave i po državnim zavodima kao i šerijatskoj školi i šerijatskoj gimanziji iako su to isključivo muslimanski zavodi.

Poglavar gradskog sereza tuzlanskog (potpis nečitak) u dopisu br. 169, 1924. godine piše Muftijskom uredu u Tuzli: U smislu naređenja Pokrajinske uprave br. 6146 održat će se proslava „Vidov dan“ u pomen izginulim borcima kako na Kosovu tako i svim palim za oslobođenje i ujedinjenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i to u pravoslavnoj crkvi, rimokatoličkoj, u sinagogi izraelske bogoštovne opštine i u čaršijskoj džamiji.

Naturenje pravoslavnih svetkovina kao državnih praznika u školama i drugim ustanovama u doba Kraljevine SHS predstavljalo je favoriziranje srpskog naroda i pravoslavlja na uštrb vjerskih prava muslimanskog naroda, na šta su jasno ukazivale muslimnske vjerske intitucije. Svoj zaključak o svetosavskom svetkovanju Ulema-medžlis je uputio Kraljevskoj banskoj upravi drinske banovine u Sarajevu u dopisu od 23. januara 1930. godine navodeći: Pošto je sveti Sava crkveni svetac naše braće pravoslavne vjere, to je i svetkovina njegovo-ma u kojoj formi ono bilo-čisto vjerski čin naše braće pravoslavne vjere. Zato Ulema-medžlis, držeći se temeljnih i jasnih propisa Islama naročito ističe da se svetkovanja ma kakvih crkvenih svetaca ne bi smjela naturati islamskoj školskoj mladeži. Nema koristi ni od vjerskih zakona ni vjerskih predstavnika ako se ne osigura vjerski mir kod muslimana. (Enes Karić i Mujo Demirović: „Reis Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator“).

Ovakvim tendencijam oštro se protivio i reis Džemaludin Čaušević, što se vidi iz njegove službene prepiske s režimom u Beogradu i drugih akata koje smo pronašli u Arhivu IZ u BiH. Ne čudi što je reis Čaušević ubrzo nakon ovakvih istupa penzionisan (smjenjen) 06. juna iste godine a na njegovo mjesto postavlje je Ibrahim ef. Maglajlić.

Odgovor vlasti Kraljevine SHS u vezi svetosavske slave jasan je iz pisma ministra prosvete dr. Dragutina S. Kojića od 12. januara 1932. godine u koje stoji: Čast mi je odgovoriti da ne mogu usvojiti izneto gledište o praznovanju sv. Save po školama... prije svega proslava sv. Save nije akt jedne konfesije i jedne vjerske manifestacije već je to proslava škole...Međutim, kako se proslava ne vrši u hramu jedne veroispevesti već u školi, najstrožije ću kazniti svaki đački izostanak sa ove proslave, ma kojoj konfesiji đak pripadao...

Priredio: Muhamed Hodžić