DR. MUSTAFA CERIĆ: Jašta, ideja unitarne bosanske države je jedino rješenje za hiljadugodišnju/tisućljetnu bosansku kraljevinu i republiku. Riječ je o postizanju potpunog jedinstva različitih političkih, etničkih, vjerskih, kulturnih i dr. dijelova i njihovog uključenja u višu cjelinu bez obzira na međusobne suprotnosti i razlike ili unatoč njima. To se zove jedinstvo (unitarizam) u različitosti. To je, zapravo, načelo, prema kojem su vlast i administrativno odlučivanje centralizirani, a država, u načelu, podijeljena na administrativne jedinice koje imaju veći ili manji stupanj autonomije, ali su odgovorne središnjoj vlasti, a to je unitarna bosanska država, unitarismus - lat. unitas: jedinstvo. Uostalom, zašto bi bosanska država bila mimo ostalog svijeta kad se zna da se većina država na svijetu smatraju unitarnim državama. Preciznije, od 192 država članica UN-a, njih 165 su po definiciji unitarne države.

Oni imaju merak da nas stalno optužuju za nešto što mi Bošnjaci/Bosanci u Sarajevu hoćemo da bismo im se onda pravdali da mi to nećemo.

Ili da kod nas u Sarajevu nešto nema da bi im onda neki Sarajlija poručio da toga ima kol'ko hoćeš.

Tako je onomad gđa Sanja Vlaisavljević-Hasanbegović, ničim izazvana, rekla da u Sarajevu imate da nemate svinjetine, a onda joj je ugledni Sarajlija dr. Dragan Stevanović rek'o da toga ima te ju pozvao u goste: „Dođi u Sarajevo, biće na stolu i čvaraka i slanine, alkohola i svinjetine!“

To je dobra reklama za čvarkojedce, svinjojedce i rakijopijače.

Malo je reći da je gđa Sanja razočarala sve svoje poznanike i prijatelje, koji nisu ni čvarkojedci, ni svinjojedci, ni rakijopijači, ali jesu ponosni multikulturni Sarajlije.

No, vratimo se mi glavnoj optužbi, a to je da mi, Bošnjaci/Bosanci, kao nešto hoćemo, a oni to kao neće, a to je da mi hoćemo „Unitarnu Bosnu“.

A oni to neće nikako, već hoće svakako podijeljenu i raskomadanu Bosnu od koje bi Srbija sebi uzela jedno, a Hrvatska drugo parče zemlje, a autohtonim legitimnim bosanskim građanima šta ostane, ako šta ostane.

Zbog toga im se Bošnjaci/Bosanci stalno pravdaju da neće „Unitarnu Bosnu“, ali im susjedi/komšije nikako ne vjeruju. Oni samo uživaju dok slušaju kako im se Bošnjaci pravdaju.

Većina današnjih država u svijetu, uključujući i Evropu, su po definiciji unitarne države. U unitarnim ili jedinstvenim državama postoji jedinstvena organizacija vlasti, jedan pravni sistem, jedan princip vladavine, kao što je to u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Mađarskoj, Danskoj, Rumunji, Grčkoj … U većini unitarnih država ustav je fleksibilan. To znači da ga je lahko promijeniti ili izmijeniti. Danas postoji pet najvećih unitarnih država: Kina, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Italija. Naravno, i dvije nama susjedne države Hrvatska i Srbija su, također, unitarne države u smislu da se ljudi (građani) u tim državama ne definiraju po principu etničke ili plemenske pripadnosti, već po principu građanskog prava i dužnosti te da postoji funkcionalna centralna zakonodavna, sudska i izvršna državna vlast.

Nije ni prvi ni zadnji put da se Bošnjaci/Bosanci moraju pravdati svojim susjedima/komšijama te zbog vjere, te zbog bosanske nacije, te zbog bosanskog jezika, te zbog bosanske države, te zbog zelene boje, te zbog … kako biše stalno imali osjećaj krivnje zato što su takvi kakvi jesu ponosni i prkosni Bošnjaci/Bosanci od sna.

Međutim, vrijeme je da se autohtoni legitimni bosanski građani više nizašto ne pravdaju svojim susjedima ili komšijama.

Jašta, ideja unitarne bosanske države je jedino rješenje za hiljadugodišnju/tisućljetnu bosansku kraljevinu i republiku.

Riječ je o postizanju potpunog jedinstva različitih političkih, etničkih, vjerskih, kulturnih i dr. dijelova i njihovog uključenja u višu cjelinu bez obzira na međusobne suprotnosti i razlike ili unatoč njima.

To se zove jedinstvo (unitarizam) u različitosti. To je, zapravo, načelo, prema kojem su vlast i administrativno odlučivanje centralizirani, a država, u načelu, podijeljena na administrativne jedinice koje imaju veći ili manji stupanj autonomije, ali su odgovorne središnjoj vlasti, a to je unitarna bosanska država, unitarismus - lat. unitas: jedinstvo.

Uostalom, zašto bi bosanska država bila mimo ostalog svijeta kad se zna da se većina država na svijetu smatraju unitarnim državama. Preciznije, od 192 država članica UN-a, njih 165 su po definiciji unitarne države.

Većina današnjih država u svijetu, uključujući i Evropu, su po definiciji unitarne države.

U unitarnim ili jedinstvenim državama postoji jedinstvena organizacija vlasti, jedan pravni sistem, jedan princip vladavine, kao što je to u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Mađarskoj, Danskoj, Rumunji, Grčkoj …

U većini unitarnih država ustav je fleksibilan. To znači da ga je lahko promijeniti ili izmijeniti.

Danas postoji pet najvećih unitarnih država: Kina, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Italija.

Naravno, i dvije nama susjedne države Hrvatska i Srbija su, također, unitarne države u smislu da se ljudi (građani) u tim državama ne definiraju po principu etničke ili plemenske pripadnosti, već po principu građanskog prava i dužnosti te da postoji funkcionalna centralna zakonodavna, sudska i izvršna državna vlast.

U današnjoj Srbiji i Hrvatskoj, ne postoji princip konstitutivnih naroda, niti se manipulira idejom legitimnih i nelegitimnih Hrvata.

Zašto bi onda bosanska država bila izuzetak od unitarnih država u Europi i okruženju?

Nizašto osim zakržljale bosanske političke misli, koja nije definirala smisao svoje borbe za unitarnu bosansku državu zato što gubi dragocjenu energiju u nametnutom pravdanju.

Umjesto pravdanja oko bosanskog državnog unitarizma kao retrogradne pozicije u odnosu na antibosansku politiku, bosanska politička misao mora preći u ofanzivnu i progresivnu političku misao u pravcu afirmacije unitarne bosanske države.

Ne postoji nijedan ozbiljan mislilac (teolog ili filozof) u povijesti, koji se nije bavio pitanjem politike i države.

Aristotela i Platona su tumačili Europi dva najveća muslimanska filozofa Al-Farabi i Ibn Rušd.

Za kršćane Sveti Augustin je ostavio epohalno teološko-političko djelo: „O državi Božjoj („De civitate Dei“).

Za jevrejskog Maimonidesa može se reći da je bio pisac političke teologije, kao što se to isto može reći i za muslimanskog teologa Ibni Tejmiju.

Uostalom, utemeljitelj francuske države nije bio laik, već crkveni autoritet kardinal Rišelje.

Nažalost, od vremena Hasana Kafija Pruščaka u Bošnjaka nije bilo mislioca (teologa ili filozofa), koji se bavio pitanjem bosanske politike i države na principu unitarizma, tj., jedinstva u bosanskoj etničkoj, vjerskoj i kulturnoj različitosti.

Legitimni bosanski građani imaju jezik koji je svima razumljiv iako ga nazivaju različitim imenima.

Dakle, vrijeme je da u Bosni autohtoni legitimni mislioci, teolozi i filozofi, ozbiljno počnu politički i državotvorno misliti u pravcu unitarne bosanske države, poput unitarnih država u Europi i svijetu.

To treba da bude logoterapija za bosansku političku i državotvornu misao i praksu u smislu da se buduća generacija bosanskih građana nikome ne pravda, već da ima jasan cilj, koji joj daje životni smisao. Da se naši potomci imaju rašta boriti za svoj bosanski prag, svoju bosansku hižu, svoju bosansku naciju i svoju bosansku državu.

Ako današnja generacija Bošnjaka/Bosanaca uspije usaditi ovu političku i državotvornu ideju u svijest buduće generacije Bošnjaka/Bosanaca, onda može kazati da je ispunila svoju ovozemaljsku i patriotsku misiju.

Tako nam Svevišnji Bog pomogao! Amin!