Pripovijest za djecu, u stihu
I
(Kad se Hrusto doselio)

Ovu priču nijesam ni ja znao
dok se nije Hrusto uselio u kolibu
nad rijekom.
Nekako s jeseni,
kad je stigao,
bio je prilično sveo račune
sa svojim vijekom.

Za šačicu doveo unuku Mejru
i donio dva obroka u torbi
(nikakve sermije druge).
Pred njima pukla dolja nepoznata,
u njima pozlila bolja
muhadžirske tuge.

Pronoć,
u Mejreminom snu,
dolina se napunila sreće
i Hrustova torba carske hrane,
pa slatko ručali…
Samo Hrusto te noći nije oka sklopio,
u glavi mu valovi Jošanice igrali jurke
i svu noć hučali.

II
(Kad smo sreli Hrusta)

Okupili se mi djeca,
da vidimo došljake.
Hrusto mrk, brkat,
bionjače mu boje crijepa…
Činilo nam se da su doselili iz dvije knjige:
Mejra iz neke o lanetu,
Hrusto iz junačkog epa.

Odmah smo vidjeli
da u Hrusta ima po š e s t prsta
na obje šake (?)
i, nećete vjerovati, umovali:
da li je ovaj ikad bio u šaci
crvenom vođi,
sa ove svoje dvije š e s t o k r a k e?

III
(Kad Hrusto razmišlja, I)

Popodne,
kad sunce razvuče sjenke,
sjedi Hrusto
i gleda onamo u rječnu stazu…
Čuje, kladio bi se,
kako sunčevi zlatni dukati
zveckaju Jošanici po obrazu.

Onda osjeti
da mu kroz žile mili
čarolija zlatnog zvuka.
Mimo svijesti,
kao zmija indijskog cirkusanta,
isteže se prema rijeci
Hrustova svehla ruka…
Zgusne mu misao nad djetinjstvom.
Drugovi mu, svi odavno rahmetlije,
igraju s njim
diće i klisa…
Niko ne opazi kad sunce
crvenim krakom zakorači
za grbu zapadnog visa.

I noćnik zasvira
kroz štrkljave planinske travke.
Prvo ovce,
pa djeca i za njima Bjelov,
krenu u selo
javke.

IV
(Kad Hrusto razmišlja, II)

Sjećanje prostrano,
ne bi stalo u tri knjige
(makar ih Ćamil s umijećem sročio).
Rastrzali ga
i melek i satana;
kao da je cijela života po žici hodio,
nikud slobodno nije kročio…

Sjeća se
ratni usud ga sijao kroz česta sita…
Kao stijena mu teške dvije godine
kad je bio u đurumlije
i onih deset
što bi komita.

Ali, kad se svedu računi,
kud Hrusto udari
i mećava se uplašena stiša uz smrče,
a vuk u zloj namjeri stane…
Kažu,
od straha se i Promuklica presjekla
pa i sad –
nekad toči, nekad ni da kane.

V
(Kad je hrusto umro)

Sudnji petak
otpuhnu mu sa cvijeta života
i posljednju laticu…

Dva-tri čovjeka
na groblju pod brijestom
kraj Hrusta pokopaše
i njegovu m a u z e r k u kraticu.

Ostavi ovaj svijet
i šareni san da će kad-tad poletjeti,
kao neka Grkinja, davno,
u cirkuskoj šatri…
Ko zna hoće li mu tamo gorjeti
i šesti prsti,
ako ga, sačuvaj, Bože,
bace na jezik paklenoj vatri!