„Suprug i ja bili smo svjesni da će nekoga od nas da ubiju, ili oboje, ili cijelu porodicu, pa smo ostavili jedno drugom u amanet da ko preživi da čuva djecu i da ih izvede na pravi put i da budu čestiti ljudi“

„Meni je jako važno napustiti ovaj svijet čista obraza i ja ću da ga napustim, jer moj suprug nije izazvao suzu ničije majke, ničije supruge i ničijeg djeteta i on živi i danas. Dok druga strana nosi pečat na sebi, svom imenu i svom prezimenu“, počinje svoju životnu priču Vukosava Klanco, žena koja je pokušavajući da oslobodi svog supruga 1992. godine iz zarobljeništva u Vlasenici, gradu na istoku Bosne i Hercegovine (BiH), i sama bila zarobljena.

Mujo Klanco bio je instruktor vožnje u Vlasenici.

Sa suprugom Vukosavom i dva sina, Vildanom i Vedranom, dočekao je i početak rata 1992. godine na teritoriji koju su kontrolisale srpske snage.

Vukosava je tada imala 27 godina, i bila je, kaže, svjesna da se porodici ne piše dobro.

„Suprug i ja bili smo svjesni da će nekoga od nas da ubiju, ili oboje, ili cijelu porodicu, pa smo ostavili jedno drugom u amanet da ko preživi da čuva djecu i da ih izvede na pravi put i da budu čestiti ljudi“, kaže Vukosava za Radio Slobodna Evropa (RSE).

U junu 1992. godine, kada se ispred kuće parkirao „golf“, u koji su uveli Muju, njihove su se strepnje ostvarile.

U policijsku stanicu u Vlasenicu odveo ga je Predrag Bastah zvani Car, a za njim je krenula i Vukosava.

„Oni su mene šutali kao loptu“, sve je što Vukosava danas želi reći o torturi koju je preživjela kada je došla da traži muža Muju.

Bila je zatvorena tri dana. Sjeća se kako su u policijsku stanicu došle njena majka i svekrva i donijele uštipke, koje je njoj i ženama, koje su bile u ćeliji ispod vrata, dodao policajac.

„Ja sam podijelila te uštipke sa ženama i jednu mrvicu sam otkinula i stavila sebi u džep“, priča Vukosava.

Ta će mrvica, kaže, postati neka vrsta simbola

„Znala sam da su mi uzeli sve, ali sam mislila da ću sačuvati svoju dušu i sakriti je gdje je ne mogu naći“, pojašnjava ona.

Svjedok ubici muža na Sudu BiH
Nakon tri dana u ćeliji, koju je neko vrijeme dijelila i sa prijateljicom, izašla je i saznala da Mujo nije preživio.

„Bila je sa mnom i Branka, mi smo bili prijatelji, koja je bila udata za dragog Muhu Galijaševića. I Muho i Mujo su ubjeni isti dan“, govori Vukosava.

Mujini posmrtni ostaci otkriveni su 2008. godine, a već godinu kasnije Vukosava je svjedočila pred Sudom BiH, suočivši se s Bastahom koji ju je tukao nogama, rukama i kundakom puške.

Odlučila je, kaže, da se ne smije ni razboljeti, niti umrijeti sve dok ne zatvori to poglavlje svog života.

„Sam susret me nije dotakao toliko, a sa mnom je bio i moj stariji sin. Ni u jednom trenutku nisam osjećala mržnju. To što sam osjećala je bila jedna vrsta prezira“, prisjeća se Vukosava.

Bastah je pred Sudom BiH osuđen na 22 godine zatvora, između ostalog, i za učešće u ubistvu Muje Klance, a optužen je, naknadno, i za druge zločine.

„Izveo ga je iz PS (policijske stanice) i vozilom marke 'golf' zajedno sa još jednim NN policajcem odvezao do mjesta zvanog Toplik, do jedne livade u blizini fabrike 'Alpro' gdje je lišen života“, stoji u presudi Bastahu.

Odbila pokrstiti djecu
Na suđenje je Vukosava došla iz Švedske, zemlje u koju je otišla nakon što je u septembru 1992. godine napustila Vlasenicu.

Prije nego što je otišla, u gradu u kome su joj ubili muža, nuđeno joj je da djeci promijeni prezime, ali i religiju, što bi joj, kao Srpkinji, u to ratno vrijeme, olakšalo život.

Djeci, kaže, nije željela oduzeti identitet i oca, jer je njena dužnost bila da to sačuva.

„Nema moje ime s tim ništa. Ja sam mogla da se zovem i Ivanka i Hanifa i Mara. Nema ni vjera s tim ništa, to je moj izbor. Ja tako živim. Ako nekog voliš obaveza mi je da ga i štitim“, govori Vukosava.

No, u Švedskoj su je stigla, opisuje, dva kruga pakla, u kojima se našla.

„Tada su se sastala ta moja dva života. Jedan, kojeg ja nisam prirodnim putem privela kraju, nego je prekinut, i jedan koji sam ja pokušala da počnem stvarati ispočetka, u novoj zemlji, sama sa dvoje djece, s nepoznavanjem jezika i svega što život čini životom“, priča ona.

Spoznala je, tvrdi, da se mora izboriti i, ne više preživjeti, nego i živjeti.

A život je započeo kada se njena misija da svjedoči završila.

„Poznavajući mog supruga kakav je on čovjek bio, ja mislim da bi on bio mnogo ljut na mene da ja nisam počela ponovo da živim, da se nisam počela smijati. To bi bio kraj kompletne naše porodice, jer nije život samo ako si živ, život je mnogo više“, smatra Vukosava.

Izbegnuti susret sa Biljanom Plavšić
Taman kad je pomislila da je zaokružila sve, duhovi prošlosti su se, kaže pojavili na najmanje očekivanom mjestu.

Jednog vikenda ju je posjetio šef, sa informacijom koju nije očekivala.

Saopštio joj je da u zatvor, u kome je tada radila na poslovima obezbjeđenja, na odsluženja kazne dolazi nekadašnja predsjednica bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske (RS) Biljana Plavšić.

Ona je jedina žena kojoj je sudio Haški sud i koja je, nakon priznanja krivice za progon Bošnjaka i Hrvata u 37 opština u BiH 1992. godine, među kojima i Vukosavine Vlasenice, osuđena na 11 godina zatvora.

Vukosava se prisjeća kako nije bila sretna zbog te mogućnosti, ali je obećala kako će svoje zadatke obavljati profesionalo, ali ono što osjeća je, kaže, nešto drugo i samo njeno.

Zahvalna je, jer je, ipak, Plavšić proslijeđena dalje od nje.

„Meni je to bilo čudno. Ja sam tu gdje jesam, na radnom mjestu i počela da stvaram novi život, da bi taj neko, ko djelimično snosi odgovornost za rušenje, ne samo mog života, nego mnogih, dolazi. U stvari to je pokazalo da to što radiš i što daješ je samo tvoje i tebi pripada. Meni je pripalo i dobila sam ono što sam ja radila kroz svoj život, a Biljana je dobila nazad ono što je ona uradila u svom životu“, prisjeća se Vukosava.

U Vlasenicu dođe i danas, ali u njoj sem grobova muža, majke i njenih sugrađana, kaže, nema ništa. To danas više nije njena Vlasenica, ona u kojoj ispred kuće miriše lipa, a dragi ljudi se smiju, umjesto što počivaju ispod hladnog kamena „ni krivi, ni dužni“.

Broj žrtava u Vlasenici
Prema podacima udruženja žrtava, u Vlasenici je tokom 1992. godine ubijeno oko 2.800 Bošnjaka, od čega je 90 posto muškaraca i 10 posto žena.

Među ubijenima je i 188 maloljetnika.

Najviše ubijenih stradalo je u logoru Sušica. Haški tribunal je 2005. godine osudio komandanta ovog logora, pripadnika Vojske Republike Srpske, Dragana Nikolića zvanog Jenki, na 20 godina zatvora zbog ubistava, silovanja i mučenja bošnjačkih logoraša u Sušici.(Dženana Halimović, slobodnaevropa.org)