Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||
|
Historija Bosnjaka
PROGONI MUSLIMANA IZ ENKLAVA NAŠEG OKRUŽENJA (Pisanje upereno bošnjačkoj ulemi i akademicima, koji umjesto da seriozno izučavaju i analiziraju razvoj svetske civilizacije, a imaju tragovi, oni povijesne laži uzimaju kao naučne istine i time, osim što su slagani i što su u laži, svojim tobože akademskim znanjem u laž uvode i one koji bi mogli da budu istinska ulema i akademici. Zato, moja je obaveza da upućujem na Istinu!) U više radova obznanio sam povijesne činjenice o progonima muslimana iz evropskih država, a da bi to Bošnjak počeo nešto serjoznije analizirati i uvjeravati se u predočeno moram to i više puta ponoviti jer se Bošnjak, a ljubitelj naše povijesti, nije navikao čitati tako nešto. Bošnjaku, kao ni drugim narodima našeg okruženja, nije jasno da su u evropskim državama sve do dvanaestog stoljeća, a u nekim državama, a danas sa većinski kršćanskom populacijom, i nekoliko stoljeća kasnije, živjeli i muslimani kao autohtoni narod te da su kao muslimani organizovali svoje zajednice na Kur'anskom učenju, a ne da su na Balkanu i Srednjoj Evropi islamizacijom nakon, kao, Turskog osvajanja tih zemalja i kao konvertiti u Islam uživali na kršćanskoj zemlji, ili ako se radi o zemljama Mediterana npr. Španija, Sicilija, konkretno Italija, ili pak na Atlantiku Portugal da su tu zahvaljujući, kao, arapskim osvajanjima i opet islamizaciji. Ta laž o turskom ili pak arapskom osvajanju evropskih naroda i islamizaciji i danas, u zvaničnoj interpretaciji povijesti, egzistira, kako kod kršćana, tako i kod muslimana bivše Jugoslavije, Albanije, ne izuzimajući ni Turke, pa ni one na Arapskom podkontinentu, jer i jedni i drugi i treći uče onu povijest koju preferiraju svi zvanični povjesničari ovih država, a koju su tokom prošlih stoljeća nametnuli kršćanski povjesničari. Ta ''zvanična'' povijest satkana je na povijesnim konstrukcijama ili istinski rečeno na laži, jer za osnovu razvoja evropske civilizacije uspostavljena je matrica u smislu; Evropa se civilizacijski razvijala na kršćanstvu i oni sva povijesna gibanja u Evropi provlače kroz tu matricu, a sve to na intelektualnu žalost svih onih za koje je kršćansko katolička laž postala povijesna činjenica! Civilizacijski, a povijesno, Evropa je do trinaestog stoljeća građena na monoteističkom učenju o stavaranju i svoje vladanje je temeljila na čistom Monoteizmu, a ne na nekom za monoteiste idolatrijskom vjerovanju, a kada to obrazlažu kršćani oni monoteističku vlast u evropskim državama opisuju kao paganstvo. Temelje evropske monoteističke vladavine udario je Alexandar-Iskender Makedonski koncem IV. stoljeća stare ere razrješujući Gordijev čvor, (u Svijetu je do tada bio konglomerat raznih vladavina) kada je pohodio čitav Svijet, ali je prvo išao na Zapad, (Kur'an; XVIII. 83-100), a na doktrini upravljanja državom koju je razradio njegov učitelj Aristotel koristeći, kao osnovu za svoje djelo, Stari Zavjet, jer je Aristotel bio monoteist. Alexandar je Evropu podijelio na dva carstva i ne zato da se sukobljavaju nego iz razloga lakšeg organizovanja jer su to bila dva različita geografska područja. Zapadno Rimsko carstvo sa sjedištem u Rimu i Istočno sa sjedištem u Vizantu-Carigradu. Carstva su bila sastavljena od manjih političkih tvorevina-kraljevina. Interesanto, za legitimitet kao i legalitet svaki od kraljeva neke od država bio je nosilac Alexandrove krune, a nama se to ne prezentuje. Razmislite zašto? (Ovaj podatak o Alexandrovoj kruni naći ćete u Evlijinom dnevniku iz Bosne kada je sa muslimanima Balkana učestvovao u pokušaju oslobađanja Dalmatinskih gradova od pokoritelja evropskih katolika.) Linija razgraničenja carstava na Balkanu bila je linija koja je razdvajala Ilirikum od Mesije. Istočni dio Balkana u kome je bila današnja Srbija pripadao je Istočnom rimskom carstvu dok je zapadni dio Balkana u kome je bila i Bosna bio u sastavu Zapadnog rimskog carstva. Tragovi Rima i danas su vidljivi u svim enklavama Svijeta u kojima je Alexandar uspostavljao monoteističku vladavinu kako u Britaniji tako u cijeloj Evropi, a pogotovo na Mediteranu, Sjevernoj Africi, Srednjoj Aziji, Indiji, u Kini i na Indonezijskim otocima. Vjera na kojoj su egzistirala oba carstva bio je Monoteizam, a Knjiga na kojoj se uspostavljalo vladanje bila je Objava od Boga, Stari Zavjet. Međutim, nakon pojave Issa a.s. i njegovog upliva na međuljudske odnose, a zahvaljujući Objavi koju je dobio od Allaha dž.h. na kojoj je Issa a.s. civilizacijski unapredio te odnose, kod nekih pojedinaca počeće izvan prirodno, idolatrijsko, veličanje Issa a.s. kao Bogočovjeka. Veličajući i glorifikujući Issa a.s. kao onoga koji stvara definisaće se novo vjersko učenje koje pojedini filozofi, tog vremena, definišu kao Svetotrojno vjersko učenje gdje se Issa a.s. glorifikuje kao Bogočovjek i kao onaj koji ima upliva na stvaranje, a na kome će oni, kada se steknu uslovi, pokušati uspostavljati vladanje. Na definisanju Svetotrojnog vjerskog učenja najviši doprinos dao je Grigorije Nazijanski (330-389) nazvanim Grigorije Bogoslov, jer je on napisao slovo o Bogu kao jedinstvu oca sina i svetog duha (Sveto Trojstvo) Ovo vjersko učenje postaje opoziciono učenje Monoteizmu, ali na njemu se, u Evropi, neće moći uspostavljati vlast, jer populacija tog vjerskog učenja nema dovoljan broj pristalica u nekoj od država da bi mogli na svojim definisanim zakonima, koje pripisuju kao Božiji, uspostavljati svoje vladanje, jer se i dalje u evropskim državama vladavina odvija na monoteističkom vjerskom učenju, a u tom periodu vladanje je arijanskog modela izvedenog iz Objave koja je stizala Issa a.s. koje će polovinom sedmog stoljeća biti nadgrađeno do Avarizma, novog modela monotestičke vlasti, koje svoju osnovu ima u Islamu i to će trajati do početka trinaestog stoljeća. Monoteističko vjersko vladanje koje se se odvijalo u evropskim državama imalo je ove periode trajanja. Prvi period monoteističkog vjerskog vladanja trajao je od vremena kada na Starom Zavjetu Alexandar-Iskender Makedonski koncem četvrtog stoljeća stare ere uspostavlja svoje monoteističko carstvo na širokim svjetskim prostorima od Britanskog otočja na Zapadu do Filipinskog i Jugoistočnoazijskog otočja na Istoku. U svoju misiju Aleandar je krenuo iz Trakije pa kroz Srednju Evropu, došavši do Britanskog otočja. Zato je Alexandar, onovremeno, u narodu i prozvan Dvorogi-Zullkarnein, jer je spojio do tada nespojivo. Jer, sada su dva zemaljska roga, jedan na Zapadu, a drugi na Istoku, u istom carstvu u kome se vlast odvija na vjeri u jednog Boga. Pripisivanje Rimu višeboštva, a nekim dijelovima Evrope paganstvo su izmišljotine i sve u cilju da se dušmani ne dosjete da je to bila monoteistička vlast. Kako lapandramo povijest i uspjeli su. Iz Alexandrovog perioda monoteistima su, kao kulturološka obilježja, ostali mnogi simboli, koje će monoteisti i dalje koristiti, kroz sve faze razvoja država na monoteističkom vjerskom učenju, a ovdje ističem zastavu sa dvoglavim orlom, ljiljane, pleter, rozetu i polumjesec i zvijezdu. Neke od tih simbola, u današnje vrijeme, koriste i svetotrojni vjernici, a to njima kulturološki ne pripada. To koriste iz razloga povezivanja današnje situacije sa nekom koju su oni kao živjeli, jer je narod koji je prije njih stvarao te države, a koje su oni silom u zadnjim stoljećima ostvarili, bili monoteisti i koristili te simbole. U Francuskoj i Italiji ljiljanima se nadahnjuju katolici, a ljiljan je simbol Monoteizma. U Srbiji i Crnoj Gori na državnoj zastavi je dvoglavi orao. I, to su mogli biti simboli tih država ali iz vremena kada su u njima vladali monoteisti, jer to je simbol Alexandrove monoteističke tvorevine i nikako Svetotrojstva. Na zastavi Albanije je takođe dvoglavi orao. Taj simbol nije u suprotnosti sa kulturološkom tradicijom Albanaca jer su albanski muslimani autohtoni narod monoteističke provenijencije koji svoju kulturološku osnovu nose iz Alexandrovog perioda. U kulturološko monoteističko naslijeđe spadaju i određeni dani u godini u kojima su monoteisti, dakle muslimani, održavali narodna veselja. Jedan od tih dana je i Aliđun. Drugog avgusta, svuda na Balkanu muslimani su teferičili. Na pogodnom i ravnom terenu, obično uz rijeku, po čitav dan trajalo je narodno veselje. Igrala se kola. Okretali janjci. Nadmetalo se u snazi i vještini. Djevojke su svojim šarmom, okićene dukatima i ružama kao i narodnim odjevnim rukotvorinama privlačili momke, a ovi svojim umijećem i snagom pokazivali spremnost za novi život. A zapravo bio je to praznik rada. Narod je sredio ljetinu. Trava je pokošena, sijena sadivena, pšenica, raž i ječam požnjeveni i u hambare lagerovani. Povrće je u punom razvoju, kukuruz izperčino i ometno i bilo je potrebno nakon svih tih radova opustiti se, razveselit, ali i upoznati druge osobe i slično. Tako se i dešavalo i bez ikakvih vjerskih manifestacija. I znate šta se desilo? Sve te dane pravoslavna crkva uze kao svoje.Smjesti ih u pravoslavni kalendar i danas tvrde da je to isključivo njihova kulturna tradicija, a ako to praktikuju i dalje muslimani onda to rade iz razloga što su bili u pravoslavlju i kao nakon islamizacije zadržali iste. Takvom stavu pravoslavne crkve kumovali su i naše vjerske vođe, a naročito oni iz Jugoslavija. Počeli su vjerski nauk izučavati kod Arapa. Druga podneblja i sasvim druga kulturološka tradicija. Sve prije Objave Muhamedu a.s. ovi proglasiše paganstvom. Za praznovanje priznaju samo dva Bajrama i kao to je u skladu sa kulturološkom tradicijom muslimana-sunet. Neznalice, odbaciše sve ono što je monoteistička civilizacija iznjedrila i kao da je Monoteizam prvi proklamovao Muhamed a.s. i kao da je od tada Islam kao ljudska duhovnost i pokrenut. A na stotine Kur'anskih ajeta govore o Božijim Objavama i činjenici da je Islam samo nadgradnja, tj. kruna Monoteizma, a da su narodi sve i do Objave Muhamedu a.s. bili organizovani u države po Allahovim Zakonima, a to naročito potencira i Allah dž.h u Suri XVIII. 83-100. gdje se i govori o Alexandru i uspostavi monoteističkih država. Ovakvi stavovi te kvazi uleme o razvoju Islama koriste i kršćani da bi u svojim tvrdnjama isticali da je Islam mlađa vjera od Kršćanstva. Kada uporedimo današnju vjersku sliku iz onih svjetskih enklava u kojima je Alexandar uspostavljao vlast i vjersku sliku Alexandrovog perioda zaključujemo da je i danas u tim enklavama dominantan Islam, a to iz razloga što je Islam samo kruna Monoteizma pa i onoga po kome se vladalo u Alexandrovo vrijeme. Za umne tu je i odgovor na pitanje od kuda Islam u Evropi, u Srednjoj Aziji, u Indiji, u Kini, Sjevernoj Africi te na Filipinima i Indonezijskim otocima i drugdje po čitavom Svijetu do kuda je dopro Alexandar, a ne da je nametan silom tj. osvajanjem ili zahvaljujući trgovcima i moreplovcima. Bože pameti!? Danas ga jedino u onom obimu nema u Evropi jer su ga kršćani tokom srednjih stoljeća genocidom nad muslimanima zatrli. Period vjerske monoteističke vladavine koju je u Svijetu instalirao Alexandar Makedonski nazvan je Rimski period i trajaće sve do njegove nadgradnje na Arijanizam-Gotizam koji započinje polovinom četvrtog stoljeća nove ere. U povijesti koja se izučava nametnuta je laž o sukobima Rimljana i, kao, novih vladalaca Arijana ili Gota. Nikakvih sukoba nije bilo, jer se vladavina i dalje odvijala na monoteističkom vjerskom učenju proisteklom od istog Apsoluta. Dakle, arijansko ili pak gotsko vladanje nije provođeno silom jer bila je to samo nadgradnja i uspostava monoteističkog vjerskog vladanja na jedan viši demokratski nivo u odnosu na ono vladanje po kome se vladalo u rimskom periodu. Arijanizam je svoje vladanje zasnivao na Božijoj knjizi, a model te vlasti razradio je Arije uobzirujući onu Objavu koju je dobijao Issa. a.s. I da naglasim da niti Arijani pa ni Goti, a pogotovo Avari nisu neka široka skupina naroda istog genetskog koda nego su to nazivi za narode iste vjere, a ta vjera bila je monoteističkog karaktera. Mada, Avari ili Obri su Dagestanski narod koji je u sedmom stoljeću na postojeće monoteističko vladanje Evrope-Arijanizam inkorporirao novo monoteističko vladanje s obzirom na Časni Kur'an. I od tada se u Evropi vlast odvijala na časnom Kur'anu, a kao model te vlasti bio je avarski model. Tako kršćani, u povijsti, sve one koji su arijansko vladanje nadgradili do avarskog modela prozvaše Avarima. Osmanski model islamske vlasti je nešto savremeniji model, od avarskog modela jer je od uspostave avarskog sistema do osmanskog cca. sedam stoljeća, a za to vrijeme islamska civilizacija imala je svoj izuzetan napredak. Već sam natuknuo: Treći period monoteističkog vladanja u Evropi započinje polovinom sedmog stoljeća kada na učenju Časnog Kur'ana Avari razrađuju Zakon-Šerijat po kome se počinje vladati u svim državama Alexandrovog carstva. Tada Islam postaje državotvorna vjera i u evropskim državama. Ovaj period monoteističke vlasti u Evropi prepoznajemo kao Avarizam. Da naglasim da Avari, kao ni Arijani-Goti, uspostavljajući svoju vladavinu nisu ništa osvajali, a niti rušili. I jedni i drugi su samo nadgradnjom starog monoteističkg sistema vlasti doveli do novog savremenijeg nivoa monoteističke vlasti. Avari su to uradili na način da su na učenju Časnog Kur'ana napravili model po kome se, nakon njihove interpolacije istog u raniji vladajući sustav-Arijanizam, vladalo u svim državama Evrope. A mi blebećemo (da, da blebećemo, jer za laž je to najprikladniji izraz) o avarskom nadiranju u Evropu i sukobima-ratovima i nasilnom avarskom uzimanju vlast od evropskih katolika. Period avarskog vladanja u Evropi, počevši od druge polovine sedmog stoljeća, trajaće u nekim državama sve do trinaestog i četrnaestog stoljeća kada katolici počinju rušiti ovaj sistem vlasti i uspostavljati novu teokratsku vlast na Kršćanstvu. A u Bosni, Hrvatskoj, Južnoj Austriji Slovačkoj te Mađarskoj i Balkanskim državama nije došlo do fizičkog rušenja avarske vlasti, jer muslimani ovih enklava ujedinjuju se u novo islamsko carstvo preko TURSKE PORODICE OSMANOVIĆA, koji prave novi savremeniji model islamske vlasti na kome će i dalje, u ovim zemljama, uspostavljati islamsku vlast, ali sada uz novo organizovanje. Islam je u ovim zemljama bio vladajuća vjera, ali to tako nismo učeni. Avarski sistem islamske vlasti u Bosni i dan danas ima svoje tragove, ali naša ulema i ''akademici'' za svoje neznanje koriste lažnu literaturu, dakle ne izučavaju i zato blebeću da je Islam u Bosni 600 godina te da je tu iz razloga Turskog osvajanja i islamizacije. Da napomenem: Tek uspostavom kršćanskih država u Evropi počinju se voditi vjerski ratovi tj. ratovi za prevlast Kršćanstva nad Monoteizmom, a to je otpočelo tek koncem dvanaestog stoljeća i to prvo u Francuskoj. Do tada Svijet je živio u miru, jer se vladalo na istoj vjeri na Monoteizmu. Dakle, tek početkom trinaestog stoljeća monoteističko vladanje, na kome su počivale sve evropske države, počeće ratovima rušiti kršćani koji su za nekih devet stoljeća svoje egzistencije, a to ga dođe od druge polovine četvrtog stoljeća, kada je Kršćanstvo i definisano kao Svetotrojno vjersko učenje, pa do konca dvanaestog stoljeća, u nekim Evropskim enklavama postali brojni da su na svom Svetotrojnom vjerskom učenju mogli uspostavljati i državnu vlast. I tek tada u Evropi po prvi put ostvaruje se kršćanska teokratija, a onda za slijedećih pet stoljeća ratovima i progonima muslimana, a nikakvih dvovjernih katara tj. patarena, koje nazvaše, sa njihovog vjerskog aspekta, hereticima katolici ostvaruju državotvornu vlast u većini evropskih država. Tek u zadnjim stoljećima drugog milenija Evropa većinski postaje kršćanska. Laž je da se Evropa civilizacijski razvijala na Kršćanstvu. Kroz srednja stoljeća, a to je period kada katolici ruše islamske teokratije po Zapadnoj Evropi, muslimani Srednje Evrope i Balkana organizuju se u islamsko Osmansko carstvo kako bi i dalje ispoljavali svoje vladanje na Šerijatu. Kršćani Evrope i dalje imaju za cilj progon muslimana iz Evrope da bi kroz šesnaesto i sedamnaesto stoljeće dijelom srušili i novoorganizovanu muslimansku vlast kroz Osmansko carstvo, a to su Južna Austrija, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Mađarska. Nakaon kršćanskog osvajanja ovih zemalja Bosna je bila prva zemlja Osmanskog carstva koju su katolici ciljano trebali okupirati. Međutim, Bosna i ostale zemlje Balkana, jugoistočno od Bosne, uspijevaju se oduprijeti napadima kršćana katolika, a najznačajnija bila je pobjeda Bošnjaka nad katolicima 1737. godine u boju kod Banja Luke. Da je tada Bosna poklekla pitam se gdje bi Bošnjaci danas obitavali? Od tada počinju da se šire povijesne laži o razvoju Evrope na Kršćanstvu, a to je naročito izraženo koncem osamnaestog, devetnaestog i dvadesetog stoljeća nakon prestanka papskog teritorijalnog osvajanja, te uspostave nacionalnih država i rušenja Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva, tako da je laž o kršćanskoj Evropi danas postala povijesna istina. Bosna, Kosovo i Albanija su tri evropske države čije je većinsko stanovništvo i dalje sa vjerskim monoteističkim učenjem koje nose još od perioda Ilira, dakle i Rima, i nisu i jedini, jer tu su i muslimani: Srbije, Sandžaka, Bugarske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Grčke kao i muslimani evropskog dijela Republike Turske i svi kao autohtoni muslimani ovih država. Treba znati da su kršćani, dok su evropske države održavane na monoteističkom modelu vladanja, tamo gdje su bili brojni, u međusobnim odnosima primjenjivali svoje vjerske zakone, jer su kod monoteista prihvaćeni kao idolo poklonici, ali nisu mogli imati uticaja na opću državnu vlast. Dakle, u monoteističkim državama kršćanima je bilo omogućeno da međusobno praktikuju onose satkane na svojoj vjerskoj knjizi-Bibliji, a oni to svoje demokratsko pravo, koje im je omogućila monoteistička vlast, sada kroz povijest proturaju kao da su bili apsolutni vladaoci. Kroz srednja stoljeća, počevši od konca dvanaestog stoljeća, evropski kršćani vremenski polahko ostvaruju zacrtani cilj – a već ranije naglašen njihov imperativ uspostavljnja, tamo gdje su brojniji, kršćanskih država, ali proklamujući da u datoj državi može biti jedino zakon njihove vjere, a narod te iste vjere. Od tada i počinje evropski mračni period, jer će katolici na sili zauzimati gradove i sela ubijajući, vješajući, čejrečeći, paleći na lomačama ugledne muslimane kako bi ostale zastaršili progoneći ih u islamske zemlje. Šta su sve preživljavali muslimani Evrope, tog perioda, možete naći u literaturi, ali tu se ne govori o muslimanima nego o nekakvim hereticima što je takođe laž. Moja dužnost je narod upućivati na istinu. Ostvarujući svoj cilj, ubistvima i progonima, radnjama definisanim kao genocidom u Zapadnoj i Južnoj Evropi kroz trinaesto, četrnaesto, petnaesto, šesnaesto i sedamnaesto stoljeće u zemljama Zapadne, Srednje, Sjeverne i Južne Evrope nestaće muslimana, mada ima naznaka da su se i koncem XVIII. stoljeća na teritorijama Holandije, Danske, Mađarske, Poljske ali i Njemačke odvijali sukobi prestalih muslimana ovih zemalja i katolika gdje muslimanskim jedinicama, ovih enklava, u pomoć pristižu i Bošnjaci. Muslimana, koncem XVI.stoljeća, nema više na Britanskom otočju, Portugalu, Španiji, Francuskoj, Engleskoj, Italiji , Njemačkoj, Zapadnoj Austriji, Švicarskoj, Skandinaviji tako da je trebao, vremenom, a prema kršćanskom planu, doći na red i ovaj naš evropski balkanski dio za njihovo čišćenje. U svim zemljama, iz kojih su protjerali muslimane, formirani su sudovi inkvizicije koji će suditi onima koji su ostali i izvršili prevjeru iz islama u katoličanstvo ali i dalje, kod kuće, ispoljavaju islam. Oni će stradavati na grozne i ničim opravdane razloge: Osim svirepih mučenja, biće spaljivani na lomači, ali i sa smaknućima odsjecanja glave. Nema države, u sada kršćanskoj Evropi, a da nije bilo na hiljade takvih presuda. U Njemačkoj je tokom XVII. stoljeća stradalo od inkvizicije na desetine hiljade nedužnih muslimanki koje su prije nego što su spaljene na lomači proglašene vješticama. Bile su to samohrane majke čiji su muževi izginuli ili pobijeni, a one sa čeljadi pokrštene. Sve se to dešavalo i u susjednoj Hrvatskoj. Jače pomorske kršćanske snage sastavljene od katolika evropskih država a koje su kroz predhodna dva do tri stoljeća postale katoličke su 1645. godine, u periodu tzv. Kandijskog rata, upale na Jadranskodalmatinsku obalu i negdje oko 70 dalmatinskih gradova od Kotora do Pule, u kojima je, prema Evliji Čelebiji, do tog perioda bilo šerijetsko-muslimansko vladanje osmanskog modela, podvrgli pod svoju katoličku vlast. Normalno, to nisu mogli uraditi a da nisu imali potporu i domaćeg katoličkog življa, koje se za milenijski period godina, dok su te gradove razvijali muslimani, i u ovom dijelu Balkana nešto više nabrojilo. Muslimansko stanovništvo, koje je živjelo u primorskim gradovima Dalmacije, a koje je uspjelo izbjeći stradanje, povuklo se u unutrašnjost kontinenta. Izbjeglo je u Bosnu, ali i unutrašnjost Hrvatske, jer je Hrvatska u periodu Kandijskog rata bila država Osmanskog carstva, nadajući se u povratak izgubljenih djedovina. Prema pisanju Evlije Ćelebije Dubrovnik je i dalje bio u sastavu Bosanskog ejaleta, jer nije bio osvojen od katolika, ali će i on potpasti pod katoličko vladanje za kojih četrdesetak godina, tj. nakon 1687.godine, kada su katolici u potpunosti prognali muslimansko stanovništvo Hrvatske i zauzeli i neke bosanske teritorije. Teritoriju: Imota, Sinja, Klisa, Knina i druge. Uspostavom katoličkog vladanja u osvojenim gradovima Dalmacije, prvo što su kršćani uradili u tim gradovima bilo je rušenje starih sakralnih objekata muslimana, najviše džamija, ali i ostalih i sve u cilju zatiranja tragova prisustva muslimana. Svi sakralni objekti su porušeni, a onda su na temeljima istih pravljene, od materijala porušenih muslimanskih bogomolja, crkve, što se uočava u svim gradovima Dalmacije. To je urađeno u Šibeniku, Kotoru, Zadru, Trogiru, Rijeci, Poreču, Omišu, Splitu i drugim. Nešto kasnije, kada je i Dubrovnik potpao pod katoličko vladanje, tada je, u Dubrovniku, porušena i džamija Kosača. Muslimani Balkana su, zajedno sa prognanim muslimanima jadranskog priobalja, organizujući vojsku, pokušali 1660. godine vratiti neke od zauzetih gradova priobalja i povratiti prognano muslimansko stanovništvo. U početku u svojim namjerama imali su i uspjeha, ali su od namjere , potpunog povratka osvojenih gradova, morali odustati iz dva razloga. Prvi razlog je taj što pravoslavni Rusi na istočnom frontu Carevine, motivisani uspjesima katolika u Evropi, vojno kidišu na muslimanske teritorije istočne Evrope kako bi ratom zauzeli što više muslimanskih teritorija i uspostavljali Pravoslavno vladanje. Drugi razlog je taj što su muslimani obavještajno saznali da će u nadolazeće vrijeme katolici evrope krenuti u progone muslimana iz Alemanije, tj iz južnih dijelovi Njemačke, Austrije, Južne Bohemije, Mađarske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske. Iz ovih razloga muslimani Balkana odustaju od namjere povratka dalmatinskih gradova i kreću u pomoć muslimanima Istične Evrope u cilju sprečavanja daljih napredovanja pravoslavnih Rusa, ali i priprema oko pružanja otpora evropskim katolicima u njihovim namjerama zauzimanja muslimanskih enklava Srednje Evrope. Da napomenem da su osnovni i jedini povijesni izvori u kojima je naglašeno nastojanje muslimana Balkana, povratka Dalmatinskih gradova pod muslimansku upravu, ratni dnevnik Evlije Čelebi. Učestvujući u pokretima muslimanske vojske i pišući svoj Dnevnik Čelebija je izvanredn rasvijetlio taj segment Bošnjačke muslimanske povijesti. Osim toga iz njegove Sejahetname saznajemo da su u jednom periodu srednjih stoljeća, dok nije došlo do prekomponovanja nosioca Alexandrove krune, nosioci te krune bili i pojedinci iz porodice Zrinski. U sastavu te monoteističke, a ne kršćanske kraljevine, u kojoj je nosilac Alexandrove krune bio iz porodice Zrinskih, kao banovina, bila je i Bosna. Period muslimanske vladavine u Dalmaciji, kao i u unutrašnjosti Hrvatske Evlija je dobro uvezao svojim pisanjem i zapažanjem kroz opise brojnih gradova na tim tamo teritorijama u kojima sada nema muslimana, jer je u svim krajevima gdje su tada obitavali muslimani, a on imao priliku posjetiti, opisao brojne sakralne objekte koje su muslimani koristili. Iz tog dnevnika saznajemo da je u Zagrebu bila džamija. Dakle, džamija koju su koristili hrvatski muslimani. Međutim, to su recezenti knjige negirali kao i sve što negiraju, a da je pripadalo muslimanima u tim enklavama iz kojih su nakon Bečkog rata prognani muslimani.Od Evlije smo saznali da je sredinom XVII. stoljeća, kada je Evlija boravio u Beogradu, bio impozantan broj džamija , koje svakako nisu pravili a niti u njima molitve obavljali Srbi pravoslavci nego Srbi muslimani. Inače, da nije bilo tog Evlijinog putopisa sve što je na ovim prostorima Balkana napravljeno, a sakralno, prije nego je on pisao svoj dnevnik, bilo bi ili Hrvatsko- ali katoličko kada je u pitanju Zapad ili Srpsko- ali pravoslavno, kada je u pitanju Istok. Očit primjer su i naši stećci koji su materijalno-kulturni tragovi monoteista i nikako kršćana, a već su počela njihova i institucionalna svojatanja. I ovako, i pored jasnih činjenica da je Islam, kao civilizacijska tekovina, ostavio dubok trag na ovim balkanskim prostorima, kršćani negiraju sve što je islamska civilizacija iznjedrila preferirajući isključivo kršćanski uticaj. Za njih su i Bošnjaci prevjerenici iz Kršćanstva u Islam na raznorazne načine. I dan danas, na temeljima starih monoteističkih sakralnih objekata prave se kršćanski vjerski objekti, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji. Zanimljiv je i podatak da je Evlija u dijelu Dnevnika, sa ovih naših balkanskih krajeva, najavio pisanje novog Dnevnika, iz kako kaže Alemanije, sada Austrija i Južna Njemačka. Evlijinog Dnevnika iz Alemanije nema. Postoje dva razloga koji bi se mogli uzeti kao obrazloženja zašto nema tog dnevnika. Prvi razlog je taj da je uništen. Kako su Turci koncem XVIII. i u XIX. stoljeću puštali zapadnoevropske orjentaliste da istražuju njihove arhive, postoji moućnost da je ovaj Dnevnik nestao i nikada se ništa ni slično nije pojavilo, a sve iz razloga što su u tom periodu, kada Evlija piše da će pisati svoj Dnevnik iz Alemanije; Južna Njemačka, Austrija, Slovačka i Južna Bohemija-Češka, kao i Slovačka bile u sastavu Osmanskog carstva, a to se nigdje ne spominje. Drugi razlog bi mogao biti taj da Evlija nije ni išao u Alemaniju te ga nije ni pisao, a što bi moglo biti najbliže istini Razlog zbog čega Evlija, po predpostavci, nije mogao otići u Alemaniju je taj što je nakon bitke između katolika i muslimana 1664.godine, a koja se odigrala kod Gotharda (danas na granici Austrije i Slovačke) veliki dio ovih teritorija potpao pod papsku katoličku vlast, kada i Beč pada pod tu vlast, a Evlija je tokom 1660-61. godine bio u Bosni, dakle samo tri godine ranije, kada je obećao da će pisati svoj Dnevnik iz Alemanije. Najvjerovatnije da su ratne okolnosti i zauzimanje Beča od strane katolika sprečile Evliju da napiše ovaj Dnevnik iz Beča Gubljenje Beča, kao islamskog centra Alemanije, za muslimane Osmanskog carstva je bio veliki i nemjerljivi gubitak. Za slijedećih dvadeset godina, nakon progona muslimana iz Beča, muslimani Balkana, zajedno sa prognanim njemcima muslimanima iz Beča će praviti pripreme za povratak Beča u muslimanske ruke. Godine 1683. tokom mjeseca jula pod vođstvom Kara Mustafa paše muslimani Balkana kreću u ostvarivanje cilja, povratka Beča muslimanima. Muslimani su došli pod bečke zidine, a u zidinama zabarikadirani katolici, koji su predhodno u sukobima prognali muslimanski živalj Beča i okolnih mjesta. Da bi imali što manje gubitaka muslimani nisu išli u napad i razaranje Beča, nego su čekali da se kršćani, kao osvojitelji Beča, predaju na vjeru, jer su već duži vremenski period bili u muslimanskom okruženju i odsječeni od ostalih katoličkih enklava a ponestajalo je hrane i ostalih potrebština za život. U međuvremenu, dok su muslimani držali Beč u okruženju, katolici Njemačke, Poljske, Češke i ostalih katoličkih enklava vrše vojne pripreme kako bi došli u pomoć opkoljenim katolicima skoncentrisanim u Beču i pokušali ratom zadržati zauzeto i natjerati muslimane u povlačenje. Za glavnokomandujućeg katoličke vojske postavljen je Jan Sobjeski katolički poljski kralj. Dobro pripremljene katoličke snage u prvoj dekadi mjeseca septembra krenule su prema Beču da bi do sukoba došlo 12. septembra kada katolici potiskuju muslimanske jedinice koje su opsjedale Beč i od tada Beč ostaje i dalje u katoličkim rukama. Nama se ove povijesne činjenice ne predstavljaju u svojoj suštini nego obrnuto u smislu: Turci su krenuli u osvajanje evropskih enklava, a jedan od njihovih ciljeva bio je i osvajanje Beča. Kako je muslimanima šerijetski zabranjeno napadanje tuđih teritorija: Kur'an; II.190. muslimani nisu tada išli u osvajanje Beča, ali jesu išli u oslobađanje. Međutim, prihvaćena je laž o muslimanskom pokušaju osvajanja Beča i to postala povijesna činjenica koju blebeću svi koji u povijesni kontekst dovode progone muslimana iz Srednje Evrope, a nažalost i bošnjački povjesničari koji sebe promovišu i kao akademike, a oni svoje (ne) znanje temelje na laži. Kakvi su to akademici? Prema Evlijinom pisanju iz 1660. godine Evlija je dao obećanje da će nam podrobno opisati Alexandrovu krunu kada ponovo ode u Beč. Međutim, kako sam već naglasio, prema razvoju događaja od momenta pisanja i Gothardske bitke samo su 3 godine. Najprije će biti da Evlija nije mogao ispuniti obećanje jer nije ni išao u Beč, jer su katolici već 1664. godine nakon Gothardske bitke zauzeli i Beč. Bez obzira što Evlija nije mogao izvršiti obećanje zaključujemo, a na osnovu njegovog pisanja, da je u periodu svog boravka u Bosni 1660. godine, Beč bio u sastavu Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva, a da je nakon Gothardske bitke 1664.godine zauzet od strane katoilika. Za one koji razmišljaju, prihvatajući ove tvrdnje, dovoljna je i činjenica da je Evlija nagovijestio svoj Putopis iz Alemanije, jer on u vrijeme, kada kršćani progone muslimane iz svih zemalja Evrope, u kojima ostvaruju vladanje, nije mogao otići u katoličku sredinu i pisati Dnevnik, nego u muslimansku i to je dovoljno za tvrdnju da je u tom periodu u Alemaniji muslimansko vladanje, a Beč bio muslimanski grad. U međuvremenu, dok sukobi muslimana i katolika ne jenjavaju , jer katolici stalno kidišu i progone muslimane , 1688. g. formirana je i kršćansko-hrišćanska Sveta liga. Udruženi katolici Evrope sa pravoslavnim Rusije čine ovu ligu, a cilj je progon muslimanskog stanovništva iz svih država Evrope u islamska područja tako da Zapadna, Srednja i Južna Evropa budu čisto sa katoličkim stanovništvom, a Istočna sa pravoslavnim. U cilju realizacije oni će, u vojnim sukobima sa muslimanima, jedni drugima pomagati. Prema postojećoj situaciji imali su itekako dobru realizaciju. Na Zapadu, kako i šta se dešavalo pokušao sam u najsažetijem obliku pojasniti. Na Istoku, najviše od strane Rusa i domaćih pravoslavaca progonjeni su muslimani Rusije, Moldavije, Armenije, Rumunije, Bugarske, Ukrajine, Grčke, Krima, ali i Srbije, Makedonije i Crne Gore pa i Kipra. Prognani su izbjegli u islamske zemlje Bliskog istoka, a oni koji su ostajali bili su prevjeravani u pravoslavne, ili ako su ostajali kao muslimani nad njima je vršena svakojaka tortura, a sve u cilju odbacivanja svoje vjere. Interesantno je da je u jednoj akciji pokrštavanja Tatara od strane pravoslavaca Rusije pokršteno blizu 100000 Tatara koji su nakon 200 godina, kada se ukazala prilika, ponovo vratili svoju staru duhovnost- islam.. Nešto slično-pokrštavanje muslimana dešavalo se i u Crnoj Gori, ali mnogo godina kasnije. U proljeće 1964. godine kao gimnazijalac putovao sam ćirom iz Sarajeva za Trebinje gdje mi je dajdža služio vojni rok. Sa mnom u kupeo bio je i jedan nešto stariji čovjek koji mi ispriča ovu priču. Rekao mi je da ide bratu u Crnu Goru, da mu se brat zove Bećir, ali da je pravoslavac. Začudio sam se jer u to vrijeme ime Bećir davali su isključivo muslimani. Međutim, kako on ispriča, Bećir je rođen kao musliman, ali je pokršten, a on nije htio izvršiti prevjeru nego je izbjegao u Sarajevo i sada živi u Sarajevu kao musliman. Ime mog saputnika nisam zapamtio, ali ovu moju priču možda će pročitati njegovi nasljednici, pa možda i Bećirovi. Danas su Bećirovi potomci vjerovatno pravoslavne vjere, a možda i zakleti Srbi pravoslavci, ne znajući da im je porijeklo islamsko, jer njihova duhovnost nije dorasla duhovnosti Tatara, koji ni nakon 200 godina nisu izgubili iz vida da su njihovi stari bili u Islamu. I sada, u svim državama koje su danas sa većinski pravoslavnom populacijom od Grčke, preko Crne Gore, Srbije Rumunije, Armenije i drugih, odakle su prognani ili prevjereni muslimani mogu se uočiti pravoslavni sakralni objekti sa islamskim obilježjem. Npr. ostala munara, a dograđen molitveni dio za hrišćane, turbe pretvoreno u hladnjak. I slično. Propagandom, kršćani su svoje građane ubijedili da su muslimani crkve pretvarali u džamije, a da su oni, kao, to vratili na starinu, mada po šerijetu pretvaranje kršćanskih objekata u islamske nije se moglo nikako događati. I dalje, povijesno nije moglo ni biti monumentalnih kršćanskih objekata kroz neka stara vremena, jer kroz sva stoljeća do XIII. na Zapadu, a na Istoku Evrope do konca XVII. stoljeća nije bilo vladajućeg Kršćanstva tako da nije ni bilo njihovih značajnih kršćanskih objekata. Kako kroz obrazovni sistem u svim evropskim državama, među kojima su i većim dijelom neke od država sa većinski muslimanskom populacijom, u školama uče tu konstruisanu-lažnu povijest nije čuditi što i muslimani uče i pišu o muslimanima koji su kao osvajali kršćanske teritorije i u njima skrnavili ili prepravljali u svoje kršćanske bogomolje. Jedna od tih konstrukcija je i ,kao, Fatihovo osvajanje Konstantinopolja i pretvaranje Ajja Sofije, kao, iz crkve u džamiju. I kod ove tvrdnje problem je u pogrešnoj tvrdnji da je Islam mlađa religija od Kršćanstva i da tim slijedom Ajja Sofija je mogla biti jedino kršćanska bogomolja te da je osvajanjem Konstantinopolja pretvorena u džamiju. Doista, Ajja Sofiju nisu mogli graditi novi islamiti, ali nisu je ni gradili svetotrojni kršćani. Ajja Sofiju su sagradili monoteisti Arijani koji su u peridu šestog stoljeća imali vlast u Konstantinopolju. Kada je došlo do prirodne nadgradnje arijanskog monoteističkog vladanja do islamskog vladanja u Konstantinopolju, a zahvaljujući Ejubu r.a. onda je Ajja Sofija iz arijanske bogomolje uređena u islamsku bogomolju. I, kao, osvajanje Konstantinopolja od strane El. Fatiha je takođe povijesna laž. Treba shvatiti da je suština organizovanja država, u svim vremenima od Alexandrovog perioda pa sve do 1789. godine, bila na vjeri, a da Kršćanstva kao državotvornog vladanja nije moglo biti u predislamskom periodu, a i duži period islamskog trajanja, jer su u predislamskom periodu vlast imali arijevci-goti a arijansko vladanja je bilo monoteističkog karaktera, a ne svetotrojnog, a na arijansko vladanje nadgradilo se islamsko, a ne kršćansko. Već sam objasnio kada kršćani po prvi put uspijevaju ostvariti vladanje na svom svetotrojnom vjerovanju. Islam ne dozvoljava da se sakralni objekti koji nisu pravljeni u ime Allaha koriste u molitvene svrhe muslimana. A Ajja Sofija je pravljena u ime Allaha, jer je to bio arijanski hram, a ne svetotrojni i zato je mogla biti preinačena u džamiju . I danas, Islamske države pune su i kršćanskih sakralnih objekata i niko ih ne skrnavljuje, a pogotovo ne ruši ili pretvara u islamske, kao što su to radili kršćani kada su uspostavljali vlast u zemljama koje su bile pod kontrolom muslimana. Zahvaljujući muslimanskoj toleranciji, a više neznanju i prihvatanju tvrdnje da je Islam mlađa religija od Kršćanstva, kršćani sve stare monoteističke sakralne objekte-hramaove koji su danas u domenu njihove vlasti svojataju kao svoje i time skrnave istinsku povijest razvoja civilizacije, a muslimani ne reaguju jer su nezainteresovani i nedovoljno znani. Kroz drugu polovinu XVII. stoljeća dešavaće se žestoki sukobi muslimana Osmansog carstva i udruženih katoličkih snaga Srednje Evrope, a sve iz razloga što katolici Evrope kidišu na muslimanske teritorije. Od 1664. godine i Gothardske bitke pa sve do 1699. godine, trajaće sukobi u tom dijelu Evrope. Počevši sa Gothardskom bitkom koju su muslimani izgubili, a onda poslije 1683. I Bečkog rata katolici će progoniti, i prognati muslimansko stanovništvo Bavarske, ali i južnih pokrajina Austrije kao i današnje Slovačke, a u kasnijim vremenima to će uraditi i iz ostalih teritorija Srednje Evrope; Mađarske, Hrvatske, Slavonije kao i Vojvodine i sve do Bosne i Srbije. 1683. godine islamske jedinice sastavljene od muslimana ovih krajeva: Like, Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije, Crne Gore, sa muslimanima Mađarske pod vođstvom Kara-Mustafa paše dolaze pod zidine Beča u namjeri da Beč vrate njegovom prognanom muslimanskom stanovništvu. Stavljaju Beč pod opsadu i čeka se odluka ili o predaji ili o napadu. Međutim, desilo se ono što se desilo. Osvajačima Beča dolazi pomoć u jedinicama sastavljenim od katolika: Poljske, Češke, Slovačke i domaćeg katoličkog življa koji pod komandom Jana III Sobojskog uspijevaju iznenaditi muslimanske jedinice, tako da među muslimanskim jedinicama dolazi do sloma i rasula. Te 1683.desetkovane muslimanske jedinice bile su prisiljene na povlačenje. Katolici su ovu muslimansku razbijenu vojsku potiskivali preko Slovenije, Hrvatske i Slavonije za Bosnu i Srbiju. Sa muslimanskom vojskom povlačilo se i muslimansko stanovništvo dijela Austrije, Slovenije, Hrvatske i Slavonije, jer su se plašili stradanja koja bi ih mogla zadesiti, kao što se dešavalo sa ostalim evropskim muslimanima, kada su njihove države podpadale pod kršćanskokatoličku vlast, ali i zbog činjenice da musliman mora izvršiti hidžru ako bi pao pod nemuslimansku-idolatrijsku vlast. Bilo je to muslimansko autohtono stanovništvo evropskih zemalja i nikakvi Turci, a niti prevjereni katolici. Danas genetskom analizom dolazimo do potvrde ove činjenice jer među Bošnjacima, kao i kosovskim i crnogorskim muslimanima pa i Turcima ima jako mnogo populacije koja u svom genetskom naslijeđu nosi gene starih evropskih naroda. Da je u Beču u ranijim vremenima živjelo i muslimansko stanovništvo potvrda je i do danas sačuvana munara uz jednu crkvu koja je prepravljena od džamije. Za munaru Austrijanci kažu da su je napravili u čast pobjede nad Turcima. A onaj ko se imalo razumije u arhitekturu shvatit će da se radi o staroj munari, a da je glavni džamijski dio pretvoren u crkvu. Osim ovog dokaza-munare o življenju muslimana u Beču, ali i još nekih objekata prepravljenih u crkve, Evlija Čelebi je ostavio u svom putopisu zapis str.244.: ''Ako Bog da , opisaću kako sam u gradu Beču vidio ovu krunu''. Radi se Aleksandrovoj kruni kojom su krunisani kraljevi, evropskih država sa monoteističkom vlašću. Iz ove rečenice zaključujemo da je Evlija već bio u posjeti Beču prije izgona muslimanskog stanovništva iz Beča, dakle, u vremenskom periodu dok su muslimani bili žitelji Beča i imali vlast, jer nije se moglo desiti da neki grad, u kome su kontrolu imali kršćani, posjeti muslimanski putopisac –ratnik, barem u to vrijeme trajanja sukoba, a da nakon zauzimanja Beča od strane katolika on nije moga izvršiti svoje obećanje putujući u Beč. U dijelovima Mađarske, ali i Slavonije tamo gdje se stanovnioštvo nije povlačilo, čitavo zadnje desetljeće XVII, ali i početak XVIII stoljeća trajaće sukobi muslimana i katolika koji će završavati progonima ali i stravičnim stradanjima muslimanskog stanovništva od strane evropskih kršćana. Zapisan je slučaj Erduta u Slavoniji. Kršćani su ga držali u okruženju jedan duži period . Pomoć zabarikadiranim muslimanima niodkuda nije stizala, a narod ostao bez hrane. I onda za ljudski um nepojmljivo? Da bi preživjeli, ljudi su jedva čekali da neko umre da bi mogli da jedu makar i ljudsko meso. To mučno i teško stanje razriješeno je tako što su na nagovor imama u pregovorima sa neprijateljem predali se na vjeru uz prevjeru u katoličanstvo. Da li se dogovor i ostvario nije potvrđeno. Slovenija, ali i svi dijelovi današnje Hrvatske postali su nesigurni za življenje muslimana. Muslimani ovih enklava nisu u mogućnosti organizovati svoju odbranu, a katolici prodiru sve dublje ka Bosni. Slovenci muslimani, Hrvati muslimani, Mađari muslimani i ostali muslimanski narodi ovih enklava koncem XVII. stoljeća se povlače-vrše preseljenje iz tih područja u Bosnu, ali idu i dalje za islamske zemlje kako bi mogli i dalje da žive održavajući svoje porodice. Iz ovih razloga, znajući za svoje etničko porijeklo, mnogi bosanski uglednici koji su izbjegli iz Hrvatske u Bosnu i postali bosanski žitelji su u prošlim stoljećima narodno se izjašnjavali kao Hrvati. Oni, duhovno, sa katoličanstvom nisu imali nikakve veze. Do našeg nerazumijevanja-pomutnje je došlo iz razloga pogrešnog učenja i prihvatanjem trenutne situacije. Nakon progona muslimana iz Hrvatske, hrvatski katolici što ostadoše u Hrvatskoj sebe narodno prozvaše Hrvatima, ali uz vjerski identitet katolici, pa, danas, uz spomen na Hrvat mnogi domišljaju i katolik što nikako nije tačno. Hrvat, narodno, je bio u ranijem periodu i musliman koji se nakon izgona iz Hrvatske danas utopio u Bošnjaka, Albanca, Makedonca, Turčina itd, i sve zavisi gdje se skrasio nakon progona iz Hrvatske. Mnoge muslimanske familije nisu se ni pokrenule , htjeli su da ostanu na svojoj zemlji, a među njima najviše žene sa djecom. Ostale su bez muškaraca, jer su muškarci izginuli kao ratnici, a same se nisu mogle snaći u pokretu. Za izvjesno vrijeme morale su, pod prisilom, izvršiti prevjeru iz islama na katoličanstvo uz napomenu da su u svim državama iz kojih su prognani muslimani a oni koji su ostali pokršteni formirani sudovi inkvizicije koji će kontrolisati prevjerene, ali i ostale pa ako se ustanovi da ne ispoljavaju katoličanstvo onda slijedi optužba da čine neke nakaradne radnje kao vještice, a muškarci-starci kao vampiri i jedina kazna kojom se njihovo djelovanje moglo spriječiti je spaljivanje na lomači. To se dešavalo i u Hrvatskoj. U Dubrovačkom arhivu iz 1700. godine , taman neki mali period poslije progona muslimana i iz Dubrovnika, imaju takve dvije presude muslimankama koje su optužene da su vještice jer ispijaju krv svojoj djeci i kazna je spaljivanje na lomači. Danas, mnoge familije u Hrvatskoj imaju prezimena čiji korjen, u onomastičkom smislu, ima osnovu u turskom ili arapskom jeziku, reklo bi se prepoznatljiva muslimanska prezimena ovih krajeva . Oni koji nose ta prezimena, danas su katolici ali se pitaju od kuda im takva nekršćanska prezimena? Njihovi historičari im govore da su to prezimena koja su im na silu dali Turci, kada su tu bili kao ''osvajači''. Međutim, oni ne znaju da su njihovi predci ,ustvari, ostali u Hrvatskoj kao svojoj zemlji, da su bili monoteisti-muslimani od iskona, te da su na silu prevjereni. Kada se uzme u obzir srazmjera stradanja muslimana ovih područja onda se sloboodno može tvrditi da je u to vrijeme izvršen genocid nad muslimanima: Austrije, Slovenije, Hrvatske, Dalmacije, Mađarske, Južne Bohemije-Češke, Slovačke kao i Slavonije. Fikret Hafizović P.S. Tako bih želio da ovaj moj rad neko dostavi šejhu Huseinu Imranu koji je nasjeo na kršćansku laž o Turskom osvajanju Islambula i kao pretvaranju Ajja Sofije iz crkve u džamiju, ali i tome da su Turci i Bosnu osvojili. |