MESUD A. RAMIĆ: Obzirom da je grudobolju bosanskog čovjeka teško umanjiti dodjelom ličnih kazni zločincima treba nam saosjećanje i izvinjenje, materijalna otkupnina i reciprocitet u otklanjanju refleksija i nastale štete prouzrokovanih djelima presuđenih poglavica. U svakom slučaju žrtve trebaju definirati šta je njihov prioritet. Materijalna satisfakcija oštećenim za nanesenu bol se naplaćuje iz naslijeđa krivca. Mogući način otkupnine leži u izmjeni nasilno stvorenih struktura unutar države. Žrtva je spremna da sa svojom energijom, umom i duhom gradi novo društvo u novoj formi kako bi sopstvenim radom i doprinosom dobilo satisfakciju da može dalje da se razvija i da živi normalno sa svojim komšijama. Drugi način otkupnine je da se nanesena šteta finansijski i materijalno isplati žrtvi od strane krivca, njegovog naslijeđa ili njihovih pokrovitelja. U tom slučaju krivac i njegovo naslijeđe preuzimaju sav teret poravnanja procjenjene štete.

Kriv je. Tužili su ga a kadije mu presudiše po međunarodnom pravu. Presudiće ako se potuže i na njegovo naslijeđe koje je beskompromisno stvarao uništavanjem svega što mu je zasmetalo. Staro narodno ponavljanje da je pameti do kadije kao što je pameti od kadije i univerzalni zakon koji se zove Pravda, nažalost ne vrijede za one koji su nepravedni u svome suštinskom biću. Ništa je univerzalna Pravda za poglavice zla, tako da za takve nema ni oprosta. Za njihove potomke se vrijedi boriti i moliti, za njihovu uputu na put Pravde a za našu zaštitu od nepravednika. Suštinska razlika naših karaktera ogleda se u (ne)prihvatanju Pravde kao univerzalnog zakona i zajedničkog dobra cijelog čovječanstva. Kao laik se pitam, ako se ne poštuje univerzalno i međunarodno pravo, kako onda očekivati da se poštuje naše pravo. Zato smatram da je teško tvrditi da nakon presude žrtve imaju ikakvu satisfakciju. Oni to ne bi imali i da su ga osudili i na smrtnu kaznu. Nema satisfakcije koja može popuniti bolna prsa, osim da se sve vrati u prvobitno stanje pa čak i životi ubijenim. Pošto nisu kadri vratiti oduzete živote kao najvrijednije što nam je poklonjeno na ovom svijetu, onda moraju tragati za načinima zadovoljenja zahtjeva žrtava i praviti iskorake ka maksimalno mogućoj integraciji i dugoročno održivom i mirnom suživotu sa njima.

Pravda je univerzalni Zakon i poseban je dar cijelom čovječanstvu. Isto kao što je Sunce svima dostupno i ako nema života bez sunčevih zraka kako onda može biti života bez zraka Pravde. To što je krivac osuđen na doživotnu robiju, osuđen je za lična djela koja je radio u skladu sa ličnim ubjeđenjem poglavice spremnog na samouništenje. Krivac je osuđen za ono što je radio u svom svakodnevnom poslu, organizirao, planirao, nadgledao, motivirao, koncipirao, instruirao, upravljao i druge poslove iz svojih nadležnosti. Rezultati njegovih svakodnevnih aktivnosti su preko organizacije i strukture spuštani do fizičkih izvođača zlodjela i njihovih prsta na obaraču, oka na nišanskoj spravi topova i tenkova, ruke na nožu i sl. Krivac nije optužen da je lično pucao, možda jeste i to radio, ali je njegova organizacija, koja je uključivala (ne)odgovorne ljude i materijalno tehnička sredstva, omogućila da onaj u nizu koji je držao obarač ili nož uradi svoj zločin. Krivac nije osuđen da bi neko dobio satisfakciju ili da bi se pravda nekome dodvorila, ili da bi pravda nekog ponizila. Krivac je osuđen lično a pouke toga su da se takva djela više nikada i nikom na svijetu ne dese, da se takve ideje i prakse prekinu i da se sagledaju dometi načinjene šteta. Zato je teza da su ove presude napravile veći jaz među ljudima nego što je bio do sada, opasnije, štetnije i dalekosežne baš kao i one zbog kojih je napravljen zločinački poduhvat. Zračak univezalne Pravde je u ovom slučaju došao do zločinca pa mu je adekvatno i presuđeno. Nažalost, zraci te naše zajedničke Pravde nisu dotakli mnoge koje bi trebala. Tek kad ih dodirne i kad osjete potrebu za njom, onda će biti potaknut obrat i istinsko ubjeđenje da treba tražiti oprosta za mirnu savjest na ovom svijetu, a spas na onom. Kažu mudri ljudi da je nepravednicima i zulumčarima onaj drugi svijet zagarantovana propast ali to ostaje pravo Pravednog Gospodara. Naša satisfakcija će biti što smo pravdu voljeli još dok smo još po zemlji hodali.

Obzirom da je grudobolju bosanskog čovjeka teško umanjiti dodjelom ličnih kazni zločincima treba nam saosjećanje i izvinjenje, materijalna otkupnina i reciprocitet u otklanjanju refleksija i nastale štete prouzrokovanih djelima presuđenih poglavica. U svakom slučaju žrtve trebaju definirati šta je njihov prioritet. Materijalna satisfakcija oštećenim za nanesenu bol se naplaćuje iz naslijeđa krivca. Mogući način otkupnine leži u izmjeni nasilno stvorenih struktura unutar države. Žrtva je spremna da sa svojom energijom, umom i duhom gradi novo društvo u novoj formi kako bi sopstvenim radom i doprinosom dobilo satisfakciju da može dalje da se razvija i da živi normalno sa svojim komšijama. Drugi način otkupnine je da se nanesena šteta finansijski i materijalno isplati žrtvi od strane krivca, njegovog naslijeđa ili njihovih pokrovitelja. U tom slučaju krivac i njegovo naslijeđe preuzimaju sav teret poravnanja procjenjene štete. Dalje je moguće da se naslijeđe krivca dislocira, izmjesti ili udalji iz vidokruga oštećenog i da krivac i njegovo naslijeđe ne ugrožavaju slobodu, prava, rehabilitaciju i razvoj žrtve. Obzirom da je najveći oštećenik Bošnjaci kao narod, država Bosna i Hercegovina te bosansko društvo, izmještanje naslijeđa bi bilo formiranje RSa i njegovih struktura na teritoriji Republike Srbije i poziv da se tamo poštuje suverenitet RSa i RSe. To bi najviše koristilo Srbiji, Srbima i Srbima u regiji jer bi dignute glave mogli pravili fabrike, ne bi morali gledati svoje drugačije komšije, niti misliti o svojim postupcima i govoru, udovoljavati žrtvama, misliti o njihovom hatru i imali bi slobodu inađenja sami sa sobom do neba. Satisfakcija za oštećene je, što tada svoju državu ne bi više gledali unakaženu ratom nego bi je organizovali i razvijali na osnovu najbolje dokazane prakse a to je sigurna nacionalna država, građanskog uređenja, tolerantnog i multietničkog društva. Satisfakciju žrtvi ne predstavlja patetika i laž o jednakom poštovanju i Bosne i Hercegovine i Republike srpske. Zar nakon svega zavrijeđuju podjednako poštovanje!? Takvu podvojenu tezu su uspjeli odbraniti smo u rehabilitaciji fašista i njihovim ujednačavanjem sa antifašistima iz sopstvenog naroda. Takav odnos prema historiji nisu zahvatile zrake univerzalne Pravde. Naprotiv. Žrtvi bi bilo lakše kad bi zakonski bilo zabranjeno da se prekraja historija, veličaju zločinci i krivci, da se pod tim zakonom osjećaju zaštićeni od novog genocida, da taj zakon definiše državne institucije i njihovu autonomiju u njegovanju misli i pamćenja genocida za dobro svog društva i čitavog čovječanstva. Satisfakcija na osnovu tog zakona za žrtvu bi predstavljala zaštita i ostvarivanje prava na institucionalno državno pamćenje, institucionalno sjećanje na ubijene i stratišta, institucionalno podučavanje mladih, vjerski ritualni aspekt i zajedničke molitve za duše ubijenih i zajedničke molitve za oprost i suživot. Satisfakcija za žrtve jeste da se krivac, poglavice , pokrovitelji genocida i udruženog zločinačkog poduhvata u periodu 1992 do 1995 i njihovo naslijeđe pokrenu za svijetlim primjerima iz svog naroda. Ima ih, ne čuju se svi oni još, tihi su, još uvijek stidljivi i plašljivi, grize ih savjest jer im je nakačeno veliko breme i krivica. Kažu i da je novo sjeme zla posijano i da se trebamo plašiti novih progona i zločina. Krupne su to riječi mržnje! Naprotiv, onaj prvobitni kukolj zla i fašizma nije nikad ni uništen i još uvijek njegovi derivati kvare naše odnose i razvojni potencijal. A ko je bio spreman rušiti i progoniti znamo da je spreman to i ponoviti. Stvarna troglava poglavica koja generiše sva ova zla se vješto sakriva skoro stoljeće. Troglava susjedna poglavica se skriva potencirajući tezu o važnosti "tronošca" i u Bosni pa ne odustaje od toga. A mi se nećemo prestati boriti za univerzalne i zajedničke vrijednosti i Pravdu, budućnost je pred našom djecom, za koje već danas treba praviti hrabre iskorake.