ŽELJKO MILIĆEVIĆ: Svjetski rat protiv Islama ulazi u jednu od zadnjih, ako ne i odlučujućih, faza. Odbaciti ovo mišljenje jednog kršćana, Bošnjaka rimo-katolika, je jednostavno – no može biti kobno. Bosna i Bošnjaci, ako su, ili smo, išta naučili iz povijesti, ne mogu niti smiju vjerovati drugima. Vjerovali smo da će međunarodna zajednica intervenirati i spriječiti rat. Vjerovali smo da će Slovenija i Hrvatska časno održati dogovor o zajedničkoj obrani protiv krnje Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore. Vjerovali smo da će Hrvatska i Hrvati u Bosni časno održati dogovor o borbi protiv iskonskog i zajedničkog neprijatelja, Velike Srbije. Vjerovali smo da će nam međunarodna zajednica pomoći obraniti se od srpsko-crnogorskog-hrvatsko genocida. Vjerovali smo da će zemlje koje su pravno zaprisegle spriječiti i kazniti genocid to i učiniti. U tom našem beskrajnom vjerovanju drugima smo izgubili pravo na obranu države, državnosti i ustava. Nestala Republika Bosna i Hercegovina, nestala Armija Republike Bosne i Hercegovine, nestao Ustav Republike Bosne i Hercegovine – ali smo dobili dozvolu članstva u Ujedinjenim nacijama, tijelu pod čijim je okriljem ustanovljena židovska genocidna konstrukcija u Palestini...

Biti generalom poslije bitke neki uzimaju za slabost i obično kritikantstvo. Moje mišljenje je drugačije od toga. Moje mišljenje je da oni griješe u tome. Doduše, moje mišljenje je uvijek bilo drugačije od onoga drugih ljudi, jednostavno zato jer sam mnogo pametniji od svih - upravo tako. Ja sam najpametniji na svijetu, samo mi je uzelo sedamdeset godina to shvatiti. A to, s obzirom da se nas satire već tisuću godina, niti nije tako loše za usporedbu.

Mišljenja sam da je biti generalom poslije bitke i govorno i vojno umijeće, ako ne i umjetnost kao takva.

Kad dar-mar prođe ja sam prvi, najsposobniji i najglasniji objašnjavati zašto je do dar-mara došlo i zašto su nas drugi namlatili.

Međutim, u slučaju Bosne i Bošnjaka dar-mar niti izdaleka nije prošao, već samo započinje, i to za ozbiljno. Zato se mene ne može optužiti da nastojim solit pamet kao general poslije bitke – bitka tek dolazi.

Godine 1979. sam zaključio - na osnovi dnevnih dešavanja nakon smrti Tita, i na osnovi moje analize podataka koje sam dobivao kao predstavnik “Gorenja” u Privrednoj komori Slovenije (Gospodarska zbornica Slovenije) gdje sam bio izabran u Izvršno vijeće, s dužnostima pregovaranja u spornim slučajevima kršenja poslovnih ugovora s drugim zemljama i njihovim firmama – da Jugoslaviji nema spasa, kao prvo, i da će Srbi napasti sve oko sebe u raspadu Jugoslavije.

Godine 1979. je meni bilo jasno da rat dolazi i da međunarodna zajednica neće prstom mrdnuti, pošto je bilo jasno iz redovnih izvještaja Narodne Banke Jugoslavije da je nekih 44.5 milijarde američkih dolara oruđa i naoružanja bilo kupljeno, i to nakon ustanavljanja OESC, iliti Europske komisije za sigurnost i suradnju, i nakon donošenja Helsinškog sporazuma o ljudskim pravima i ne-mijenjanju granica. Ako je to meni bilo jasno samo na osnovi izvještaja Narodne banke, onda su europske i druge obavještajne službe znale, ili morale biti znati, mnogo više – i jesu.

Dakle, ovaj samozvani general, je vidio bitku koja još nije došla, i bio je proglašen ludim, i od obitelji i od suradnika u službi. I general je odlučio napustiti zemlju koja nije sama htjela sebe spasiti.

Ovaj, samozvani general, danas vidi bitku koja još nije započela ali hoće započeti zato jer može i zato jer to odlučni čimbenici zahtijevaju i već odavno planiraju. I ovaj samozvani general vidi da će ta bitka biti puno gora od one 1992-95. i to ne samo za Bosnu i Bošnjake, već za Islam i muslimane u nebrojeno zemalja.

Da se razumijemo, rat je već dobrano u toku, jedino se radi o uravnavanju odlučujućih udruga u širem smislu te riječi. U engleskom, “alignment of decisive alliances”, a u vojnom jeziku “alignment of decisive forces”, odnosno uravnavanju odlučujućih ratnih mašinerija. Fraza koja je dobila popularnost nakon Drugog svjetskog rata, “Allied forces” ili savezničke snage, danas ima značenje, ili konotaciju, šejtanskih snaga. To nam dolazi, neupitno i neumitno, neizbježivo.

Svjetski rat protiv Islama ulazi u jednu od zadnjih, ako ne i odlučujućih, faza. Odbaciti ovo mišljenje jednog kršćana, Bošnjaka rimo-katolika, je jednostavno – no može biti kobno.

Bosna i Bošnjaci, ako su, ili smo, išta naučili iz povijesti, ne mogu niti smiju vjerovati drugima.

Vjerovali smo da će međunarodna zajednica intervenirati i spriječiti rat. Vjerovali smo da će Slovenija i Hrvatska časno održati dogovor o zajedničkoj obrani protiv krnje Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore. Vjerovali smo da će Hrvatska i Hrvati u Bosni časno održati dogovor o borbi protiv iskonskog i zajedničkog neprijatelja, Velike Srbije. Vjerovali smo da će nam međunarodna zajednica pomoći obraniti se od srpsko-crnogorskog-hrvatsko genocida. Vjerovali smo da će zemlje koje su pravno zaprisegle spriječiti i kazniti genocid to i učiniti.

U tom našem beskrajnom vjerovanju drugima smo izgubili pravo na obranu države, državnosti i ustava.
Nestala Republika Bosna i Hercegovina, nestala Armija Republike Bosne i Hercegovine, nestao Ustav Republike Bosne i Hercegovine – ali smo dobili dozvolu članstva u Ujedinjenim nacijama, tijelu pod čijim je okriljem ustanovljena židovska genocidna konstrukcija u Palestini; tijelu pod čijim je okriljem raskomadana Korea; tijelu pred čijim je pomnim očima Vijetnam sravnjen sa zemljom a milijun i po ljudi pobijeno po ćejfu kolonijalnih genocidaša.

Nakon svih patnji, jedino što imamo pokazati je ravnopravno članstvo (jedan glas) s Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom i Slovenijom, našim dokazanim neprijateljima, a u udruzi koja služi kolonijalnim genocidašima za opravdavanje njihovih kolonijalnih genocidnih pohoda po svijetu.

Hebem ti ja takvo članstvo i takvu ravnopravnost.

A sad se spremamo skinuti čakšire – u tu odjeću nas je međunarodna zajednica uvalila – već smo odvezali učkur. To nam isto dolazi, da se ne zavaravamo. Nosit ćemo čakšire i opanke i plesati kola do besvijesti.

Da se ovog generala pita, Bosna bi bila punopravna članica Organizacije islamske konferencije i tamo bi napravila dar-mar da razbudi muslimane, i kroz to i druge čimbenike, da će se preživjeti samo u zajedništvu protiv jedinih i iskonskih neprijatelja – genocidnih kolonijalnih sila.

No, ovog se generala ne pita i tako će Bošnjaci, Bosna i mnogi muslimani u svojim zemljama nastaviti hrliti u ralje nemani umjesto da ju jednom i zauvijek zadave.

Slovenci se smiju, njih je Europa priznala prije nego su podnijeli zahtjev, jer je Europi jedini cilj bio da ima tampon državu između sebe i krvoprolića “Balkanaca”. To je bila službena pozicija i Austrije i Njemačke, to znam. Danas se taj tampon širi ulaskom Hrvatske i uskoro Bosne, jer se produbljuje amfiteatar rata protiv Islama gdje će se Bosnu tiho umiriti i kroz nju krenuti u pobjedonosni križarski pohod prema Aziji, dočim će kroz Francusku, Španjolsku i Portgual ići križarski pohod u Afriku.

Svijet Islama se razdjeljuje bjesomučno, jer će se kroz ta područja onda prebaciti prvo psihološko ratovanje – koje je u toku – a po tom i sva vojna mašinerija Sjedinjenih Država, NATO pakta i Indije u komadanju Kine, a što se smatra vrhnjem na torti. Trenutni potezi “otkrivanja” kineskog genocida protiv Ujgura se koriste samo za to da se svijet Islama uspava u snu da Zapad stvarno misli dobro muslimanima. Ovo što se radi u Palestini je samo trasiranje snabdjevnih koridora za dalji ulazak u Aziju, preko Bliskog istoka, pa onda Irana i Pakistana. Zato je Zapadu važno da drži Indiju na svojoj strani.

Ovim kolonijalnim ratom će se ubiti dvije muhe, da se tako izrazim – Islam i Kina. To je krajnji cilj.

Rusima i Kinezima je sve to, pa i više, potpuno jasno. Što nije jasno je koliko su oni spremni uzeti rizika u ograničenom nuklearnom ratovanju – koliko ja vidim i razumijem, ograničeno nuklearno ratovanje je prošlo sve stupnjeve odobravanja u Washingtonu, Londonu i Tel Avivu.

Bosna i Turska su na liniji prodora u Aziju. Rusija nije u Siriji bez razloga. Turci se moraju odlučiti – ili s NATOm ili s Rusima. Iranskoj Republici Iran vjerovatno nema spasa i to će biti odlučno. Ako Iran padne, onda će pasti i Pakistan i na kraju Kina.

U svoj toj zavrzlami ne smijemo izgubiti iz vida da se radi o razaranju Islama i kroz to o razaranju Kine – koliko god to izgleda ludo i nemoguće.

Ja ne želim biti generalom poslije te bitke.