- Selamun alejkum. Ve alejkumusselam, - odgovorih, misleći da sam se povratio u vrijeme sadašnje. Pored mene stajaše čovjek produhovljenog lica, sa turbanom na glavi, sa štapom i musafirskim zavežljajem na ramenu. Kaže mi da je došao iz daleka, da je nekada davno dolazio u ovaj grad, ali da ga sada ne prepoznaje. Reče mi, ja sam Evlija Čelebija, putopisac.

Mjesecima razmišljam da napišem rad o Novom Pazaru. Želio sam da to bude nešto posebno. Ali, krenem pa stanem. Odakle da počnem¬? Koji redoslijed da napravim? Koje prioritete da napravim? Toliko važnih stvari, hajde odaberi. Više razmišljam nego što tipkam po tastaturi, mog prilično pohabanog lap-topa. Hej, usuditi se pisati o šeher Yeni Pazaru, gradu kojeg je utemeljio Gazi Isa-beg još 1461.godine (tada se prvi put pominje u dokumentima). Gradu od čijeg pamćenja je zadrhtala ruka i pero mnogih istoričara, istraživača, putopisaca. Kroz glavu mi prolaze vijekovi. Nastojim da odagnam ratna događanja i stradanja. Želim nešto drugo, nešto što se tiče života, življenja i ponositog trajanja ovog veličanstvenog grada. Ali kako odvojiti sretno od nesretnog, lijepo od ružnog, život od smrti, kad jedno drugo prati. Allah je sve u paru i kontrastu stvorio. Kako bi bilo, pomislih, da sretnem nekoga iz staroga vakta pa da se ispričamo? Ne, ne, danas, stvarno ne mogu da pišem. Kao da imam neko predosjećanje. Riješih da se malo odmorim i prošetam. Neki nemir me zahvatio, vjerovatno zbog uskraćenih socijalnih kontakata zbog ove, Tobe ja Rabbi, Božije kazne, koju trpimo zbog pandemije korone. Izađem iz kuće, okrenem niz Ćeremidžinicu, pa preko mosta pored Stambol džamije, skrenem desno, i uputim se pravo prema Gazilaru. S namjerom da samo nazovem selam vjekovnim stanovnicima hiljade kaburova, da prođem kroz ovo Mezarje novopazarskih gazija, izađem gore uz livade, da bih prošetao brdima iznad, odakle se pruža divan pogled na grad koji je postao dio moje mladosti i mog života. Sunčan dan, čist vazduh, nadam se nema atmosferskog zagađenja. Idući uz put koji presijeca mezarje kao da odnekud začuh stihove:

„Znaj da je Bosna domovina moja
Novi Pazar rodni grad je moj”.

Velahaule, kao da je iz mezarja dopirao glas prožet lirikom ovozemaljskog prolaznog života. A onda, kao da mi neko šapnu na uho - da, da, to su stihovi čuvenog novopazarskog divanskog pjesnika iz osmanskog perioda, Derviš Ahmeda Gurbi-babe. Uh, trgoh se, zamalo prođoh a da ne ozijaretim njegov mezar i njegovo turbe i proučim mu pred dušu Elham-i-šerif. Stadoh pored turbeta, obuzeše me misli – tu na metar od mene, duboko u mezaru, leže zemni ostaci jednog takvog velikana, koji je preselio na bolji svijet, ne zna se tačno kad, ali vjerovatno nekoliko godina prije nego mu je turbe sagrađeno 1771. godine. A kako je samo Gurbi-baba volio svoj Yeni Pazar. Išao je u svijet i vraćao mu se ponovo. Da bi tu dočekao svoj konačni odlazak sa ovog svijeta. A svom gradu je posvetio najljepše pjesme iz svog čuvenog Divana. Odjednom mi postade jasno otkud danas kod mene jedno takvo duhovno stanje, koje nisam mogao da definišem, ali sâmo to razmišljanje o starom vaktu kao da me je kroz izvanvremenske dimenzije dovelo baš do mezara Derviš Ahmeda Gurbi – babe. Ima tu nešto metafizičko, jer kažu Gurbijevi kritičari, da “ono što se osjeća iz njegove poezije kazuje nam da on nije bio u potrazi za nečim što je imalo materijalnu formu”. Bio je “duhovni” čovjek.
I dok sam bio u toj izvanvremenskokoj dimenziji, trgnuše me riječi pridošlice:

- Selamun alejkum.

Ve alejkumusselam, - odgovorih, misleći da sam se povratio u vrijeme sadašnje. Pored mene stajaše čovjek produhovljenog lica, sa turbanom na glavi, sa štapom i musafirskim zavežljajem na ramenu. Kaže mi da je došao iz daleka, da je nekada davno dolazio u ovaj grad, ali da ga sada ne prepoznaje. Reče mi, ja sam Evlija Čelebija, putopisac.
Pomislih, – Allahu šta se ovo samnom dešava? Ali, pribrah se i rekoh, – da čitao sam tvoju Sejahatnamu (Putopis), kako si samo lijepo zabilježio toliko divnih stvari o našem gradu iz onoga vakta. E baš lijepo, reče mi on i predloži:

- Hajde sad ti mene provedi kroz Yeni Pazar.

Odlučih da promijenim moju planiranun rutu za šetnju, i da pođem sa našim Evlijom, da ja njemu 400 godina kasnije pokažem Yeni Pazar.

Još nismo ni pošli a on me priupita:
- Čiji bijaše ovo mezar i ovo turbe?

Kažem: Šejh Ahmeda Gurbi-babe.

- Ko je on?

Veliki pjesnik, još iz vremena hilafeta, ali, koji je živio sto godina poslije tvog prvog dolaska u ove naše krajeve.

- Zna li narod o kome se radi? Izučava li se on u školama, nosi li neka institucija ime po njemu?

Rijetki su oni koji znaju. Ne zanima to većinu, drugačiji je ovo grad od onoga koji si ti obilazio prije četiri vijeka. Nego, hajdemo mi dalje, - predložih.

Krenusmo niz Gazilar

Dio mezarja Gazilar, danas (foto: F. Hadžić)

- Čiji su ovo mezarovi, ovi stari i nahereni nišani sa turbanima? Jesu li ovdje živjeli neki stranci? O kome se radi?

Dragi Evlija, Mezeristan je nastao nakon Osmanlijsko-austurijskog rata, davno je to bilo, prije nekoliko stotina godina. Ovo su mezari naših djedova. Nekad su se ovdje ukopavali naši šehidi i gazije, naši alimi i učenjaci, trgovci, zanatlije, pobožni i ugledni ljudi i zato je mezaristan dobio ime Gazilar - Heroji.

Ovdje su mezari Arifa Sarajlije, Ismaila Filibalića, Vehbije Hodžića. Međutim, danas je došlo drugo vrijeme, danas se i mi kopamo u ovom mezarju, a mi koji nismo dobri kao što su bili naši stari. Nekad je kod naših starih data riječ značila više od današnjih stotinu pisanih ugovora. Kad bi nešto obećali, to se ispunjavalo. A mi? Mi smo danas mnogo drugačiji. Ništa nam nije fajda, ni riječ, ni ugovori, ni svjedoci. Slabo mi to poštujemo.

- Zašto su nišani nahereni i popadali, zašto su zarasli u korov? Kako ćete ih pogledat u oči kad se sretnete na Sudnjem danu? Zar se nisu žrtvovali za vaše dobro, zar ne živite u slobodi koju su vam oni donijeli?

Dragi Evlija, trčimo za dunjalukom. Mezarje je uništeno, porušenono, nikakvog reda ovdje nema. Nikakve harmonije, nikakvog poštovanja smrti, nema utiska pobožnosti. Mi se sjetimo mezara i smrti samo kad neko preseli. Dok traje dženaza planiramo da sredimo mezarje, ali… kad izađemo preko kapije mi to sve zaboravimo. Nažalost, to je danas tako. Dunjaluk. Nego, da mi nastavimo dalje.

Krenusmo niz Stambol džadu
Rupe po putu, džombe, nije sređen put, nema trotoara, niko ne poštuje pješaka, niko ne poštuje vozača. Svak na svakoga viče, nikakva reda. Nekako se probijamo i idemo ka Altun-alem džamiji.

- Zašto je loš put, gdje je stara čaršija, gdje je kaldrma? Niste se valjda odrekli svega toga?

Kaldrme nema odavno, nakon prestanka postojanja hilafeta, ovdje se promijenilo mnogo vlasti koje su vladale, sve su bile protiv onog “turskog”, sve su kaldrmisane ulice uništene u gradu, nemamo nijednu sačuvanu. Bar ovaj dio Stambol-džade da smo sačuvali, čak smo joj i ime ukinuli. Ne hajemo za našu historiju, kulturu, tradiciju. Nemamo mi ni ulicu Isa-bega Ishakovića, osnivača ovoga grada. Imamo ulicu nepostojeće ličnosti Isa-bega Isabegovića, eto tako se nama podmeće. Nismo u stanju da se osnivaču odužimo bar jednom ulicom.

Stambol džada Enterijer Altun-alem džamije, oko 1970. godine

Nastavljamo dalje, približavamo se Altun-alem džamiji. Nema dućana Muezin-hodže el Medenija, nema vakufa Altun-alema, koji je uspostavljen za održavanje džamije i imama. Sve je to ili nacionalizovano, ili otuđeno ili uništeno. Klanjamo namaz, Izlazimo iz džamije. Objašnjavam mu da se ovdje nalazi mezar bosanskog valije Ismail-paše Ćehaje, tu su i ostali, a kao najstariji je mezar Altune, kćeri Alije, Mehmedage Ljajića, Osman efendije Pljevljaka, Mahmut efendije Prijepoljčanina, Mula Hajra Rasovca, Muderris hafiz Osman efendije, muderrisa Halil efendije, hafize Emine, Osman-bega Rasovca, Arif-age Komatine predsjednika Pazara, Ali efendije, Mehmed-age Hasećije, hafiz Fatime, i ostalih naših velikana. Izučismo im fatihu i napuštamo harem džamije.

- Gdje je stara medresa Sinan-bega? Šta su ovi ostaci temelja, ovo kamenje? Gdje je česma na kojoj sam abdest uzimao i družio se sa softama medrese? Bilo je devet česama u gradu kad sam prije dolazio.

Medresu smo prvo pustili da propadne a onda smo je porušili, nismo bili u stanju da je sačuvamo i da nam to bude jedan od najvažnijih i najstarijih obrazovnih spomenika kulture. Bila bi to najstarija škola na Balkanu. Ovdje je nekad izmještena Isa-begova medresa, s ponosom mogu istaći da sam bio njen softa. Da Allah dž.š. dadne svaki hair, na Ahiretu, vakifima i našim profesorima od kojih smo učili. Danas u Pazaru postoje dvije medrese.

Stara medresa

- Ovi ostaci kamenog zida su ostaci od česme - Medresa. Nažalost, urušena je i zapostavljena, a i ona je mogla biti simbol grada. Nekad su se oko nje okupljali medresanti i džemat, uzimali abdest i odlazili na namaze. Ostaje mojoj generaciji da je obnovimo i da je sačuvamo ukoliko budemo imali svijesti o tome, a ako ne, nestaće kao i većina spomenika. Evo, pri kraju je i ovaj ostatak od nje, a možda je bila nečiji vakuf i hajrat.

Ostaci česme Medresa (Foto: Tarik Brunčević)

Nastavljamo niz Stambol džadu prema Smailbegovića hanu i bedemima

Na putu prema Arap džamiji, s desne strane puta nema dućana, čudi se Evlija.

- Nije li bolje ovdje bilo sagraditi neke dućane, neke zanatske radnje, čemu ovaj prazan prostor? Vazda su se pored puteva izgrađivali dućani, karavnsaraji, hanovi, imareti...

Nažalost, trenutno je to prazan prostor. Nekad se tu nalazio Smailbegovića Han, jedan od dva sačuvana do prije neku godinu. Decenijama nismo brinuli o njemu. Bio je u ruševnom stanju. Sobe za spavanje nisu bile u upotrebi, dok je u prizemlju radila kafana. Nije služio svojoj svrsi odavno. Opijalo se ovdje nekakvo društvo, godinama, očekivalo se kad će se zgrada urušit. Jedne večeri stiže tužna vijest - izgorio Han. Oni kojima je smetala pijanka i terevenke bi merak - neće više tu biti harama. Manjina je žalila što je izgubila birtiju. Bilo kako bilo, u velikom smo gubitku, jedan po jedan spomenik kulture nestaje. Desetak godina nema inicijative da se obnovi Han, nadam se, da će generacije koje dolaze biti svjesnije od naše i da će obnoviti ovaj spomenik kulture. Nek, kao nekad, krasi Stambol džadu.

Smailbegovića han (Fb. Stranica Pazarski Bedem, Redžep Ljatić)

Nastavljamo put dalje, Evlija staje, ukočen pogled prema Bedemu

- Bože, Bože. Šta se dogodilo Bedemu? Ovdje su vam izvorni temelji grada, zar se tako brine o historiji svoga grada? Svaki ovaj kamen ima svoju priču. Svaki kamen je historija ovoga grada i naroda.

Dragi Evlija, nikako da shvatimo da su ovi bedemi autentični svjedoci sudbine našeg naroda. Zahvaljujući njima, ovaj narod i ovaj grad su preživjeli mnogo puta kroz svoju historiju. Svaki kamen ima svoje pamćenje, i svaki bi da može romane ispisao. Kažu da su prije neku deceniju odnosili kamen sa ovog bedema i koristili ga za izgradnju nekih drugih objekata. Pogrešno je to bilo i neoprostiv zločin prema Bedemu. Nije se to smjelo dozvoliti. Ali... ratovi, neimaština, iseljavanje, razni sistemi, razne politike i razne vlasti... slabo smo imali sluha za duvarine i „kamenje“. Ako ovi bedemi propadnu, bolje je da ne postojimo, ovo je sami centar grada, ako nismo u stanju da zaštitimo centar, nećemo biti sposobni ni za periferiju. Bog da nam pomogne.

Bedem (Foto. F. Hadžić)

Nastavljamo dalje, nailazimo na Isa-begov hamam
- Šta je ovo? Gomila kamenja? Ja sam se ovdje kupao, bio je to jedan od najljepših i najvećih hamama u Osmanlijskom carstvu. Kako je moguće da je ovo propalo? Ja sam prije neki dan obišao Sokobanju, Beograd, Niš… svi oni su sačuvali banje i hamame. Zar niste u stanju da ovo dovedete u red? Svi putopisci ga spominju, mnogi sultani i vladari su mu se divili.

Dragi Evlija, čudan zeman došao. Nema više bratstva i sloge među ovim narodom. Podijelili smo se u stranke. Nema više opšteg interesa, nismo u stanju da vidimo dalje od interesa političkih stranaka. Nažalost, nema ni svijesti ni savjesti, ni znanja ni brige, da stavimo na papir - šta nam je zajednički interes i prioritet, kako i šta da sačuvamo. Da ima volje, lahko bi se našla sredstva da obnovimo ovo osmanlijsko kupatilo. Čak šta više, za godinu bi bio gotov. Pomogli bi svi da zajedničkim snagama to izgradimo i da to ponovo bude simbol ovog našeg šehera. Opet bi se svi divili i hamamu i gradu, i odužili bismo se vakifu Isa-begu.

Isa-begov Hamam

- Šta je sa česmom u Hadžiibrahimovića mahali? Bila je to nekad lijepa česma. Bila je u onom vaktu, kad sam boravio ovdje. Bila je u blizini hamama.

Česma je najvjerovatnije nastala odmah nakon formiranja Yeni Pazara, kada je rodonačelnik Hadžiibrahimovića Ahmed, došao u Pazar iz Turske. On je graditelj česme. Dimenzije česme su 2x 2, Bila je pokrivena kamenom pločom 2x2 metra, debljine 15 cm.
Dovod vode je bitan, dovedena je sa bedema, a do bedema je dovedena kamenim cijevima, do mahale Hadžiibrahimovića. Godine1944. je bombardovana mahala, porušene su kuće a s njima i česma. Danas je ostao samo dio česme.

Nastavljamo dalje prema Isa-begovoj džamiji,
dok polahko koračamo, pričamo o starom vaktu i zemanu

- Šta je sa kućama tradiconalne gradnje? Vidim rijetke, koje su u ruševnom stanju.

Dragi Evlija, tih kuća je sve manje. Naše institucije nisu u stanju da jednu kupe i da ostane kao svjedok jednog vremena. Ruše ih i na njihovo mjesto prave nekakve savremene zgrade. A nekad je tih starinskih objekata bilo mnogo. Gotovo sve gradske kuće koje su građene u posljednjih dva stoljeća građene su od “mješovitog” građevinskog materijala - prizemlje ili magaza građene su od kamena, a sprat od nepečene cigle (ćerpiča) ili dizme. Sve gradske kuće koje su građene u to vrijeme, bile su sagrađene u istom arhitektonskom stilu, i u sebi su sadržavale elemente orijentalne, osmanske arhitekture.

Kuća Trtovaca na Paricama (Preuzeto sa FB. Stranice Pazarski Bedem, kolorizovao Damir Gruda). “Alaturka soba”, Gicića kuća, Novi Pazar

Kuće i avlije bogatijih stanovnika su bile ograđene kamenim zidom, a zidovi su često građeni i od ćerpiča ili su, jednostavno, avlije bile ograđene drvenim tarabama. Zidovi ili tarabe bili su visoki nekada i do 3 pa i do 4 metra, a dvorište je bilo podijeljeno na dva dijela - mušku i žensku avliju. Iz muške avlije se izlazilo na ulicu kroz velika dvokrilna vrata na koja su mogla ući zaprežna kola sa stočnom hranom do štale, ili fijaker sa konjima. U muškoj avliji bila je i bašča sa nekoliko voćki u čijoj hladovini se tokom ljeta odmaralo, a, takođe, iz muške avlije, manja vrata su vodila u žensku avliju, gdje su se okupljale žene. U žensku avliju nisu mogli ući muškarci koji nisu u bližem srodstvu sa domaćinom i ukućanima. U ženskoj avliji je obično bio bunar sa čistom vodom i žardinjere sa cvijećem. Kuća je u prizemlju obično imala četiri prostorije - dvije sobe, kuhinju i ostavu-špajz. Na spratu su bile četiri sobe: čardak (primaća soba), spavaća soba, djevojačka soba i odžaklija. Cijelom širinom se protezao hajat (hodnik) sa kamarijom. Sve sobe su bile prostrane i dovoljno osvijetljene. Svaka soba imala je jedan do dva prozora standardne veličine, na kojima su bili demiri i mušebci od kovanog željeta ili od tvrdog drveta.

Elmazbegovića kuća, porušena u martu 2021. (Foto: Ado Marovac) Prozor na Elmazbegovića kući, (Foto: Ado Marovac)

U čardaku je bila musandara izrezbarena od drveta u kojoj se čuvala posteljina. Do musandare je bila zidana peć sa okruglim lončićima od keramike u zelenoj ili crvenoj boji, a pored nje je bio abdestluk. Pored peći je bio ugrađen bakarni lonac zapremine 10 do 15 litara vode u kojem se zagrijavala voda i u abdestluku se koristila za kupanje ili uzimanje abdesta. U abdestluku se obično nalazio ibrik i jedna manja posuda sa drškom kojom se zahvatala voda iz lonca.
U odžakliji sobi na spratu je u odžaku bilo ugrađeno ložište za spremanje kahve gdje je domaćin izjutra kahvenisao.
U sobama su bile sećije od drveta, visine oko pola metra i široke oko 80 cm. Sećije su bile smještene duž zida, obično ispod prozora, a ponegdje su bile uz dva zida. Na sećijama su bili tanki dušeci od vune, a iza leđa jastuci takođe napunjeni vunom ili dobro upresovanom slamom - tzv. kalupi. Soba je bila zastrta sa jednim ili dva ćilima. U sobi je uvijek bilo jedno do dva šiljteta (vuneni kvadratni dušečić) veličine oko 1 x 1,5 metra i služio je za sjedenje. Šiljte se davalo da sjedne domaćin kuće ili starije osobe ili ugledan gost. Šiljtetom se ukazivala počast uglednim gostima, ili pažnja starim i iznemoglim.

- Šteta, nekako grad gubi svoj duh koji je nekada imao.

Stižemo do mjesta gdje je nekada bila Isa-begova džamija

Gazi Isa-begova džamija, porušena 1935. godine

- Vidi, vidi, što se više primičemo centru sve veća iznenađenja. Zaprepašten sam, na ovom mjestu je bila Isa-begova džamija. Sagradio je osnivač Novog Pazara. Gdje je danas? Allah, Allah. Zar niste imali snage i znanja da je sačuvate, ili bar danas da je obnovite? Zašto je nema? Čemu služi ova zgrada?

Evlija brate, nastupilo je novo vrijeme. Uništili smo je prije osamdeset godina. Temelj ovoga grada, više ne postoji. A da smo htjeli, mogli smo da je obnovimo. Bilo je šansi. Ni sad nije kasno da obnovimo ovaj biser koji je stotinama godina krasio naš grad. Spomenuo sam ti stranke, postoje njihovi interesi stranački, nema opšteg interesa, nova moda, novi vakat, neki novi ljudi.

- Šta je smetalo da se obnovi prije izgranje ove velike zgrade, zašto se nije imalo sluha?
Ako se o temelju grada i najvažnijem spomeniku niste mogli dogovoriti, o čemu možete? Šta se to s vama desilo i kakav ste to narod postali?

Smetala je naša pamet, kolektivna, nismo je imali. Zamisli da smo sjeli i dogovorili se, nek Islamska zajednica gradi fakultet na drugoj lokaciji koju bi dala opština, a da na ovom mjestu obnovimo Isa-begovu džamiju. Ona bi bila simbol jedinstva ovog naroda. Tim činom bi potvrdili da kao narod brinemo o našoj kulturi, o našim slavnim precima, da ih nismo zaboravili. Odnos prema onome što su nam ostavili naši preci, zapravo je odnos prema nama samima. Ali u tim svakodnevnim prepucavanjima političara - hoće li se proširiti zgrada fakulteta ili ne, “zaboravili smo na ono glavno a to je obnova Isa-begove džamije. Moglo se sagraditi oboje, i zgrada i džamija. Ali, takav je naš hal.

Preko puta nekadašnje Isa-begove džamije, stojimo i gledamo u Amiragin han.
Posljednji očuvani u ovom gradu. Nažalost, od nekada brojnih još ovaj nam je ostao.

- Prilično je očuvan Han, - reče Evlija.

Složih se s njim: Očuvan je dosta, renoviran je nekoliko puta. Imalo bi i sad posla da se sredi u autentičnom obliku, ali je važno da ga nismo porušili. Božija je odredba što je sačuvan, da je bilo po našem odavno bi bio pokriven velom zaborava. Nikla bi i neka zgrada na njegovom mjestu. No, ne služi svojoj svrsi. Ali se nadam da ćemo ga jednog dana srediti i da će koristiri onome čemu je namijenjen.

- A šta je ovo u prizemlju? Kako ne služi svrsi a ulazi mnogo ljudi, čemu onda služi? Šta rade ovi ljudi unutra?

To je kladionica. Tu mnogi gube svoje mukom stečene pare. Uvlače sebe sve dublje i dublje u kocku i haram troškove. Ostaju bez novca i bez pameti. Može djetetu svom da ne da dinara da kupi nešto za u školu, od odjeće, obuće… ali za bacanje para u kladionici uvijek se ima. Kockanje i klađenje im je ušlo u krv, to je postalo dio njihovih života. Ovakvih je radnji stotinu u gradu. Kockari su najveći kritičari izgradnji novih džamija, stalno gunđaju da bi trebalo graditi fabrike. Kad kockari ovdje ne bi bacali novac, već ga uložili u razvoj grada, mi bi obnovili sve ovo što smo obišli danas i razvijali naš grad.

Krenusmo prema Paricama, jednom od najstarijih naselja
Koračamo pored Melajske džamije, ka Paričkoj i dalje prema Velikom groblju

Pita me Evlija:
- Koliko džamija danas ima u gradu?

Nekad ih je bilo 23, kad si ti prohodio Yeni Pazarom. Danas ih ima oko 70, nekoliko ih je u izgradnji. A bilo ih je kroz historiju na desetine, koje su rušene i paljenje od raznih osvajača više puta. Neke su porušene a nisu nikad obnovljene. Na njihovim mjestima su izgrađeni “potrebniji” objekti. Poslije Drugog svjetsog rata urađen je urbanistički plan, gdje god se nalaze džamije gradite “društvene” objekte. Danas možemo neke i obnoviti, samo treba malo volje. Trenutno je najlakše obnoviti “Madeni Sinan (Ejup-begovu) džamiju. Hoćemo li je obnoviti ili ćemo nastaviti sa svađama koje ne vode ničemu, vidjet ćemo. Pored ove džamije porušeno ih je još nekoliko, od nekih nemamo ni fotografiju sačuvanu: Gazi Isa-begova džamija, Kapudži baša (Kolo) džamija, Sofi Memi džamija, Madeni Sinan, Taš kopru - (džamija kod kamenog mosta), Devlet hanum (Krnja) džamija, Seveli džamija, Ak Ilijas džamija, Askerli (Vojnička) džamija, Džamija na Jermišu.

Prolazimo putem kraj Velikog groblja
Pored puta nabacano desetine starih nišana, nišana naših djedova. Nišani, koji su svjedoci našeg višestoljetnog postojanja. Začuđen Evlija, gleda i čudom se čudi. Slična slika s početka našeg putovanja. Uzdahnu duboko i zausti nešto da kaže, ali ne reče.
Šutimo obojica. Na Evlijinom licu se vidi zabrinutost…

Porušeni stari nišani sa mezarja – Veliko groblje Porušeni nišani sa mezarja – Veliko groblje

Allahemanet - Allah selamet
Sunce je već na zalasku. Moj saputnik Čelebija zahvali na zajedničkoj šetnji i kaza da mu je žao što nije mnogo vidio sačuvanih stvari iz onoga vakta. Reče mi – čitajte moju Sejahatnamu i čuvajte prepoznatljivost Yeni Pazara. Vidim da u ovom gradu neki drugačiji narod živi. Kazao si mi da ovdje postoji oko 70 džamija, ljudi ih dosta posjećuju, ali ne govore međusobno. Klanjaju jedan pored drugog a ko zna šta misle jedan drugom.
Pomislih, e moj dragi Čelebija, dobro je što nismo prošli kroz glavnu ulicu pa da vidiš koliko samo kockarnica i sportskih kladionica imamo, ni ja ne znam, kažu na stotine. Imamo mi i učenih ljudi, ali mahom su neki neuki ljudi i ljudi bez edeba i ićrama nosioci većine funkcija. U gradu, harama se slabo ko boji. Reče – veliš ima učenih ljudi, ali mi ih danas nismo vidjeli. Povukli se, velim, u svoje kuće jer ih niko ni za šta ne pita niti traži savjet. U ovom gradu, dragi Čelebija postoji hiljade "kahvi", u kojima ljudi borave od ranog jutra i razmatraju pitanja od “globalnog” značaja, a ne znaju ni gdje su im djeca - "tu se negdje, na ulici". Ovdje više ljudi okupi borba šataka nego promocija svih knjiga zajedno u godini. Od spomenika kulture, kao što si i vidio, skoro da nema ništa, sve je uništeno ili oskrnavljeno. Vidim sve to – a prohodio sam ovim gradom prije 400 godina, i ništa više nije isto, ništa nije sačuvano iz tradicije. Očito, nešto se na naopaku promijenilo. Izrodilo. Iskalpilo. Izvršena je negativna selekcija i ljudi i običaja, reče. Tako je, priznadoh, moj dragi Evlija, danas vjerom i narodom upravljaju neznavaoci. Džahili. Interesdžije. Politikanti. Oni, koji su lične interese stavili iznad narodnih i opštih. Allahu dragi da li je sve ovo moguće?
E takav je dunjaluk, reče moj dragi Evlija Čelebija, pisac čuvene Sejahatname, koju je zapisao još davne 1660. i neke godine. I, na samom rastanku dodade:

- Žao mi je što sam posjetio ovaj grad 400 godina kasnije te saznao u kakvom je halu danas. Selam ćeš – ko za mene pita.
Allahemanet.
Allahemanet.
I ja, sav usplahiren, požurih kući i napisah ovaj moj vanvremenski razgovor sa Evlijom Čelebijom.