AZIZ HUREM: Istina je da država i zvanična politika promoviše jednakost i zaštitu svačijih prava i državi je u „interesu“ da svaki građanin bude zaposlen i da privređuje. Ali poslodavce u čijim rukama je novac, privreda, moć i uticaj ne može niko prisiliti i oblikovati im kriterije za izbor personala po svojoj želji.

- Služiti vojni rok u JNA u SFRJ je bilo bespotrebno gubljenje vremena. Ali, morali smo. Svako onaj koji bi pokušao da izbjegne ili da se odupre toj obavezi bio je sankcionisan. Čak je i pasoš bilo teško dobiti prije odsluženja – jer su se vlasti bojale da budući vojnik pobjegne izvan zemlje i da se ne vrati – kao što je bilo emigranata svih boja u tom tvrdom režimu. Pa ipak vjerujući da je to, onako kako je disciplinovano s polja izgledala tako isto manje-više i iznutra zdrava institucija i organizacija – samo nam se tako činilo. Tako su nas „indukovali“ i edukovali gdje god su stigli ; preko pionira, škole, fakulteta, ranih akcija, radnih mjesta, štampe, televizije, tobože revolucionarnih muzičkih oda i pjesama,... Ali, odmah na početku, prvih dana, prilikom redovnih ljekarskih pregleda, u to me razuvjerio jedan ljekar-oficir koji je vršio pregled nas novopridošlih, a kasnije i tokom cijelog vojnog roka se jasno vidjelo kako su jedni bukvalno privilegovani a svi drugi, treći, četvrti, odnosno ostali bili stigmatizirani, degradirani, ponižavani,... kao vojnici drugog reda.

Naime, kada sam došao na red kod istog – pitao me za ime i prezime: - prvi put tobože kao da nije čuo pa me je ponovo priupitao;
- drugi put mi reče da nije razumio, i - treći put kada sam mu rekao još glasnije i jasnije da se zovem tako kako se zovem – prokomentarisao je: auu bre vojniče kakvo ti je to ime i prezime teško i čudno i komplikovano.
- Iza mene je bio na redu vojnik Lukić Miodrag žgoljav i ružan, glup i tužan, ne sposoban i polupismen --- pa kada je on - Lukić izgovorio svoje prezime oficir se ozario i glasno dodao da ga svi čuju: vidite to je prezime, to je pravo ime i prezime, kako la’ko se izgovara i kako lepo zvuči, samo počujte: „Lukić“ - oficir ga još jedan-dva puta ponovi da svi čuju i dodade: bravo vojniče, čestitam.
- Đelo Đevalhudin Jusić naš veliki i vrsni kompozitor, aranžer i dirigent dok je boravio u Beogradu su profesori govorili otvoreno i direktno u lice: Đelo dobar si bre samo da si naš – onako drsko, provokativno, cinično, bezobrazno, šovinistički...

****
• Borba za egzistenciju, za radno mjesto, za mjesto pod nebom je prisutna uvijek i svugdje na tamo i ovdje svojstven način. Malo je poznato kako zapadne kompanije diskriminiraju konkurente na radna mjesta i to je već postalo „normalno“ jer to više nikog ne iznenađuje. Trideset procenata došljaka na zapadu su na radnim mjestima i obavljaju poslove ispod svoje školske spreme i kvalifikacije i manje su plaćeni.

Naša poznanica Furaha je studirala pravo u Tanzaniji i Holandiji. Udala se za Nijemca čije prezime nosi – i to joj je olakšanje prilikom aplikacije putam telefona kada se predstavi prezimenom svog muža. Osim toga njemački i engleski jezik govori perfektno. Njena diploma nije priznata u Njemačkoj i zato bi rado prihvatila drugi posao na tržištu rada. Konkurisala je i slala prijave na stotine radnih mjesta ali poslije svakog ličnog poziva i razgovora poslodavac se više ne javlja jer ju je jednostavno prekrižio ili u boljem slučaju dobije obavijest poštom da nije ušla u uži izbor. Zapravo Furaha ima drugačiju boju kože i na glavi nosi mahramu što je za poslodavca bilo ne poznato prije ličnog susreta i naravno što se ne uklapa u njegove kriterije. No ukoliko aplicira na neko radno mjesto u pismenoj formi sa fotografijom u tom slučaju ne biva čak ni pozvana na razgovor. Furaha često puta kaže: da je kojim slučajem znala da „civilizovana“ Evropa ima tako averziju prema afrikancima – da nikada ne bi otišla iz svoje zemlje.

****
Ne postoji niti jedan dan da policija ili nadležni organi reda u Evropi nisu zabilježili nekoliko prijestupa, provokacija, rasističkih i nacističkih gestova ili bilo koji drugi čin od strane ekstremističkih frakcija podstrekavanih politčki uticajnih desnih krugova. Takvi ataci idu od mrkih i prezrivih pogleda na ulici, u sredstvima javnog prevoza, trgovinama, radnim mjestima, školama i dalje do radnih mjesta sa još tvrđim i brutalnijim potezima i ciljevima. Nekada su to i verbalni dueli a nekada prerastu i u fizičke obračune.

Istina je da država i zvanična politika promoviše jednakost i zaštitu svačijih prava i državi je u „interesu“ da svaki građanin bude zaposlen i da privređuje. Ali poslodavce u čijim rukama je novac, privreda, moć i uticaj ne može niko prisiliti i oblikovati im kriterije za izbor personala po svojoj želji.

- U pojedinim zemljama zapadne Evrope učešće stranaca u privredi doseže čak trideset procenata. Na težim i manje plaćenim radnim mjestima taj procenat je jako visok čak do nevjerovatnih stotinu procenata i opada sa visinom kvaliteta radnog mjesta, visočijom školskom spremom i naravno visinom nagrade. U birokratiji je taj broj daleko manji ali sa tendencijom rasta.

****
Šezdesetih godina prošlog vijeka su Englezi postavili nova pravila u proceduri i konkurisanju za radno mjesto. Prijave su bile popunjene sa svim potrebnim podacima i priloženim dokumentima o školskoj spremi i kvalifikacijama ali bez slike, imena i prezimena i bilo čega o porijeklu i etnosu dotičnog. Takav model se kasnije proširio i na skandinavske zemlje.

-Nešto poput natječaja kada je u pitanju nagradni literarni rad ili neko drugo umjetničko ostvarenje – tako da komisija koja razmatra predmet, donosi ocjenu i odlučuje – ima samo šifru bez imena – ne znajući o kome se radi.
Takav model i način konkurisanja i izbora za radna mjesta bio bi poželjan i prihvatljiv konkretno u Bosni - u javnim preduzećima ako ne u privatnim - a posebno u eresu gdje su Bošnjaci zapostavljeni kada je u pitanju vladin sektor.
¬¬¬¬_____
Naša imena
Čovjeku se neposredno odmah po rođenju učini nepravda – ne svakom – ali desi se. Nadjenu mu ime za koje ga niko nije pitao i koje nosi čitavog života. Pa će on zbog tog imena nekada dobro prolaziti ali nekada možda plaćati i skupe račune.

Prije nekoliko dana slušam jednog hafiza kojemu slušaoci postavljaju pitanja vezana za muslimanska imena.

Svakom od nas je makar jedanput došla u ruke knjiga muslimanskih imena. I naravno , tražili smo lijepa imena koja bi eto k‘o biva nadjenuli svome djetetu, unuku ili nekom bližnjem.
Međutim, na pitanje jednog slušaoca : koja su muslimanska imena – hafiz odgovara – da nema muslimanskih imena.
– A ja se u tom momentu da vam pravo kažem nađoh u čudu: – čuj ne postoje muslimanska imena, -preko jezika mi siđe – La-hawle-we-lakuvvete-illa-billah…..

No odmah zatim hafiz obrazloži da tamo lijepo stoji: „nadijevajte svojoj djeci lijepa imena“, nigdje ne stoji nadijevajte muslimanska ili arapska ili… Nego lijepa imena sa lijepim značenjem.
Sa lijepim značenjem vjerojatno hafiz misli na jeziku kojim govorite. I sasvim je to jasno i razumljivo. Muslimani Balkana obično nose arapska imena kojima uglavnom ne znaju značenje ili su ista malo modifikovana, prilagođena pismu i izgovoru dok to nije slučaj sa Turcima. Turci uglavnom nisu mijenjali imena dolaskom Islama – što ne znači da i kod njih nema arapskih imena.

Dakle i prije nego što bilo šta učinimo, i prije nego išta kažemo ili pokažemo koliko i šta znamo i možemo – onaj koji na nekakvom dokumentu vidi i čita moje/naše ime koje nam je prišiveno od nekog : Ibn, ebu, abd-ul, binti, um-ul itd - pa još ako je sklon predrasudama odmah nas je zabilježio i podcrtao. A znamo i to da su neki kada se „vjera“ ili nešto drugo u ljudima rasplinulo početkom devedesetih bilo je među nama i takvih koji su svoja imena mijenjali – htjedoše da mu ime što više arapsko bude pa su još zu to dodavali i prefikse baš kao u Arapa. Vjerovali su da što mu je ime više arapsko da je bolji čovjek, bolji musliman, bliže Bogu i Džennetu – i niko ih nije mogao razuvjeriti.
Pa tako u tim potragama i pretragama za egzotičnim imenima nabasamo i na ona koja ne zvuče tako loše ili čak lijepo zvone i rijetka su – e ja ću svom sinu naditi ime koje nema niko – i nadije mu ime Mirhad – što znači hala, zahod, nužnik, WC, ili Irhad što znači nužda. Dakle onaj ko je u zahodu vrši nuždu – irhad.

U nekim zemljama zapadne Evrope postoji lista imena koja ne možete dati svome djetetu. To su isključivo imena zbog kojih se vaše dijete može sramiti i imati problema kad poraste i tokom cijelog života.