Komentari
SJEĆANJE NA NEDŽIBA VUČELJA
|
|
Autor: Fatih Hadžić
Objavljeno: 19. March 2021. 13:03:21
|
Svi oni koji su poznavali rahmetli Nedžiba Vučelja ili su čitali nje- gove knjige, posvjedočit će da se radi o čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u sandžačkoj i, uopšte, bošnjačkoj književnosti. U svom, ne baš dugom, životu postigao je toliko da s punim pravom treba biti upisan među velikane naroda kome pripada. Prije svega, bio je dobar čovjek, zatim dobar pedagog, dobar sin, dobar brat, dobar suprug i otac, ali i izvrstan pjesnik, pripovjedač, umjetnički fotograf, društveni i javni radnik. Naravno, iznad svega bio je „sin” koji je i srcem i dušom, sve do svoje smrti, ostao vezan za svoj rodni kraj, za svoje roditelje, za svoj Sandžak. Upravo u toj neutoljivoj čežnji za svojim zavičajem nalazio je inspiraciju za svoje književno i umjetničko stvaralaštvo. Kao i mnoge njegove zemljake, životna sudbina odvela ga je u svijet, daleko od rodnog kraja, u Bosansku krajinu, gdje je formirao svoje porodično gnijezdo, ovatanio se, i tu je, po Božijem određenju, 14. februara 2020. godine preselio na bolji svijet. Dženaza je obavljena na mezarju „Bajrići” u Bužimu, 16. februara 2020. godine.
Nedžib Vučelj je rođen 1955. godine, od oca Rama i majke Hasnije, u selu Škrijelju – zaseoku Moranima (opština Tutin). Osnovnu školu je završio u rodnom selu, srednju u Tutinu, a fakultet u Zagrebu, i to kao odličan učenik i odličan student. Nakon završenog fakulteta vraća se u svoje rodno mjesto, gdje zasniva radni odnos u osnovnoj školi, na mjestu nastavnika Ruskog jezika. Nakon određenog vremena napušta rodno mjesto i zapošljava se u Bužimu, u Bosni i Hercegovini, gdje se i oženio Emirom Dizdarević, profesoricom književnosti.
Inače, kao prosvjetni radnik radio je još i u Delimeđu, zatim Goraž- du i, na kraju svog života, u Bužimu. Uz pedagoški rad bavio se i novinar- stvom, počevši još od srednjoškolskih dana. Pored redovnog obrazovanja i školovanja, uspio je završiti i BBC-evu i SOROŠ-evu školu novinarstva. U njegovom CV-u zapisano je da je obavljao funkciju direktora Informativ- no-kulturnog centra Bužima, u sklopu kojeg su bili „Radio Bužim” i „Dom kulture”, odakle prelazi 2002. godine i prihvata ulogu upravnika Doma kulture, kako bi imao što više vremena za novinarstvo i književnost. Bio je dugogodišnji suradnik web magazina „Bošnjaci.net” iz New Yorka, u čijem izdavaštvu je štampana njegova dvojezična bosansko-engleska monografija Moja Una / My Una. Kao novinar radio je za Dnevni Avaz, Jutarnje novine, Radio Federacije BiH, RTV USK-a, Sabah u SAD-u i niz drugih medija. Bio je glavni i odgovorni urednik lista Glas Bužima. Bio je saradnik mnogih časopisa za kulturu, među kojima izdvajamo Most iz Mostara i Behar iz Zagreba. Dobitnik je brojnih internacionalnih i domaćih nagrada za najbolju umjetničku fotografiju, prozu i poeziju.
Poeziju je objavljivao u mnogim listovima i časopisima. Prve pjesme su mu objavljene 1973. godine u Zborniku poezije mladih jugoslovenskih pjesnika Horizonti, a 1987. objavljene su mu pjesme u zajedničkoj zbirci petorice pjesnika tutinskog kraja pod naslovom Sa pešterskih istočnika. Po red ove Zbirke, objavio je kao samostalni autor i zbirke poezije Njedra puna zavičaja i Kovačnica, kao i zbirke pripovjedaka Zulfov kamen i Obraz, a autor je i fotomonografije Moja Una.
 |
Zastupljen je u „Antologiji savremene poezije Bošnjaka Sandžaka”, priredio Almir Zalihić, „Antologiji krajiške poezije”, priredio Zilhad Ključanin, te zagrebačkoj antologiji pod nazivom „Pod beharom moje janje spava”, u izdanju „Preporoda” Hrvatske, priredio Ibrahim Kajan. Svoje književne radove objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Bio je član Društva pisaca BiH. Književni radovi prevođeni su mu i objavljivani na slovenskom, turskom i engleskom jeziku. Vrlo uspješno se bavio umjetničkom i dokumentarnom fotografijom i imao je niz samostalnih i zajedničkih izložbi u više gradova i država: BiH, Hrvatska, Njemačka, Luksemburg, Francuska, SAD..., rodni Sandžak. Fotografije su mu objavljivane širom svijeta u mnogim časopisima, a zastupljene su i na internetu na brojnim galerijama fotografija.
Osnivač je bužimske likovne kolonije „Kestenijada”, kao i mnogih tribina, okruglih stolova, te drugih intelektualnih i kulturnih aktivnosti, a ba- vio se i književnom i likovnom kritikom. Za Bošnjaci.net je pratio manifestaciju „Dani 505. Bužimske viteške brigade”. Na jednoj od posljednjih izložbi u Sandžaku rekao je: „Ja Sam u (bosanskoj m.p.) Krajini na najbolji mogući način predstavio Tutin i Sjenicu, i Peštersku visoravan; zapravo, u cijelom svijetu prikazao sam ljepote ovih krajeva. Imao sam izložbe u New Yorku, Čikagu, Luksemburgu, Frankfurtu..., da ne nabrajam sve velike gradove u svijetu, na svim tim izložbama sam imao fotografije iz ovih krajeva. Smatrao sam da sam na taj način zadužio ovaj kraj da dođem i da pokažem te ljepote koje sam pokazao svijetu iz ovih krajeva, ali i da krajiške ljepote prikažem Sandžaklijama. To je jedan od glavnih razloga zbog čega sam došao.”
I poezijom i prozom, i fotografijom i promocijom svojih knjiga po Sandžaku, Bosni, Evropi i svijetu želio je da da doprinos, kako je često govorio, „da mladi ne zaborave, prije svega, svoje običaje, tradiciju, kulturu, ali i da drugima prikaže ljepote Sandžaka, i ljepote Unsko-sanskog kantona, njegovog novog zavičaja, za kojima ljudi zaista uzdišu kada dođu iz daleka i vide te ljepote”. Uz sav pomenuti rad pisao je također i za vrijeme ratnih zbivanja u Unsko-sanskom kantonu, ali i izvještavao sa tog područja i prvi razbio tadašnju medijsku blokadu. Tokom svojih boravaka i izložbi u inotranstvu često je organizirao i predavanja za sve koji su željeli naučiti kako praviti dobru fotografiju.[439]
 |
Naravno da, kao i o svakom književniku i umjetniku, i o našem rahmetli Nežibu Vučelju najbolje govore njegova djela, njegova zabilježena riječ, njegova pjesma, njegova pripovijetka, njegov životni put. Napominjemo da je, pored „ambasadorske” uloge koju je obavljao za svoj kraj, on bio i saradnik našeg Zbornika, tako da su mu u broju 5 objavljene odabrane pjesme, ali mi mu se ovim posthumnim podsjećanjem želimo još jednom zahvaliti na svemu, ovaj put kroz objavljivanje još nekoliko njegovih pjesama i pripovjedaka:
Hivziji Sulejmaniju Tvoje tijelo gore na planini, tvoj duh u nama. Sloboda na krilima ptica mojstirskih šuma. Tvoje pjesme na našim usnama, tvoje ime u našim srcima Hivzija, brate, svih onih koji vole slobodu, ptice, pjesme... Spavaj Hivzija u nedrima mojstirskim. Na tvojoj vječnoj kući cvijeće miriše i niko ne sme da ga gazi i čupa, cvijeće poput ćilima tvojih stihova Hivzija neimaru, slobodarskih vjekova. Ni soko vode da se napije niti pas da nađe hlad, al’ nešto čudno ima u njemu, i stari čovjek tu je mlad. Snagu neku planinsku nudi, vraća mi polet, elan i rad. Starac skače po tom kamenju, ko neki delija mlad. Ne tražim vode, ne tražim hlada, potreban mi je ovaj zrak, potreban mi je goli kamen, zavičaja najdraži trag. U meni procvalo proljeće kaćuni pružili latice, braća. Jagode pružile listove, ne dirajte im cvjetove uništićete plodove, sestre. U meni jorgovan cvjeta, opojno mehko miriše, sunce toplinom odiše, majka. Baštovan ruke stiska, cvjetova čitava niska. On će cvjetove hraniti, on će cvjetove pojiti, otac. Svi vidici moga oka Što ih nebo modro spaja, Sa sobom bi da ponesem U njedrima zavičaja. I Lisovu i Ninaju, Jarut, Šibe, gusta Žara, I sve što mi u daljini Moje srce bolno para, Želio bih da napunim Njedra puna zavičaja. I Sinana sa gajdama, I Pazarce s šargijama, Sve planinke sa štrugljama, I sve tkalje s razbojima, Ćilimima, kirkitima, I košije koštanpoljske Što bivaju svakog maja, Želio bih da ponesem Njedra puna zavičaja. Nemoj da zaboravite Da mi date kosce snažne, I katune i čobane, Šuplji kamen sa Golaća, Meni su sve stvari važne Ako su iz moga kraja, Vjerujte mi sve će stati, Jer ja želim da ponesem Njedra puna zavičaja. Sa tebe sam, ko na dlanu, gled’o svoje selo drago. Sve livade pokošene, sve pšenice požnjevene, kukuruze okopane i čobane razdragane. Sa tebe sam dozivao u Kruševlje druga svoga, u Mujaku brata svoga, u Kulaču oca svoga, ko s vrh kule ko s vrh stoga. Hej mladosti, trinaeste, hej mladosti, četrnaeste, hej mladosti, petnaeste… Zbogom sada Đurđevice, zbogom moja lepotice, put mi traži dvadesetu. Iz kamena niče, iz kamena teče, na kamenu živi, sa kamenom steče i što ti reče tvrdo je ko kamen. I sve je kamen, mišica njegova i ruke i lice, u njemu za poštenog ima čistote, ne svraćaj njemu prznice, svađalice… U oku ima iskru koja peče, jer što ti reče, čisto je ko vrelo iz kamena što teče, i sve što u životu steče za tvoj život će dati, ako si pošten, ako si ljudina, bićeš mu mio kao brat. U trošnoj kolibi maloj svila si svoje gnijezno. Svila si svoje jato, gajila svoje ptiće, Ljubila svoje zlato. A onda prhnuše ptići, svaki na svoju stranu, kažu da tako mora, jer život od njih traži svakom zasebnu granu. Ti si ostala sama u svome trošnom gnezdu, i svakog dana – kažu prhneš za našim tragom. Sa slutnjom, zebnjom i strahom, da nam se što ne desi, suze ti padaju kradom. Ne sluti, ne zebi, ne brini, vraća se tvoje jato, opet ćeš biti s nama, jer ti si naše zlato, svi te volimo, mama. | Demiru Ujkanoviću Znao si prosjaku dati više nego pet bogatih, ljudino! Znao si putnika umornog, neznanog, na konak svratiti, družino! Znao si parče svoje, hljeba nasušnog, gladnom uvijek dati, srce puno i dušo sita! Svakog si komšiju školca s peškešom isprać’o, suzan se kući vraćao, s brigama školca putujući, školo velika! Znao si siročićima krov nad glavom podići, kućo! Znao si da se život dobrim djelima plaća. Danas, kada te ispraćaju hiljade suznih očiju, shvatih da se dobro samo dobrim vraća. Sedlaju mu konja sedlenika za put blagosiljani. Ljako će danas da grli svađe, usred zla dobro da nađe. Oni što su juče stiskali zube danas će da se ljube. Kad Ljako prosune muslihunsku, kažu tako je! Budimo braća i dostovi, to nam jedino valja. Ljakova se riječ ne gazi, Ljakov se obraz ne kalja. Ko voda kada se prospe po suhoj zemlji, ko zraci razasuti nebom, ko magla dolinom rijeke, ko kiša pred šarenom dugom bježi i rasipa se moja mladost. Selam vam šaljem, braćo, Bošnjaci, u dalekom, u poganom, u truhlom, u crnom svijetu, u duši ranjeni posmatrači smrti, plača i gladi, al’ šta da se radi... Haber vam šaljem i muštuluke, dobro smo svi i ne damo se, uz sve strahote i muke. Kljukuše ima i masenice, sira i mlijeka za sve nas, al’ da vam rečem istinu pravu, sve je to oporo bez vas. Petak je kao nekada, al’ muk, tišina i pucanj neki iz daljine, nema autobusa iz dijaspore, da vas sretnemo, želja da mine. Miris torni na naranče, kahvu i slatkiše razne, čekaju djeca babuku svoga, šačice drhtave i prazne. Oči im željne osmijeha vaših, dodira rukom po mekoj kosi, opet muštuluk, nismo ni gladni, krajiški narod nikad ne prosi. Niti kad prosi, nit se pokori, željno vas čekamo da nam dođete, da se junačka pjesma zahori. Neću da klečim. Neću da molim. U duši sam takav i muški ti zborim – kada misliš da mrzim, tad te tek volim. Ako treba ja ću da puknem ko lješnik u vatri dok gori. Oblaka da staviš pune moje oči, zagrmjeti mogu, al’ kiša neće pasti. Mogu jače od svih da te volim, ali imam ponos svoj. Ti možeš rasti, rasti..., al’ ja neću pasti da kleknem i da te molim. Kamena srca i duše od čemera, most od mermera srušiše. Ni gromovi, ni kiše, ni snjegovi, ni zub vremena, ni teška bremena ga ne srušiše, samo njegovi šetači i niko više. Srušiše most! Nalet ih bilo, da Bog da iza devet brda, zemlja im teška bila, ko mermer tvrda. Čudna vakta, od lijepog vakta. Vakat se u nevakat pretvara, život u pepeo stvara. Čudni zemani, o smrti fermani. Odlaze jarani. Životni konac tanji je i tanji, ne bira žrtve, odnosi živote. Crnji si svijete i od te sramote. Preda mnom otvorena knjiga života. Čitao bih je do vječnosti, ali mi je tako rano otimaju, tako rano zatvaraju. |
Tutinski zbornik, br. 6,
Nastavit će se, inša'Allah!
FUSSNOTE:
439] http://informativa.ba/2015/11/07/predstavljanje-fotomonografije-nedziba-vucelja-moja- una-, posljednja posjeta: 10. 12. 2020. godine, 20.00 h.
440] Nedžib Vučelj, iz zbirke: Sa pešterskih istočnika, objavljena 1987.
441] Ibidem.
442] Ibidem.
443] Ibidem.
444] Nedžib Vučelj, Njedra puna zavičaja, iz istoimene zbirke pjesama, objavljena 1989. godine, izdavač: Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost Pljevlja; objavljivanje ove knjige pomogli su SIZ kulture u Tutinu i Književni klub „I. G. Kovačić”, Bihać.
445] Ibidem.
446] Ibidem.
447] Ibidem.
448] Ibidem.
449] Ibidem.
450] Nedžib Vučelj, iz zbirke pjesama Kovačnica, izdavač: Informativno-kulturni centar Bužim.
451] Ibidem.
452] Ibidem.
453] Ibidem.
