U povodu godišnjice smrti akademika Muhameda Filipovića, imali smo čast i zadovoljstvo razgovarati sa akademikom Mehmedom Akšamijom, predsjednikom BANU.

PROF. DR. MEHMED A. AKŠAMIJA, akademik BANU i EASA

Uvaženi akademiče, na godišnjicu smrti uvaženog akademika rahm. Filipovića, kada spomenemo njegovo ime šta Vas to prvo asocira na njega, i možete li nam za početak reći nekoliko riječi o značaju njegova lika i djela?
Kako karakterizirati i tumačiti značaj osobe koja je bila pisac velikog broja studija, monografija i drugih djela iz više naučnih oblasti – logike, estetike, historije filozofije, historije duhovnog i kulturnog života Bosne, sociologije, politike… Nekoga ko je pisao i književne kritike i eseje, te vodio brojne polemike i rasprave o mnogim društvenim problemima. Nekoga ko se bavio i leksikografijom i bio glavni i odgovorni urednik Enciklopedije Jugoslavije za Bosnu. Nekoga ko je svojim radovima i istupima u javnosti otvarao brojna pitanja, inicirao rasprave i polemike koje su imale odjeka u široj javnosti. I šta kazati osim da su multidisciplinarna sadržajnost i sinkretizam osnovne karakteristike jednog od neupitnih i neumornih bosanskih intelektualnih brižnika i njegovog identiteta, što ih je unio unutar utemeljenja i strukturiranja, te potvrđivao i potvrdio kao konačnost na funkciji predsjednika Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti – BANU.
Pomenom njegovog cijenjenog imena i prezimena neminovno se javlja neomeđeno interplanetarno sveobuhvatno i opsežno mišljenje o akademiku Filipoviću, koje je prije svega određeno njegovim bosanskim duhom i čini se, svjesno isključujući sve ostale intelektualne posebnosti da u tome leži jedna od njegovih ključnih vrijednosti sa stanovišta Bosne.

Danas na prvu godišnjicu njegove smrti, da li smo uopće svjesni tog gubitka?
Gubitak nesvakidašnje ličnosti akademika Muhameda Filipovića, predsjednika BANU, iza koje se krila za našu bosansku i bošnjačku kulturu izvanredna individualnost, koja sada s određene distance zahtijeva i izvanredni, tj. odgovarajući tretman. Drugim riječima, ličnost predsjednika Filipovića se može uspješno i pravedno ocjenjivati, i da joj se može dati odgovarajuće priznanje, samo ako se njegovo sveukupno djelovanje promatra u svjetlu njegove prave i najdublje uloge u životu naših naroda, posebno Bošnjaka tj. ako se ocjenjuje i promatra sa stanovišta uspostavljanja i afirmacije Filipovićevog sopstvenog duha.


Jedan intektualni rad može biti vrijedan i značajan, a takve ocjene je već dobio naučni i publicistički angažman akademika Filipovića, ne po nekim apstraktnim, naučnim, estetskim, publicističkim vrijednostima koje bi bile predmet hladne i neutralne intelektualne ekspertize, nego po spoju i jedinstvu tog općeg, univerzalnog, naučnog, estetskog, publicističkog i onog specifičnog što karakterizira iskustvo, kulturu, mentalitet, historiju i sudbinu Bosne, tj. uopće duh njenih naroda.

Jesmo li kao društvo svjesni veličine i značaja njegovog lika i djela? Sjećamo li ga se dovoljno?
Moguće je ukratko naglasiti, ali jasno pokazati da bosanski i bošnjački duh posredstvom svijesnog bosanskog i bošnjačkog intelektualnog brižnika akademika Muhameda Filipovića za drugo i drugačije nije samo zasebnost sama po sebi, već naprotiv, on predstavlja vezivno tkivo, sam način egzistencije i postojanja bosanskog i bošnjačkog identiteta kao autonomnih i autohtonih društveno-historijskih i nadasve civilizacijskih subjekata.
Očito je kako su istraživanja akademika Filipovića o bosanskom društvu, bosanskoj matrici življenja i mišljenja Bošnjaka, izvirući iz bosanskog duha kao pojave sui generis, jedino mogla odgovarati jedinstvenom pojmu drugi i drugačiji kao formi kvintesencijalne sadržajnosti. To je osobena vizija Bosne i Bošnjaka kao naročitog svijeta sa svojim sopstvenim duhom i kulturom doživljavanja koja je iskazana povijesnim premisama, tj. kulturno-historijskoj i filozofskoj dimenziji, kako je to u jednom radu sam iskazao akademik Filipović kao misaonom sabiralištu povijesnog iskustva, odnosno u konstitutivnim funkcijama u strukturi života Bošnjaka i svih ostalih naroda Bosne.
Bez obzira na prisutnu ili ne prisutnu društvenu svjest o veličini i značaju njegovog lika i djela, za pretpostaviti je da će u aktualnim i budućim generacijama djelovati intelektualni stavovi, koji će zastupati bosansku matricu ne zapostavljajući komponentu bošnjaštva, sa zasebnim integralnim identitetom u duhu složenih identiteta, koji nisu tipični za homogena društva, i nadograđivati ih na fundamentu logičnog kulturno-historijskog i filozofskog mišljenja i djelovanja akademika Muhameda Filipovića.

Kako očuvati to sjećanje, jer slažemo se da je ono jako važno i da je ono svojevrstan putokaz sadašnjim i budućim generacijama? Ali smo isto tako svjesni da to skoro uvijek padne na pojedince koji to čine umjesto države i institucija.
Kult “svete” prošlosti koji ima funkciju očuvanja ekskluzivnosti i čistoće etničkog identiteta i “vraćanje korjenima” kojima se daje prvorazredni normativni značaj, očito ima za cilj naglašavanje primáta kolektivizma nad individualizmom i pluralizmom. Drugačije kazano, u našem zajedničkom konkretnom slučaju jedna ideologija kolektiviteta, zamijenjena je drugom; ideologija socijalizma, zamjenjena je ideologijom nacionalizma. Temelj takvog separiranog kolektivističkog obrasca je poistovjećivanje kulturno-etničkog i institucionalno-političkog identiteta u kojoj se izolirana politička zajednica potpuno poistovjećuje s nacionalnom ili etničkom zajednicom, a u potpunosti zanemaruje individualnost. Unutar takve situacije, kako je uopće moguće očekivati bilo kakvu društvenu potporu pozitivnoj registraciji jednog ili više intelektualnih stanja unutar bosanskog duha, njegove izvornosti, kultiviranosti, specifičnosti, samosvojnosti, individualnosti, jedinstvenosti, dosljednosti… i prije svega odslik specifične bosanske kulture u izvanrednoj, te zasigurno skoro neponovljivoj bošnjačkoj individualnosti.
Moguće je postaviti i pitanje: kojim strukturama društvene zajednice su potrebni autoriteti? Po definiciji, autoritet predstavlja priznati ili nametnuti ugled ili utjecaj od strane neke osobe (ili institucije). Hoću kazati, riječ je o odnosu koji se javlja u uslovima društvenih odnosa i normi na osnovu kojih se i određuju kriteriji za priznavanja autoriteta. Zbog evidentnog odsustva društvenih kriterija iz te oblasti humane egzistencije, koja bi se trebala temeljiti na osnovu ugleda i dostojanstva, jedina mogućnost je ostavljena prisustvu pojedinaca koji to mogu činiti umjesto države i institucija.
Upravo takva individualna sistematično-istraživačka složenost, ta spektralna obojenost bosanskog duha zahtijeva precizno znanstveno objašnjenje, iz svih aspekata znanstvenog, ignorirajući stanje društvenih kategorija mišljenja, kako bi se onemogućila eventualna manipulacija ovim i sličnim intelektualnim potencijalima u bilo kakve svrhe. Čini se opravdanim pokušati baciti svjetlo na njegovu osobenu viziju Bosne utemeljenu u sadržajnosti bosanskog i bošnjačkog duha, kao naročitih svijetova sa svojim sopstvenim i zajedničkim duhom i kulturom doživljavanja, iskazane povijesnim premisama u formi neomeđenog interplanetarnog multilaterarnog mišljenja.

Šta bismo morali učiniti da se odužimo, ne dozvolimo da nam ovakve intelektualne gromade padnu u zaborav?
Zaborav po definiciji podrazumijeva prestanak sjećanja na koga ili što; iščezavanje, nestajanje iz sjećanja [suprotno, izvući iz zaborava]. Riječ “zaborav”, sinonim za koji “zaboravljanje” znači određeni proces u pamćenju, ali uzroci tog stanja određuju bit “zaborava” i njegov utjecaj na živote, koji karakteriziraju društva u kojima je prisutan nedostatak sposobnosti očuvanja individualnog u kontekstu društvenog sjećanja. Dakle, izraz “zaboraviti” znači “prestati se sjećati“, ali i “otići u zaborav” – “zaboraviti sebe”.
Nažalost, nije to samo stanje nedostataka sposobnosti očuvanja sjećanja, već društvena posljedica nedostataka spremnosti i moguće kompetentnosti, odnosno neizražena potreba prisječanja na događaje u izvornom kontekstu. Glavni cilj, koji se nastoji postići u ovom slučaju, jest odvratiti pozornost od individualnih stavova i mišljenja, istisnuvši ih nekim oblikom “opravdane” društvene ignorancije.
Međutim, ovo nije jedino značenje riječi “zaborav”. To se može tumačiti i kao “zanemarivanje nečega”, što može dovesti do loših posljedica. Čini se da takvo ponašanje leži na površini, ali je mnogo dublje nego što se čini na prvi pogled. Problemi s društvenom memorijom samo su jedna strana medalje. Najviše od svega, ovakav oblik ponašanja dolazi do svjesne želje da se nešto zaboravi, da se odvrati od nečega ili uroni u vlastiti svijet ignoriranja. Obično ta sjećanja unutar kojih se ne želi prevazići zaborav, jer je zaborav ono što karakterizira društvo i predstavlja nemogući oblik mogućeg. Suprotno od riječi “zaborav” nalazi se pozornost kao stanje koje je polarno u odnosu na “zaborav”.
O fenomenu “zaborava” raspravljali su u svojim spisima Martin Heidegger i Friedrich Nietzsche. Gledišta njemačkih filozofa o tom konceptu radikalno su različiti jedan od drugoga. Heidegger je vidio zaborav kao dio dnevne rutine ljudskog postojanja. Ljudima, koji su posvećeni svakodnevnim poslovima i sklonošću riješavanja odgovornosti za njihovo postojanje, prema njegovom gledištu obično im se takav položaj čini teškim teretom. To, ipak, “otuđenje” nije bilo prisutno kod akademika Filipovića, jer je djelovao, razmišljao i iznosio vlastite stavove o društvenom bosanskom i bošnjačkom biću, drugim riječima, nije ih ignorirao. Nietzsche, naprotiv, je vjerovao da je zaborav neophodan element sreće. Osoba koja stalno doživljava dugogodišnje događaje, ne može u potpunosti biti apstraktna od straha povezanih s prošlim iskustvom. Malo je vjerojatno da bi akademik Filipović svojoj duši dopustio da to bude karakter njegove istinske sreće, odnosno da njegovo stanje potpunog zadovoljstva i smirenosti bude zasnovano na unutarnjem, duševnom miru i skladu u odnosima prema vanjskom svijetu. Štoviše, on nutarnjost vlastite duše, za razliku od mnogih intelektualaca nije mogao u potpunosti ne dati drugima. Bila je to njegova vrlina zasnovana na razumu i tijesno povezana sa voljom i snagom karaktera, a koja je kod njega osobno kao nosiocu pored sreće, zračila i mudrošću. Tako stečena mudrost, iz perspektive etike, bila je prisutna u stavu kako je veoma važno bilo raditi i na svojoj i na tuđoj sreći, pa se za akademika Filipovića, tadašnjeg predsjednika BANU, cilj moralnog djelovanja može sažeti u poznatu rečenicu Jeremyja Benthama:
“Unapređivao je opće dobro ili radio u cilju što veće sreće što većeg broja ljudi”.
Nažalost, ignoriranje je bilo prisutno kao druga strana društvene medalje.

---

Bilješka:

---

– Pod pojmom Bosna u ovom intervjuu se podrazumijeva prostor i društvena sadržajnost koji obuhvataju granice države Bosne i Hercegovine. Povod takvom postupanju je u tome što se milenijska sadržajnost Bosne i Hercegovine i imenom i sadržajem sve do 1878. godine nazivala samo bosanskim imenom. Dvoimeni naziv za jedinstvenu bosansku državu, jedinstveno bosansko društvo, jedinstvenu bosansku kulturu i tradiciju uveden je tek okupacijom Bosne od strane Austro-Ugarske monarhije.