27. febrara 1993. g., pripadnici vojske Republike Srpske, potpomognuti vojno-policijskim strukturama tadašnje Srbije i Crne Gore, oteli su i na najgrublji način odveli u nepoznato dvadeset muškaraca – devetnaest Bošnjaka i jednog Hrvata. Zločin je izvršila vojnička grupa „Osvetnici“ koja je djelovala kao logistika vojnim strukturama na tom području. Tom banditskom grupom, koju mnogi žele nazvati paravojnom formacijom, što ona uistinu tada nije bila, komandovao je Milan Lukić, kome za zločin Štrpci, kako se kasnije saznalo izvršen nedaleko od Višegarada, nikada nije suđeno.

VELIJA MURIĆ: U isčekivanju sudske pravde, pritom osvjedočeno svjestan da se ona kreće ekstremno puževim koracima, što nas bez svake sumnje udaljava od njene djelotvornosti i svrhe, za sada o njoj nemam drugu kvalifikaciju osim – licemjerno i više od toga.

Na današnji dan prije dvadeset i osam godina, izvršen je do tada nezabilježen strašni zločin nad nedužnim ljudima koji su se kao putnici našli u vozu koji je sobraćajo prugom Beograd – Bar. Toga 27. febrara 1993. g., pripadnici vojske Republike Srpske, potpomognuti vojno-policijskim strukturama tadašnje Srbije i Crne Gore, oteli su i na najgrublji način odveli u nepoznato dvadeset muškaraca – devetnaest Bošnjaka i jednog Hrvata. Zločin je izvršila vojnička grupa „Osvetnici“ koja je djelovala kao logistika vojnim strukturama na tom području. Tom banditskom grupom, koju mnogi žele nazvati paravojnom formacijom, što ona uistinu tada nije bila, komandovao je Milan Lukić, kome za zločin Štrpci, kako se kasnije saznalo izvršen nedaleko od Višegarada, nikada nije suđeno.

Sramežljivom istragom i suđenjem koje je trajalo od 1996 – 2002. g., krivim je oglašen samo jedan od učesnika zločina, koji je već izdržao izrečenu zatvorsku kaznu. Mada je u vođenom postupku tužilaštvo raspolagalo sa nepobitnim podacima o još nekim učesnicima, koji su uz to u bjelopoljskom sudskom procesu saslušavani čak i u svojstvu svjedoka, očigledno organi gonjenja su se tada zadovoljili vođenim postupkom, što je faktički sam zločin i njegove posljedice bacilo u godine potpunog zatišja. Kako zločini te vrste ne zastarijevaju, nošeni ehom odluka Haškog tribunala i intencijom međunarodnih institucija, pravosudni organi BiH i Republike Srbije, uz to natjerani neosporno raspoloživim podacima od ranije, odlučili su se na procesuiranje petnaest lica kao izvršilaca zločina, što bi možda bilo za pohvalu. Na žalost, ti sudski postupci koji se već pet godina vrte u pravno-začarani krug, bez naznaka o njihovom okončanju, potvrda su nevjerovatnog povlašćivanja optuženih, marginalizacije oštećenih i gubljenja same svrhe sudske pravde. I kod istine da je riječ o najtežem zločinu za koji je moguće izreći visoke vremenske kazne, o zločinu koji je trajno uznemirio javnost, o činjenici da se kosti žrtava zločina još uvijek traže, oba suda (sarajevski i beogradski) su se odlučila da se optuženima ne određuje pritvor. Upravo zbog toga, učešće oštećenih porodica je svedeno na trpljenje, provokacije i usputno vrijeđanje ne samo od optuženih već čak šta više i od njihovih ostrašćenih branilaca. Ali u nadi da će se jednoga dana (možda i posthumno) doživjeti i te sudske odluke, odgovornost za izvršeni zločin praktično će se svesti na neposredne izvršioce ili obične dželate, što u konačnom, sa aspekta suštinske odgovornosti neće predstavljati potpuno i pravo rješenje. Naime, da bi se jedan zločin istražio do kraja, da bi se razotkrili svi njegovi akteri tj. od nalogodavca, planera i neposrednog izvršioca, što svakako još uvijek opterećuje slučaj štrbačkog zločina, ispostavlja se da je istraživanje zaustavljeno na samom njegovom početku ili pak svedeno samo na one koji su žicom, puškom i nožem obavili faktičku radnju. Upravo zbog toga, zbog otsustva istraživačke volje i dobre namjere da se ovo vrijeme pravno suoči sa prošlošću, ratom i zločinima istraumatizirane generacije a posebno mladi naraštaji, ostaće bez potpunog saznanja o suštini zločina. Stoga, potpuno siguran, da je presudama moguće individualiziranje zločina, time ujedno do nekle i skidanje kojekakve kolektivne krivice, isto tako ubijeđen sam, da je imperativ vremena i suština, samo istinom i zdravorazumno, prepoznati prave uzroke zločina, demistifikacijom često pogrešno naučene ili naručene istorije ili pak iskrivljene svijesti o alibiju vršioca zločina kao novodnoj istorijskoj žrtvi. Na protiv, veličanje i slavljenički odnos prema zločinima i zločincima, ne samo da perceptivno, čak i čitave narode uvlači u nove istorijske greške, već takav odnos i kolektivno iskazivanje otsustva empatije prema žrtvama zločina, time radjajući nove a produbljuju već ustaljene antagonizme za čije se izlečenje, onako teško lijek nalazi.

U isčekivanju sudske pravde, pritom osvjedočeno svjestan da se ona kreće ekstremno puževim koracima, što nas bez svake sumnje udaljava od njene djelotvornosti i svrhe, za sada o njoj nemam drugu kvalifikaciju osim – licemjerno i više od toga.

---

Velija Murić, adv. – izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

---