Kako da oplačem Daru, kad još plačem za Fatimu Muhić iz Srebrenice rođenom i odmah ubijenom bebom.

ELMEDINA MUFTIĆ: Moja suza antifašizma je ispisana istinom o genocidu nad Bošnjacima, kojeg nisu spriječili, a mogli su, o kojem bojim se Srbin neće napisati poemu, niti će se zastidjeti zbog učinjenog. Danas je najveći antifašizam boriti se za interpretaciju istine o agresiji i genocidu izvršenim na R BiH i Bošnjake od strane srpskog naroda.

Ne želim da dokazujem svoje antifašističko opredjeljenje. Ne mogu da budem od onih koji su opterećeni pravdanjem i dokazivanjem već očitog stanja.

Mi smo ona generacija Bošnjaka koja je osjećala bol smrti "čete đaka iz Kragujevca", plakali smo nad "mrtvom Marijom u snijegu petrovačke ceste", imali smo noćne more od "Jame" i pokušali utješiti "Stojanku majku s Kozare"... Bili smo oni koji su učili i osjećali stradanja drugih pri tome smo ostali uskraćeni za saznanje o genocidu nad našim bošnjačkim narodom. Mi nismo imali pravo na suze za ubijenom mladosti Foče i Višegrada, Čavkarice, Limske doline i pokolja u Bihoru, rijetki su znali za genocid u Plavu i Gusinju, Šahovićima i Sjenicu, gdje Srbi ubiše na hiljade Bošnjaka.

Pisane poeme o stradanju Srba na Kozari, Jasenovcu, Kragujevcu, čak su ih pisali i Bošnjaci, opjevano i oplakano je to stradanje, i ja sam plakala dok sam čitala. I neka sam plakala to je dokaz da sam čovjek i da sam humano biće.

Ali niko ne napisa poemu o majci Bošnjakinji, kao da Ona nije majka i kao da nju ne boli ubistvo djeteta, a koliko li je majki muslimanki ostalo bez djece... za njima niko suzu pustio nije, punih 45 godina, one su plakale same svoju bol, a mi smo plakali za Stojankom i sa Stojankom.

Zasto ovo pišem, jer ne mogu više da se pravdam niti dokazujem da sam antifašista tako što ću plakati za Darom iz Jasenovca. Neću plakati za Darom, jer sam 45 godina plakala za Stojankom, Marijom... u njima sam ožalila sve Dare i Mare i neka sam.

Al' pitam vas, kako bolan da plačem za Darom iz Jasenovca, kad mi uzdah majke Have iz Zecova kod Prijedora neda zaspat noćima, a ona tim uzdahom sinove doziva; Senada, Seada, Nihada, Zijada, Zilhada, Nishada i babu im Muharema. Svi su ubijeni u jednome danu u genocidu u Prijedoru.

Kako da oplačem Daru, kad još plačem za Fatimu Muhić iz Srebrenice rođenom i odmah ubijenom bebom. Kako da plačem za Darom, a majka Saliha još pokušava začepiti uši kako ne bi čula kako joj muž Ramo natjeran od komšija Srba da u smrt sina Nermina doziva.

Kako da plačem za Darom, a majke Srebrenice još pokušavaju da iz čeljusti dušmana iščupaju svoje maloljetne sinove, da punih četvrt vijeka ih u noćnim morama lupaju od letnika.

Kako da plačem za Darom, a kosti su Bošnjaka skriveni u po masovnim grobnicama, a majke samo jednu želju imaju da ih za života u mezar spuste, makar jednu koščicu.

Kako da plačem za Darom, a još mi Bosnom odzvanja urlik užasa četrdeset hiljada silovanih bošnjačkih djevojčica, djevojaka i žena.

Kako da čujem plač Darin kad mi uši zvone od plača Amilinog i Seadovog dok iz ko tromjesečne bebe ubijaju četnici i ustaše i bacaju u masovne grobnice.

Kako da sada plačem za Jasenovcem kad sam ga već oplakala davno, a Bosnu mi cijelu učiniše krvaviju od Jasenovca.

Kako ću plakati za Darom, dok mi genocid slave kao herojstvo, ti koji snimaju film o Dari.

Moja suza antifašizma je ispisana istinom o genocidu nad Bošnjacima, kojeg nisu spriječili, a mogli su, o kojem bojim se Srbin neće napisati poemu, niti će se zastidjeti zbog učinjenog. Danas je najveći antifašizam boriti se za interpretaciju istine o agresiji i genocidu izvršenim na R BiH i Bošnjake od strane srpskog naroda.

pic.twitter.com/EwaXEvXpU2 — Mirrjan Prrelvich (@MirjanaPrelevic)February 22, 2021

Plakala bi i za Darom, da nije Have, Nazije, Aise, Salihe, Hatidže, Munire....
Eh, koliko je tih imena, čitava monografija genocida koju zločinom i krvlju ispisaše srpski zločinci nad nevinim Bošnjacima.

Ne mogu da plačem Daro, jer tvoj narod sveti nevinu tebe, ubijajući moj nevini bošnjački narod, koji je 45 godina plakao za tobom.

A ova duša bošnjačka zasigurno bi opet i za tobom zaplakala da nisi Daro samo pandan "Kuda ideš Aida".

Daro, nakon što je snimljen film, tebe nisu ‘ubili’ oni koju su procijenili da je film političko-propagandni, ali jesu te ubili i još dublje zakopali Vučićev režiser Predrag Antonijević i četnički novinar Milomir Marić, koji su u fašističkom javnom orgijanju na Marićevoj televizi javno negirali i ismijavali najzloglasnije srpske logore u Prijedoru i genocid nad Bošnjacima u tome gradu. Marić i Antonijević u prekrajanju historijskih činjenica da su logori u Prijedoru bili navodno sabirni centri i da su logoraši mogli kad su htjeli da izađu, dok logoraši koji su raznim fizičkim toruturama dovedeni na 30 kg tjelasne kilaže, imali tuberkulozu, da su ih na zapadu vodili po cirkusima. Sa takvim nacističkim stavovima Marić i Antonijević lažima su nadmašili oca moderne srpske nacije Dobricu Ćosića.

Daro, ja znam da se ti suosjećaš sa žrtvama genocida u Bosni i da osuđuješ srpski genocid nad Bošnjacima. Isto tako znam da osuđuješ ove velikosrpske mediokritete i da se stidiš njih i svih onih koji su se u ime velikosrpskog fašizma poigrali nad jasenovačkim žrtvama.