Kolumne
ZAPISI O SALIMU ŠABIĆU - UZ 20. GODIŠNJICU PRESELJENJA NA AHIRET
|
|
Autor: Dr. sc. Ibrahim Kajan
Objavljeno: 20. February 2021. 23:02:03
SALIM ŠABIĆ (Gračanica, 18. VI. 1936. – Zagreb, 20. II. 2001.) |
 Piše: Dr. sc. Ibrahim KAJAN: Kako pamtim rahmetli Salima Šabića i kako bih ga, u jednoj rečenici, predstavio nekom ko ga nije poznavao? Rekao bih da je bio jedan od ponajboljih a neusiljenih poslovnih organizatora koje sam u životu susreo. Rekao bih da je bio rijetko inteligentan čovjek, da je s lahkoćom, mada naoko suzdržan, započinjao dijalog vedrinom, podjednako i s “malim” i s “velikim” ljudima, kako se nekad govorilo. Razumio je da svijet nipošto nije jednostavne strukture i da bi se shvatio, moraju ga tumačiti oni koji imaju najprikladnije ključeve. Prepoznavao je te ljude i dovodio ih u prilike da urade ono što najbolje znaju. Posjedovao je vedru srdačnost, kojom bi većinu sugovornika pridobivao za svoje ideje! Ukratko - bio je vrlo nadaren i vrlo mudar! |
Kad se god spomene neko od ljudi koje sam poznavao, od onih po dobru upamćenih, bljesnu u meni ne samo njihovi likovi, nego i poneki od događaja koji još, i nakon niza godina njihove odsutnosti, istrajavaju u mom sjećanju. Što sam stariji, takvih je imena sve više – ljudi odlaze, djela nam svoja ostavljajući da o njima svjedoče. A sjećanje ko sjećanje! - sjećanje postaje krhkije i nestalnije, kruni se i nestaje. Da, lijepo ga je zapisati, pa čak i onda kad se očituje u malim detaljima, do kojih nam je nekada, očito, bilo stalo. Nekada su naši odnosi tako i oblikovani, lijepi i jednostavni, srdačni i prijateljski u svojoj praktičnoj ravni koja je, u nekim razdobljima druženja, bila vremenom i podsticana i razvijana.
Salima Šabića upoznao sam u čitaonici zagrebačkog Medžlisa Islamske zajednice u Tomašićevoj 12, kad me, igrom slučaja, u nju doveo Enver Čolaković, da prisustvujem njegovoj književnoj večeri koju je vodio dr. Sulejman Mašović. Kad je to bilo? Bilo je ranu jesen 1968. godine.
Te sam večeri, kao vojnik JNA na odsluženju u Zagrebu, upoznao prve muslimane u svom “prirodnom ambijentu”, u mesdžidu. Nikada ranije nisam čuo da se u “džamijskom krugu” publici nudi – književno večer! Zbog toga sam rado ostao s Enverom i nakon završnog pljeska, prihvatajući kahve i hurmašice, ali i nova poznanstva sa studentima i gospodom s kojom nas je upoznao dr. Sulejman Mašović - dijela odbora IZ zajednice: dr. Kamerića, Šaćiragića, Teskeredžića, prof. Muhameda Balića, predstavnika generacije koja je težila ostvariti stari san zagrebačkih muslimana: izgraditi svoju džamiju! Među njima bijahu i dvojica najmlađih odbornika, tek izabranih – Salim Šabić i Azim Karamehmedović.
2.
Danas, gotovo nakon pola stoljeća zagrebačke javne i private povijesti, “vidim u sjećanju” kako su tek postsocijalističke godine donosile i velike i male, i općedruštvene ali i specifične promjene u cijelpoj skali međumuslimanskih odnosa, od približavanja udaljenih ideoloških obrazaca, do otopljavanja i intimiziranja narodnosnih iskustava kulturnih i historijskih blokova koji su nam, pretežno, bili nejasni ili otuđeni… U tom je smislu Tribina četvrtkom dr. Mašovića, odigrala veliku i neposrednu medijalnu ulogu koju će, očito, tek trebati proučiti i spoznaje o njezinoj velikoj važnosti, i nama samima, za pouku - ponovno prezentirati!
 Rahmetlije: Salim Sabić, dr. Fatima i prof. dr. Sulejman Mašović |
Uz Islamsku zajednicu, Bošnjaci će tek u 1990. godini moći formirati svoje nove organizacije zahvaćajući politički i kulturni prostor naših života u Hrvatskoj: Nakon osnivanja Stranke demokratske akcije i Kulturnog društva Muslimana Preporod sa sjedištima u Sarajevo, ogranci se utemeljuju i u Zagrebu - ogranak SDA Hrvatske u g. 1990., s predsjednikom dr. sc. Šemsom Tankovićem na čelu, te KDM Hrvatske - Preporod, 1991., sa mnom kao predsjednikom.
U Glavnom odboru SDA BiH je nekoliko članova (i suosnivača) iz Zagreba, među kojima je i Salim Šabić, na visokoj poziciji potpredsjednika. Šabić se u Zagrebu u javnom životu etablirao kao izuzetan privrednik, ali i kao pozitivni junak organizacije i realizacije izgradnje velike i prelijepe zagrebačke džamije, postajući vođa generacije koja je ostvarila “stari san” o gradnji Božjeg hrama.
Raspad Jugoslavije i ratne prilike koje su ubrzo uslijedile u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini, presudno su djelovali ne samo na organizacijske oblike naših ustanova, nego i na nas kao pojedinaca, na naše emocije, na našu volju, na naš patriotizam, i dakako - na našu međusobnu suradnju.
3.
Kako pamtim rahmetli Salima Šabića i kako bih ga, u jednoj rečenici, predstavio nekom ko ga nije poznavao? Rekao bih da je bio jedan od ponajboljih a neusiljenih poslovnih organizatora koje sam u životu susreo. Rekao bih da je bio rijetko inteligentan čovjek, da je s lahkoćom, mada naoko suzdržan, započinjao dijalog vedrinom, podjednako i s “malim” i s “velikim” ljudima, kako se nekad govorilo. Razumio je da svijet nipošto nije jednostavne strukture i da bi se shvatio, moraju ga tumačiti oni koji imaju najprikladnije ključeve. Prepoznavao je te ljude i dovodio ih u prilike da urade ono što najbolje znaju. Posjedovao je vedru srdačnost, kojom bi većinu sugovornika pridobivao za svoje ideje! Ukratko - bio je vrlo nadaren i vrlo mudar! Zašto je to radio? Zbog svojih uvjerenja i svog integralnog doživljaja svijeta. Neko će reći: zbog poniznosti pred Budnim i Istinitim.
Uvod u naša češća sretanja, u svojevrsnu, dobrohotnu saradničku kolegijalnosti, započelo je nekako odmah po mom svršetku jednogodišnje stručne stipendije u Republici Turskoj (u jesen 1990.), i pozivom na razgovor oko netom formirane redakcije političkog mjesečnog magazina “Ogledalo”. Zapravo, osim glavnog urednika koji se i potpisivao na listu, dotadašnjeg Vjesnikovog dopisnika iz Sarajeva Mustafe Mujagića, nisam ni usmeno ni pismeno saznao ko zapravo čini tu redakciju. Znao sam još da se kao izdavač potpisuje meni nepoznata grupacija “Prvo muslimansko dioničko društvo”. U tom poodmaklom trenutku strukturiranja redakcijskog jezgra, ponudili su mi lektorsko-korektorske poslove i, naravno, otvorenu suradnju po svojoj vlastitoj opredijeljenosti. Prvi broj je već bio u štampi, pa sam – poveznicom koju mi je dao sam Salim Šabić – za idući broj donio nešto teško, surovo i neočekivano: zapis o jedinoj preživjeloj žrtvi otrgnutoj s ruba jame u koju su ga četnici upravo htjeli baciti!
Tako je nevjerovatnom, dramatičnom sudbinom iskočio jedan život iz gotovo sigurne smrti, osviješćen u mojoj priči o Muji Derviševiću, koja se u stvarnosti odigrala na rubu jame Golubnjača, kad je njezin junak imao nepunih 17 godina. Moj tekst je objavljen u drugom broju “Ogledala”, u prosincu 1990. godine. Magazin je, grafički, izgledao prelijepo. Naklada je bila ogromna! Ljepotu izrade potpisivala je jedna štamparija u Firenzi, u kojoj sam se, iznenada, našao jednoga siječanjskog jutra 1991., jutra, nakon cijele noći putovanja sa Salimom i, za volanom, neumornim Nuhbegovićem. Tada je izašao treći broj. Poslije njega, “Ogledalo” je izašlo još samo jednom. Ne znam je li uopće stiglo na kioske.
4.
Taj slijed nekoliko prvih susreta sa Salimom nakon demokratskoh promjena u Hrvatskoj, odredio je i sve naše kasnije susrete i razgovore: susreti se određuju smislom tematske putanje bošnjačko-muslimanske manjinske pozicije i konkretnog organiziranja nekih oblika kulturnog djelovanja. A onda se desilo nešto vrlo važno za daljnju budućnost Preporoda: Salim je, saznavši za iseljen poslovni prostor u blizini njegovog krojačkog salona u Ilici, predavši mi korisnu obavijest, istodobno mi je “upalio” i volju (s uputama!) kako da, kao predsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske, postupim u “osvajanju” tog prostora “u samom srcu Zagreba”, za naše tek utemeljeno Društvo. Njegova pomoć Preporodu nije bila donatorska u materijalnom smislu. On je nudio model, organizacijski, a za otiskivanje u njega – ponudio je “samo” početnu informaciju o lokaciji i “nonšalantno me poučivši” što bih sve, poštujući zakonske procedure, trebao uraditi da ga dobijemo! Tako sam, slijedeći njegove upute, u dugoj i upornoj borbi za prostor i adresu bošnjačke kulturne udruge, u ljeto 1992. imao ključ naše najveće tadašnje dobiti – zbiljno sjedište naših knjiga, naših susreta i našeg budućeg, bošnjačkog, kulturnog jezgra. Salim je vrlo intenzivno pratio sve naše aktivnosti, i u prostorijama Preporoda, i u dvoranama Islamskog kulturnog centra, i u gradu Zagrebu.
5.
Naš poseban vid suradnje očitovao se u povremenom organiziranju zajedničkih tribina, konferencija ili skupova koji bi nosili potpise Mešihata, Stranke demokratske akcije Hrvatske, Preporoda, Nacionalne zajednice Bošnjaka Hrvatske, Merhameta i Muslimanskog omladinskog saveza. Druga dimenzija je ovisila o pozivnici i osobnom pristajanju da se odazovem tematskim i organizacijskim formama kojima je Šabić formalno bio službenim pokroviteljom, za koje su uvijek bili zaduženi kompetentniji od njega, i on im se, osobno, nikada nije “peljao u posao”. Pod tim podrazumijevam simpozije, prigodne susrete s gostima iz svijeta (s državnicima, političarima, osobama iz prosvjete, kulture i znanosti). Susreti te vrste najvećim dijelom su se odvijeli u Islamskom kulturnom centru, Mandalićinoj ulici (sjedišta SDAH) ili na reprezentativnim mjestima kulturnih priredbi i susreta. Susreli smo se s nekoliko predsjednika država ili vlada (od predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, predsjednika Republike Turske Demirela, predsjednika Malezije Mahatira, vođe Libijske Džamahirije el-Gadafija, te visokih političkih delegacija islamskog svijeta, a i naših zajedničih službenih odlazaka u posjete BiH, Iranu i Libiji, gdje smo bili primani ili posjećivani od najuvaženijih prosvjetnih, kulturnih i političkih struktura). Ponešto sam i osobno bilježio i objavljivao, najčešće u obliku vijesti bez potpisa, u Behar Journalu, koje, evo, prilaženim uz ove zapise o rahm. Salimu Šabiću.
Sretna je okolnost, što je u našem krugu bilo nekoliko vrlo vještih i vrijednih ljudi sposobnih i za najsloženije organizacijske forme međunarodnih susreta. Pola godine od početka agresije na BiH, organiziralio smo prvu zagrebačko-muslimansku međunarodnu konferenciju o genocidu u BiH, održanu 19. i 20. IX, 1992. Skupu se odazvalo nekoliko glasovitih ljudi iz svijeta, a do kojih nam je stalo da saznaju što se dešava(lo) i da o tome govore svijetu. Sudionici su bili Muhamed Gazali, Alem Jusuf Kardavi, Stjepan Mesić, Đuro Kokša, Salim Šabić, dr. Mustafa Cerić, Ševko ef. Omerbašić, dr. Ismet Grbo, mr. Džemaludin Latić, Ibrahim Kajan.
Naša saradnja očitovala se i u zajedničkim organizacijskim prilozima nekih tematskih simpozija. Takav je npr. Simpozij o djelima Bašagića, Handžića i Mulabdića u Islamskom kulturnom centru 1994. Sudjelovao sam u njegovim organiziranim pripremnim sjednicama i kao sudionik s referatom o Bašagiću. Izbor iz prezentirane građe objavio sam i u jednom od brojeva Behara u izdanju Preporoda, a kompletan Zbornik radova, objavila je Islamska zajednica Zagreb.
Tokom ratnih godina, kada je bilo gotovo nemoguće izaći iz Bosne i Hercegovine, nas je nekolicina iz IZ, SDH Hrvatske, Merhameta i Preporoda, sudjelovala na seminarima u Stuttgartu, na velikim kulturno-političkih priredbama za animaciju pomoći Armiji i stanovništvu Bosne i Hercegovine, u više gradova Njemačke i Austrije, uključujući i forme kulturno-prosvjetnih okruglih stolova, kakvi su bili npr. Dani bosanskog jezika u Franfurtu… Grupu su najčešće činili, osim Salima (pa i mene), Mustafa Plićanić, dr. Mustafa Cerić, dr. Šemso Tanković, pjesnik Enes Kišević, inž. Azim Karamehmedpović, dr. Ismet Grbo, dr. Hilmo Neimarlija… U većini tih zemljopisnih odredišta susreli bismo se s Teufikom Velagićem, dr. Irfanom Ljubijankićem, Osmanom Brkom, Dževadom Šaldićem, i drugim koji bi nas već čekali i čija su imena bila upisana u programe našeg “ratnog rasporeda”…
Na margini jednog od seminara u Heidelbergu, u organizaciji Muslimanskog omladinskog saveza, sudionici su popratili i posebno organizirinu “književnu večer Enesa Kiševića i Ibrahima Kajana”, na kojoj je govorio Hilmo Neimarlija. Na margini još jednog savjetovanja, onoga u Stuttgartu, na ponovljenoj književnoj večeri, govorili su, uz profesora Neimarliju, dr. Ismet Grbo i dr. Mustafa Cerić. Cerić je podsjetio prisutne da je “kriomice čitao Ibrahima Kajana, kao softa, ispod klupe u Gazi-Husrevbegovoj medresi, onda kad je Kajan bio zabranjen”!
Salim je, koliko se sjećam, kao dio samog vrha Stranke demokratske akcije, bio zadužen za organizaciju stranačkih ogranaka na Zapadu, što sigurno nije bio nimalo lahak posao! U tom je glavni izvršitelj bio nenadmašni aktivist spomenuti Dževad Šaldić iz Stuttgarta.
Politička djelatnost Salima Šabića zasigurno je imala svoje mrzitelje. Jedna eksplozija u sred grada Zagreba, na ulazu u njegov krojački salon, bila je demonstrativni i glasni oblik te pritajene podlosti koja je mogla života koštati potpuno nevine prolaznike u Ilici ili zaposlenike u Šabićevom krojačkom salonu, ili u susjednoj prodavnici. Srećom, eksplozivna naprava eksplodirala je u vrlo ranim jutarnjim satima, pa su žrtve izbjegnute. O tom događaju, ali i o nizu drugih “incidenata” koji su se kontinuirano dešavali u gradu Zagrebu i ne samo u njemu, pripremio sam prosvjedni tekst za zajedničku izlazak u hrvatsku javnost.
Izbor dokumentarnih fragmenata završavam riječima koje je Salim Šabić izgovorio na prosvjednom skupu što su ga zajednički priredile sve naše organizacije i održale nakon džume namaza dana 22. travnja 1994. godine. Većinu govora sam uspio snimiti svojim malim diktafonom. Otud je i porijeklo ovog Salimovog govora, prepisanog s diktafonske trake, uključujući i 2-3 rečenice koje sam morao rekonstruirati, jer su bile nejasne, prekrivene snažnim pljeskom ili drugim šumovima. Mojim sjećanjima, na ovakav način prezentiranim, nije potreban nikakav “zaključni redak” – jer je sve moglo biti i drukčije odigrano i drukčije shvaćeno.
Međunarodna konferencija o genocide nad Muslimanima u BiH[1]
U zagrebačkom je hotelu Inter Continental 19. i 20. IX. 1992., održana Međunarodna konferencija o kršenju ljudskih prava i genocidu nad Muslimanima u BiH, u organizaciji Islamskog centra iz Zagreba. U raspravi o ovakvu pitanju prvi su se put našli na jednom mjestu važne ličnosti - humanisti, ulema, aktivisti za pomoć BiH i znanstvenici iz islamskih zemalja. U radu je sudjelovao i Muhamed Gazali, živi simbol islamskog svijeta 20. stoljeća, kao i šeih Alem Jusuf Kardavi. Pozdravnu riječ predsjedništva BiH, g. Alije Izetbegovića, pročitao je njegov osobni izaslanik, g. Salim Šabić. Konferenciji je svoj prilog pridružio i osobni izaslanik kardinala dr. Franje Kuharića Đuro Kokša. Voditelj je bio dr. Mustafa Cerić, a istodobno i autor uvodnog referata. Slijedili su govori dr. Ismeta Grbe, mr. Džemaludina Latića i književnika Ibrahima Kajana. Skupu se pridružio svojim riječima g. Stipe Mesić, predsjednik Sabora Republike Hrvatske.
Nakon savjetovanja koje je održano u Heidelbergu od 10. do 12. IX. 1993., za aktiviste Stranke demokratske akcije, Merhameta, Bošnjačkog omladinskog saveza, zavičajnih zajednica, klubova, udruženja kulturnih radnika (a privukao je i pojedince izvan udruga koji pomažu Bosni i Hercegovini i svom bošnjačkom narodu), nedavno je održan (6-8. I. 1994.) u istom gradu, na poticaj i poziv niza institucija, vrlo dobro organiziran seminar s bogatim izborom i tema i predavača. Iz stranačkih struktura su gostovali gg. Salim Šabić, Dževad Šaldić, dr. Šemso Tanković, Teufik Velagić, Adem Alibegović, iz diplomatsko-konzularnih predstavništava Šahbaz Džihanović i Sidik Spahić, iz duhovno-islamskih struktira dr. Mustafa Cerić i prof. dr. Hilmo Neimarlija, iz prosvjetnih i književnih prof. dr. Ismet Grbo, te književnici Enes Kišević i Ibrahim Kajan. U ovom broju Behara objavljujemo prvi ulomak vrlo zanimljivog teksta o novim ciljevima obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
U njemačkom gradu Koblencu održan je od 28. do 30. I. 1994. Prvi susret bošnjačko-muslimanske omladine. U vrlo bogatom programu sudjelovali su svojim referatima predstavnik bošnjačko-muslimanskog omladinskog saveza g. Nedim Dizdar, ambasador RBiH u Švicarskoj akademik Muhamed Filipović, potpredsjednik SDA Salim Šabić, podpredsjednik SDAH Azim Karamehmedović, uvaženi kulturni radnik prof. dr. Hilmo Neimarlija i inž. Sulejman Alijagić. O životu i tretmanu mladih Bošnjaka rasutih diljem Europe, govorili su Mensud Bektić i Namik Bukvić. Na kraju susreta održana je izuzetno lijepa književna večer na kojoj su nastupili gg. Neimarlija, Ibrahim Kajan i Enes Kišević.
27. IV. 1992.
Krizni štab smo formirali još na početku agresije na Hrvatsku u kojem sam djelovao koliko sam mogao (koliko li sam samo video mladih vojnika-dezertera iz JNA, koji su prošli kroz džamijske prostore, 1000, 2000, 3000, 5000?), dežurajući pa ponekad i spavajući u divanhani (dakako da će to jednoga dana moći pričati i Crnalić, i Aličelebić…) – brzo će se zaboraviti, nakon oslobođenja… Prvi put upoznajem naše momke, zagrebačke muslimane, koji su cijelu noć obilazili punktove, stražareći, oko ove časne kuće, štiteći san vojnicima koji su napustili vojarne u Zagrebu i Hrvatskoj, odbijajući putaci po hrvatskim građanima.
Krizni štab se “adaptirao” za potrebe pomoći izvornoj domovini, Danas, prikupljajući svoje brojne papiriće s nejasnim i nesuvislim zabilješkama, priključih im i primetnuti izrezak iz “Vjesnika”. Vijest mi nije potpuno jasna, osobito mi je upitan njezin drugi dio. Pa, valjda ću saznati više od onih koji su najmarljiviji i najprivrženiji KŠ – a među njima su Plićanić, Ikanović, Junuz… sa Ševkom ef. na čelu… (Ne znam šta se to dešava s Mandelom, prilično je ljuti?)
Sarajevo – Predsjednik Mešihata islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju Ševko Omerbašić izvjestio je u nedjelju predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića da su sve muslimanske organizacije i institucije u Republici Hrvatskoj - SDA, Islamska zajednica, Kulturno društvo “Preporod”, Muslimanski omladinski savez, Merhamet i Albanska islamska liga – odlučile osnovati Muslimanski krzini štab za pomoć BiH u obrani njezine nezavisnosti i cjelovitosti. Kako javlja BH press Omerbašić je naglasio da je velika većina muslimana Hrvatske porijeklom iz BiH, te da su “stoga motiviraniji dati sve od sebe za spas najmlađe europske države”.
“Međutim, do nas dopiru i drukčije informacije kojima se nastoji unijeti veća konfuzija u dramatična zbivanja, ali uvjeravam Vas da su naši domovinski i vjerski osjećaji, te sastav Kriznog štaba dostatan jamac i motiv za pomoć BiH (BH press/Hina)
Priopćenje za javnost vjerskih, kulturnih, humanitarnih i nacionalnih muslimanskih organizacija u Hrvatskoj
Danas je u središtu Zagreba, u lokalu gospodina Salima Šabića, predsjednika Sabora islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju, eksplodirala podmetnuta naprava i prema izvješćima sredstava javnog informiranja, demolirala lokal.
Taj teroristički čin očekivana je posljedica organiziranog progona Muslimana u Republici Hrvatskoj.
Zbog sukoba i ratnih okršaja Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini, pripadnici Islamske zajednice i muslimanskog naroda nastanjenog u Hrvatskoj, dakle lojalnih građana hrvatske države, koji iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, postaju svojevrsne žrtve, postaju slobodne mete na kojima se iskaljuje bijes, koji po srazmjerima i brojnosti obuhvaćenih ljudi, nema usporedbe ni s jednim događajem u zadnjih pedeset godina.
Naše tvrdnje ilustrira: protuustavno negiranje etničke i nacionalne opstojnosti Muslimana, podjednako u brojnim pismima čitatelja, autorskim novinarskim tekstovima, ali i od utjecajnih pojedinaca iz samog vrha države. Mediji javnog priopćavanja prepuni su tekstova punih nevjerovatne mržnje prema islamu i muslimanskim vjernicima (muhamedanci, osmanlije, balije, ništarije itd.), što se u svim prethodnim režimima smatralo kažnjivim, budući da širi mržnju i netrpeljivost prema drugom svjetonazoru;
- gotovo svakog drugog tjedna traumatizira se muslimanska zajednica nekom bombastičnom izjavom o Islamskom centru kao “terorističkom leglu”, a trajne (svakodnevne policijske kontrole, legitimiranje vjernika – ne više na pristojnoj udaljenosti nego na samom ulazu, u vratnicama džamije), pa odvođenje građana i uzbjeglica u nepoznatim pravcima;
- pretresi domaćih i stranih (uglavnom islamskih) humanitarnih organizacija u Zagrebu, i ostalim većim gradovima Hrvatske, opisani su u novinama, na radiju i HRT, kao otkriće “teroristiočkih centara” – ne imenujući ni jednu, a niti nudeći nijedan dokaz za otkriće te vrste;
- tzv. “informativnim razgovorima” prethodilo je policijsko privođenje u zoru, s ciljem da se ponizi lojalni građanin hrvatske države. Koga se privodilo? Muslimane koji su među najuglednijim pripadnicima našeg naroda: prof. dr. Izeta Aganovića, predsjednika Dobrotvodnog muslimanskog društva “Merhamet”, prof. Šefika Nadarevića, potpredsjednika SDA Hrvatske, dipl. inž. Farisa Nanića, glavnog tajnika SDA Hrvatske…
I prema drugim građanima Republike Hrvatske, pripadnicima muslimanskog naroda, izražava se nasilje (prebijanje naših radnika u brodogradilištu u Splitu, napadi na Muslimane koji rade u građevinskim i komunalnim poduzećima i stanuju u radničkim barakama prigradskih naselja, vrijeđanje Muslimanki na ulicama i u tramvajima zbog dimija i šamija).
Veliki broj Mulimana još nije riješio pitanje državljanstva u Republici Hrvatskoj. U odnosu na broj podnešenih zahtjeva, najveći je broj odbijenih upravo među pripadnicima muslimasnke nacionalne manjine.
To je manji izbor iz pošireg kruga problema koji čine nesiguran život Muslimanima, hrvatskim građanima koji u Hrvatskoj, u posljednjih stotinu godina ne pridodaju ništa drugo, osim vudljivih vrijednosti u kulturi, znanosti i gospodarstvu.
Nakon medijske sotinizacije, uskraćivanja državljanstva, privođenja, hapšenja i deportacija u nepoznatom pravcu, podmetanja eksplozivnih naprava – umjesto svakog zaključka, postavljamo pitanje: Što je sljedeće što mogu očekivati Muslimani u Hrvatskoj?
MEŠIHAT IZ ZA HRVATSKU I SLOVENIJU
MDD “MERHAMET”
KDM “PREPOROD”
NACIONALNA ZAJEDNICA MUSLIMANA HRVATSKE
SDA HRVATSKE – ZAGREB
MUSLIMANSKI OMLADINSKI SAVEZ IZ ZAGREB
Vjerodostojnost teksta potvrdio tajnik Mešihata
AHMED IKANOVIĆ
Zagreb, 6. IX. 1993.
Islamski kulturni centar u Zagrebu, dana 16. VII. 1994. godine, posjetio je u sklopu službenog boravka u Repulici Hratskoj gospodin Sulejman Demirel sa suradnicima, u pratnji ministra vanjskih poslova i dopredsjednika Vlade Republike Hrvatske dr. Mate Granića.
Predsjednika Demirela ispred zagrebačke džamije dočekao je veliki broj islamskih vjernika Bošnjaka i građana Hrvatske.
U ime Islamskog centra, predsjednika Demirela su dočekali h. Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Hrvatske i Slovenije, h. Salim Šabić, predsjednik Sabora islamske zajednice Hrvatske i Slovenije, h. Mustafa Plićanić, predsjednik Islamske zajednice Zagreb, Ibrahim Kajan, predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, Faris Plićanić, predsjednik MOS-a Zagreb i drugi uglednici bošnjačkog naroda u Hrvatskoj.
Tom je prigodom obavljen kraći razgovor i upućene riječi zahvalnosti turskom narodu i predsjedniku Demirelu osobno za pomoć koju su turski narod i turska Vlada pružili bošnjačkom i hrvatskom narodu tijekom agresije.
Nakon razmjene darova između predsjednika Demirela i predsjednika Islamske zajednice gospodina Mustafe Plićanića, predsjednik Demirel se zanimao za položaj i uvjete života Bošnjaka u Repulici. O tim pitanjima ukratko ga je informirao h. Ševko Omerbašić.
Na kraju razgovora dostojanstvenici Islamskog centra zaželjeli su svojim gostima mnogo uspjeha u mirovnoj misiji.
Prosvjed bošnjačko-muslimanskih organizacija pred Zagrebačkog džamijom, 22. IV. 1994.
Prosvjed na kojem su govorili: Mustafa Plićanić, predsjednik IZ Zagreb, Ševko Omerbašić, predsjednik Mešihata Hrvatske i Slovenije, Akademik Ivan Supek, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnostim Juraj Njavro, ministar u Vladi Republike Hrvatske, Dražen Budiša, predsjednik HSLS, Silvije Degen, predsjednik Stranke socijalista Hrvatske, dr. Šemso Tanković, predsjednik Stranke demokratske akcije Hrvatske, fra Tomislav Duka, predstavnik obaju domova hrvatskog Sabora, Salim Šabić, predsjednik Sabora islamske zajednice Hrvatske i Slovenije, Antun Vujić, predsjednik Socijal-demokratske stranke Hrvatske, Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora, dr. Izet Aganović, predsjednik dobrotvornog muslimanskog društva Merhamet i Ibrahim Kajan, predsjednik kulturnog društva Muslimana Hrvatske Preporod.
U ovim trenucima srpski vojnici pred licem cijelog svijeta, u Goraždu ubijaju narod koji se ne može braniti, koji niko ne brani. Ubijaju žene i muškarce, djecu i starce. U ovim trenucima u Goraždu se vrši najstrašniji zločin u povijesti čovječanstva – više od šezdeset hiljada ljudi čeka smrt od srpskog oružja; u Goraždu se ubija narod kojem su Ujedinjeni narodi oduzeli pravo i sredstva za samoodbranu, jamčili mu zaštitu i potom ga prepustili na nemilost srpskim zločincima. Nikada u povijesti čovječanstva jedna ljudska zajednica nije bila tako javno i tako nemilosrdno prevarena kao što je narod Goražda prevaren od najodgovornijih ljudi i institucija današnjeg svijeta. Nikada u povijesti čovječanstva cijeli ljudski rod nije bio tako bezobzirno uvućen u zločin u Goraždu. Srpski zločin u Goraždu urezuje neizbrisivi žig sramote na cjelokupno suvremeno čovječanstvo.
Ujedinjeni narodi, Europska zajednica i druge institucije suvremenog svijeta ne mogu biti to što su bili. I nikada se neće moći izbrisati odgovornost današnjih vlada SAD, Rusije, Engleske, Francuske, Kine i drugih vodećih zemalja za zločin koji se u ovim trenucima doslovno odvija pred očima cijeloga svijeta.
Zbog toga što se zbivalo i zbiva u Goraždu i oko njega:
Izuražavamo svoju bol!
Izražavamo svoju zapanjenost!
Izražavamo svoju osudu i svoj protest!
Pozivamo sve ljude svijeta koji se bore za pravdu i slobodu da nam se pridruže u osudi zločinaca koji ubijaju ljude u Goraždu, i moćnike svijeta, koji su te zločince mogli i, temeljem preuzetih obaveza, morali spriječiti.
Posebno pozivamo hrvatsku javnost, hrvatski i bošnjački narod u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini da solidarno s narodom Goražda izraze svoje ogorčenje i javni protest protiv OUN, posebno svjetskih sila – SAD, Francuske, Engleske i Rusije zbog njihovog izravnog i sramnog sudjelovanja u zločinu genocida nad prevarenim narodom Goražda.
Budući da je padom Goražda u posebno težak položaj stavljena država Bosna i Hercegovina, ali i Republika Hrvatska, pozivamo hrvatsko vrhovništvo da sukladno washingtonskom sporazumu i usvojenim Ustavom Bošnjaka i Hrvata BiH i okvirnog sporazuma o konfederaciji BiH i RH iskoristi svoj utjecaj i doprinese otvaranju svih putova radi efikasnog i nesmetanog prolaza ljudi i roba u Bosnu i Hercegovinu.
U potpisu:
Mešihat IZ Hrvatske i Slovenije
Predsjednik h. Ševko Omerbašić
Islamska zajednica Zagreb
Predsjednik h. Mustafa Plićanić
DDM Merhamet
Predsjednik prof. dr. Izet Aganović
KDMH Preporod
Predsjednik Ibrahim Kajan, književnik
Muslimanski omladinski savez
Predsjednik Faris Plićanić
Nacionalna zajednica Muslimana RH
Predsjednik prof. dr. Nedžat Pašalić
Grupa intelektualaca i poslanika u parlamentu BiH, sudionika Bošnjačkog sabora (za Bosansku Krajinu)
Salim Šabić, predsjednik Sabora Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije:
Dragi Bosanci, dragi prijatelji, dragi Hrvati!
Danas je ovaj skup jedan u nizu koji se održavaju širom Europe, s kojeg šaljem narodima svijeta poruku da se u BiH ostvaruje srpski cilj osvajanja Bosne i Hercegovine, ali bez Bošnjaka i bez Hrvata u njoj. Oni su cilj uništenja.
Događaji i pokolji u Goraždu to potvrđuju. Pred očima europskih naroda i cijeloga svijeta, uz asistenciju Vijeća sigurnosti i pod komandom američko-engleskom i rusko-francuskom, ubijaju muškarce, žene i djecu, ranjene i nemoćne – uostalom kao i širom Bosne, u Olovu, Kladnju, u Travniku, u Usori, Brčkom i Bihaću. Vrši se genocid javno pred kamerama svjetskih tv-agencija. Uredno se registrira svakih pola sata novi broj masakriranih i ranjenih.
Noćas na Radio-Sarajevu, radio amater javlja, da je Goražde grad boli i da tijela djece lete u nebo. Svijetom vladaju ubojice predvođene stalnim članovima VS i Butrosom Galijem. To nam potvrđuju ove parole. Svugdje tražimo ukidanje embargo, svugdje tražimo oružje.
Tražimo od hrvatske Vlade i njihovih suradnika u Hercegovini da se odmah otvore granice i oslobode prolazi Hrvatima i Bošnjacima koji su spremni da se bore protiv srpsko-crnogorskog agresora i četnika.
To je jedino u ovom trenutku moguće učiniti – skidanje vlastite blokade i embargo. Inače, draga braćo i poštovane sestre, sutra će sve oko nas biti Goražde. Ovdje smo se sakupili svijetla obraza, u ovom gradu, u ovoj državi, mi Bošnjaci i Hrvati iz Bosne i Hercegovine – jer smo se borili i za slobodu naše domovine Hrvatske, kao što se želimo boriti i za slobodu naše domovine Bosne i Hercegovine. Nama se vezuju ruke. Uvažavajući velikog znanstvenika, velikog filozofa, velikog čovjeka hrvatskog naroda akademika Supeka, da imamo atomsku bombu – imali bismo je gdje baciti. To nije humano, ali ovo što se čini tri godine hrvaskom i muslimanskom narodu u Hrvatskoj i u BiH, jeste najnehumanije.
Kažu: “Ne možemo ukinuti embarg, jer će biti žrtava.” Da nema embargo, ne bi bilo 200.000 žrtava u Bosni. Da nema embargo, bilo bi 20.000 žrtava u Bosni, imali bismo mir, imali bismo Srbe preko Drine.
Danas tražim i zahtjevam da to potvrdite: Da Hrvatska Vlada sa svojim suradnicima u Hercegovini, koji i sada blokiraju konvoje i prolaze ljudima, otvori granice i omogući prolaz u našu zemlju, da bismo se borili za nju.
Ovdje to govorim kao Bošnjak. Na mojoj karti potraživanja i dugovanja, strana dugovanja nam je svima čista! Ne dugujemo nikom ništa! Nama svijet duguje 200.000 ubijenih, 200.000 ranjenih, 1,000.000 raseljenih, 20.000 ljudi bez ruku i nogu, bez očiju, bez svoje domovine. (Zapisao: I. Kajan)
U sklopu seminara bošnjačkih organizacija održanog u Stuttgartu od 1. do 3. VII. 1994., priređena je i odlična književna večer književnika Enesa Kiševića i Ibrahima Kajana kojoj je izuzetno pridodao uvodničar I moderator prof. dr. Ismet Grbo.
Na seminaru su govorili prof. dr. Ejub Ganić (“Aktuelna politička situacija u BiH nakon potpisivanja vašingtonskog sporazuma, zaključaka SDA i odluka Ustavotvorne skupštine R BiH”), prof. dr. Ismet Grbo (“Povratak izbjeglica – uvjeti konsolidacije bošnjačkog naroda”), prof. dr. Sabahudin Osmančević (“Ekonomske pretpostavke obnove zemlje i povratak muhadžira”), Ibrahim Kajan (“Afirmacija nacionalnih prava i kulturnih vrijednosti Bošnjaka”), Teufik Velagić (“Podsjećanje na djelo i misli Bašagića, Mulabdića i Handžića”). Zapaženim prilozima istaknuli su se i savjetnici ambasade R BiH u Austriji Husein Živalj i Irfan Ljevaković.
U sklopu razgovora koje je predsjednik Predsjedništva R BiH g. Alija Izetbegović imao s predsjednikom RH dr. Franjom Tuđanom, pronađeno je nekoliko trenutaka u kojim se glavni i odgovorni urednik Preporodovih izdanaj Ibrahim Kajan, susreo s čuvenim Bošnjakom! Evo blicem zabilježenog trenutka, u večernjim satima (13. IX. 1994.) kada g. Izetbegoviću daruje nposljednji broj našega Behara.
 |
Izvještaj o posjeti predstavnika bošnjačkih asocijacija Republike Hrvatske Libijskoj Džamahiriji od 28. XI. do 2. XII. 1994.
Na poziv Revolucionarnog komiteta Libijske Džamahirije upriličen je posjet predstavnika bošnjačkih asocijacija u Republici Hrvatskoj Libijskoj džamahiriji u razdoblju od 28. XI. do 2. XII. 1994. godine
Delegaciju je predvodio Salim Šabić, predsjednik Sabora islamske zajednice RH. U delegaciji su uzeli učešće dr. Šemso Tanković, predsjednik SDA Hrvatske, dr. Nedžat Pašalić, predsjednik Nacionalne zajednice Muslimana Hrvatske, Ibrahim Kajan, predsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske “Preporod”, dr. Izet Aganović, predsjednik Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet – Crveni polumjesec”.
Delegacija je imala višestruke kontakte s domaćinima. Domaćina je predvodio dr. Saleh Ibrahim, direktor Instituta ekonomsko-političkih znanosti u Tripoliju. Obje strane su iznijele svoje poglede na aktualne svjetske događaje i na ulogu Libije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske u rješavanju aktualnih problema.
Poseban akcent je stavljen na velikosrpsku agresiju na dvije neovisne i međunarodno priznate države – Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Tom prigodom naša je strana iznijela ocjenu da je velikosrpski imperijalizam temeljni uzrok svih zala na prostoru bivše Jugoslavije. Libijska strana je pak izložila vlastita stajališta koja su veoma bliska našim. Postojeće razlike rezultat su objektivnih okolnosti zbog činjenice da je Libija imala dugogodišnje prijateljske odnose s bivšom Jugoslavijom, kao i činjenicom da je Libija došla pod udar sankcija koje se veoma strogo provode. Zaključeno je da se ovakvi kontakti nastave, jer su najbolji način razrješenja svih mogućih nesporazuma. U tom kontekstu očekuje se skori dolazak Libijske delegacije u Hrvatsku.
Izuzetan prijem naša je delegacija imala s najvišim predstavnicima Islamske zajednice Libijske Džamahirije. Našu delegaciju je primio i prof. dr. Ahmet Šerif, predsjednik Islamske zajednice u Libiji. Tom prigodom dogovorena je suradnja dviju zajednica. Libijska je strana ponudila veći broj stipendija za bošnjačku omladinu u Republici Hrvatskoj. Predviđena je mogućnost dostave značajne humanitarne pomoći bošnjačkom narodu u BiH i Hrvatskoj. Predviđena je također i mogućnost da Libijska strana sudjeluje u financiranju dpgradnje školskog prostora u rastzemlju Zagrebačke džamije, namijenjenog za srednju školu koja se osniva.
U toku boravka u Libiji, naša je delegacija službeno posjetila bosansko-hercegovačku ambasadu u Republici Libiji. Delegaciju je primio bosanski ambasador dr. Kupusović s najbližim suradnicima. U dužem i prijateljskom razgovoru razmijenjene su informacije o najnovijem razvoju situacije u BiH. Delegacija je imala više drugih posjeta i kontakata, kao što su posjeta starom trgovačkom centru, Nacionalnom muzeju i Islamskom sveučilištu. (Ms)
Premijer Malezije dr. Muhammed Mahatir primio je 21. IV. 1996. godine predstavnike vjerskog i kulturnog života hrvatskih Bošnjaka. U delegaciji su bili muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Sabora IZ Salim Šabić, predsjednik IZ Zagreba Mustafa Plićanić i predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” književnik Ibrahim Kajan.
Uvaženi je muftija upoznao premijera s položajem muslimana (pretežno Bošnjaka) u Hrvatskoj, koji je, kako je snažno istakao, “bio povoljniji u prethodnom režimu, nego što je sada”, a to je, na svoj način, interpretirao i g. Plićanić, govoreći o značaju Zagrebačke džamije za muslimane u nas i u svijetu. G. Šabić je, slijedeći temu, iznio sažetak gospodarskih prilika bošnjačke zajednice u Hrvatskoj, te o pokušaju Bošnjaka da budu konstruktivni i prema sebi i prema Hrvatskoj i prema BiH. Predsjednik “Preporoda” je zahvalio premijeru što je našao vremena i primio izaslanstvo hrvatskih Bošnjaka, napominjući da će biti korisno da “preko njegovih vrijednih ruku prođe naš dar, komplet Behara, do sveučilišne knjižnice u glavnom gradu Malezije, i da bude tek znak naše buduće povezanosti s onim što je u svakom narodu najjače i najtrajnije – kulturom. (S. Mirza)
Prigodom službenog posjeta Republici Hrvatskoj (10. IV. 1996.), predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, primio je grupu od petnaestak zagrebvačkih Bošnjaka, koji mahom sudjeluju u vjerskom, kulturnom, znanstvenom i privrednom životu Zagreba i Hrvatske. Uz Predsjednika, razgovoru su sudjelovali predsjednik Vlade BiH, dr. Hasan Muratović, potpredsjednik Federacije BiH prof. dr. Ejub Ganić, predsjednik Vlade Federacije prof. dr. Izet Kapetanović i veleposlanik BiH u RH prof. dr. Kasim Trnka.
Među hrvatskim Bošnjacima bili su muftija Ševko ef. Omerbašić, dr. Šemso Tanković, Salim Šabić, prof. dr. Osman Muftić.Mustafa Plićanić, književnik Ibrahim Kajan, prof. dr. Sulejman Čamdžić, prof. dr. Zijad Haznadar, Ahmed Ikanović, prof. dr. Asim Kurjak, imam Dževad Hodžić, Azem Karamehmedović, Mirsad Srebreniković i drugi.
Tema tog neformalnog susreta, rasprostirala se od uviđanja mogućnosti poboljšanja odnosa naših dviju domovina, popravljanja položaja bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj i mogućnosti sudjelovanja Bošnjaka Hrvatske u obnovi i oživljavanju privrede Bosne i Hervcegovine. U tom je smislu i sugerirano da u vrlo skorijoj budućnosti predsjednik Vlade BiH Muratović primi jednu mješovitu privrednu hrvatsko-bošnjačku delegaciju iz Zagreba i Hrvatske. Predsjedniku Izetbegoviću je, s bošnjačke strane, sugerirao da u razgovorima s dr. Tuđmanom iznovice pokrene pitanje zastupnika bošnjačke manjine u hrvatskom Saboru. S. Mirza
*
Dana 20. velječa, brzo smo saznali za vijest o smrti Salima Šabića. Napisao sam brzojav sućuti gospođi Umi Šabić I zamolio “Preporodovu” tajnicu Jasminu Peljto da ga pošalje na njihovu kućnu adresu, a posebnu notice za naslovnu stranicu našeg Behar Journala. Zamilio sam Farisa Nanića da za Behar Journal napiše sjećanje na velikog rahmetli prijatelja “Preporoda”. Uvrstili smo ga.
U Zagrebu je 20. II. 2001., nakon teške bolesti, u 65. godini života, na Ahiret preselio hadži Salim Šabić, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb.
Merhum hadži Salim Šabić ostat će upamćen kao jedan od najupečatljivijih članova i lidera Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, čije je ime postalo gotovo sinonimom zagrebačkog muslimanskog kruga, kruga čija je kruna bila izgradnja Islamskog centra i njegov rad posljednjih 14 godina.
Na jednoj od najvećih dženaza u Zagrebu, govorili su reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, muftija zagrebački Ševko ef. Omerbašić, a Enes Kišević je kazivao stihove posvećene rahm. Salimu Šabiću.
Zapaženo je prisustvo i bosanskih političara, prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, Edhema Bičakčića i drugih. U ovom broju donosimo riječ dr. Mustafe Cerića i sjećanje dr. Osmana Muftića.
U Zagrebu, 26. siječnja 2021.
FUSSNOTE:
1] BEHAR, rujan-listopad, 1992., I, br. 2, str. 5
2] BEHAR JOURNAL, 1993/1994., br. 3, str. 2
3] BEHAR JOURNAL, 1993./1994., br. 3, str. 2
4] Ibrahim Kajan: Dnevnik Svila i krv. BEHAR JOUNAL, 1993./1994., br. 3, str. 14
5] BEHAR JOURNAL kolovoz, rujan, listopad 1993., br. 2, str. 10
6] BEHAR JOURNAL, ljeto 1994., broj 5, str. 1
7] BEHAR JOURNAL, II-IV. 1994., br. 4, str. 8
8] BEHAR JOURNAL, II-IV. 1994, br. 4, str. 10
9] BEHAR JOURNAL, Ljeto 1994., br. 5, str. 2
10] BEHAR JOURNAL, Jesen 1994., br. 6, str. 1
11] BEHAR JPURNAL, Zima 1994/95., br. 7, str. 3
12] BEHAR JPURNAL, III-VI/1996., br. 12, str. 1 (sa zajedničkom fotografijom)
13] BEHAR JOURNAL, III-VI/1996., br. 12, str. 1
