Današnji udari na Ibrahima Čikića su zapravo udari na sve nas, jer kada je Ibrahim u pitanju, sve su pokušali, ništa nije uspjelo, samo još da prirede likvidaciju, od koja im opet neće biti od koristi, baš zbog činjenice da su svi pokušaji njegovog uništenja upravo Ibrahima izdigli do pijedestala besmrtnosti.

ZAIM ČELEBIĆ: Izgleda da Ibrahim Čikić predstavlja poslednji bedem o kojem se obijaju valovi raznih pritisaska tokom bezmalo tri decenije neravnopravne borbe između Davida i Golijata, između Ibrahima mučenika-sa strane pravde i istine, te Golijata u vidu kriminalnog-ratnoprofiterskog-zločinačkog i nadasve beskrupuloznog državnog aparata čijim polugama i danas upravljaju isti onikoji su i te 1994. godine vršili nezapamćen teror nad Ibrahimom i pripadnicima manjinskih naroda, posebno Bošnjacima, širom Crne Gore po prethodno osmišljenom i u djelo sprovedenom planu, u prostorijama specijalno opremljenim za mučenje i isledjivanje političkih neistomišljenika po ugledu na ozloglašena mučilišta za vrijeme Pinočeove diktature.

Poznato je da profesionalni lopovi ništa ne prepušta slučaju već svoja nedjela unaprijed isplaniraju. Lopovi koriste tamu kao saveznika, to jest ogrtač pod kojim će sakriti lice nesoja. Zbog toga Lopov ne ide u sred bijelog dana sa kalauz-alatom na izvršenje kakvog nedjela. Ne, lopov čeka, kalkuliše, pravi plan, očekuje nesmotrenost svoje žrtve čija pažnja će biti usmjerena na sasvim drigim stvarima ali ne i na objektu interesovanja našeg lopova, a zatim udara baš kad mu se najmanje nadamo. Tako to čine i naši lopovi. Uostalom, evo par primjera na osnovu kojih ćemo lako identifikovati uljeza, kao na primjer onog kojeg je pri kraju prošle 2020. godine spopao soj od nesoja, onog manje kvarnog, COVID19 virusa…

Tempirane presude
Kao na primjer, javna je tajna da se tempiranim datumima u koje se ubraja i 31. Decembar - dan uoči „Najluđe noći u godini“, zapravo želi od fokusa javnosti sakriti neka sramna radnja sa pečatom izdaje i nalogodavcima iz političkog podzemlja. Raznim presudama u sumnjivom tajmingu pokušavala se okrečiti ne baš slavna i ne tako davna crnogorska istorija, kao i prikriti ratni CV onih koji danas drsko mašu maslinovim grančicama mira. Tako su tempirane oslobađajuće presude za najteže (ratne) zločine protiv čovječnosti u kombinaciji sa podobnim kadrovima (čitaj: molerima crnogorske prošlosti!), uz anemnezu kao kolektivnu bolest kako dijela žrtava političkog progona iz tih devedestih, tako i većine građanstva te aktivista civilnog sektora, postale oproban recept za izbjegavanje moralne ali i krivične odgovornosti i suočavanja sa prošlosti. Ko kumuje takvom tajmingu, poznato je svima, baš kao i činjenica da je oko Nove godine „javnost“ manje više odsutna - što zbog odmora i praznične atmosfere, a dobrim dijelom i zbog pomućenog uma izazvanog ne samo kojom popijenom čašicom više, već i sve češćim prisustvom navedenog problema - kolektivne amnezije.
Podsjećanja radi, specijalno vijeće Višeg suda u Bijelom Polju je baš u pogodnom trenutku tog 31. decembra 2010. godine a kojim je predsjedavao sudija Šefkija Đešević, donosi oslobađajuću presudu za sedmoricu bivših pripadnika Vojske Jugoslavije, optuženih da su tokom 1992. godine, izvršili zločine protiv čovječnosti nad licima bošnjačke nacionalnosti sela Bukovice, Opština Pljevlja.

U zemlji gdje sunce ne grije....
Ili još jedno podsjećanje na presude u sličnom tajmingu tokom progon žrtve montiranog političkog procesa iz 1994. godine Ibrahima Čikića, kada je cjelokupni državni aparat uključujući i „časno“ crnogorsko sudstvo, mobilisan i stavljen u službu najprljavije kampanje etničkog čišćenja izvršenog u bijelim rukavicama. Kako drugačije nazvati protivzakonitu policijsku akciju kodnog naziva „Lim“ sa početka 1994. godine kada je uhapšeno cjelokupno rukovostvo tadašnje legitimne parlamentarne političke partije Bošnjaka u Crnoj Gori, stranke SDA kao i brojni simpatizeri i time je slomljena politička kičma jednom narodu koji će preko noći postati politički obezglavljen a time i stavljen u položaj totalne dezorijentisanosti i indolentnosti što će za posljedicu ima i današnji inferioran položaj. Ibrahim Čikić je najmarkantnija žrtva višestruko opisanog brutalnog državnog terora koji je za cilj imao ubiti i posljednju nadu u opstanak jednog naroda na prostoru sa kojeg se nakon ovog zločina, počelo još masovnije iseljavati. Mnogi se ni do dana današnjeg nijesu vratili pa se zbog toga ovaj (zlo)čin smatra najpodmuklijim vidom etničkog čišćenja a što je zapravo „tepanje“ genocidu.

Posljednji bedem
Izgleda da Ibrahim Čikić predstavlja posljednji bedem o kojem se obijaju valovi raznih pritisaska tokom bezmalo tri decenije neravnopravne borbe između Davida i Golijata. Između Ibrahima mučenika - sa strane pravde i istine, te Golijata u vidu kriminalnog-ratnoprofiterskog-zločinačkog i nadasve beskrupuloznog državnog aparata čijim polugama i danas upravljaju isti onikoji su i te 1994. godine vršili nezapamćen teror nad Ibrahimom i pripadnicima manjinskih naroda, posebno Bošnjacima, širom Crne Gore po prethodno osmišljenom i u djelo sprovedenom planu, u prostorijama specijalno opremljenim za mučenje i isledjivanje političkih neistomišljenika po ugledu na ozloglašena mučilišta za vrijeme Pinočeove diktature. I dok su glavni akteri (mislim na stvarne teroriste obučene u državnim uniformama i zadjenute službenim značkama) tadašnjeg montiranog sudskog procesa koji će se zasigurno izučavati kao primjer zloupotrebe sudstva od strane nedemokratskih režima, u kasnijoj „demokratskoj“ Crnoj Gori uznapredovati do najvećih državnih funkcija i zvanja, istovremeno se paralelno urušavao pravni sitem Crne gore koji je u medjuvremenu doživio totalnu segregaciju da se više i ne može dalje ogoljavati. Za svo to vrijeme (baš kao i danas), Ibrahim Čikić stojički podnosi sve udarce i uvijek iznova pokazuje kako nije teško biti čovjek! Kada se pred bjelopoljskim tužiocima, inače kako ih sam Ibrahim naziva -„trećerazrednim likovima“ iz njegove dokumentarne knjige „Gdje sunce ne grije“, Sud u Bijelom Polju obratio se Ibrahimu sa zahtjevom da navede svjedoke za svoje tvrdnje o mučenju i torturi koju je doživio (iako je to u međuvremenu postala ortodoksa oko koje se raspravlja taman toliko koliko i o jednačini 1+1=2), Ibrahim je za svjedoka prizvao Boga. Sudovi jesu zemaljski, sve jedno, viši ili niži, ali je Ibrahimov svjedok Uzvišen, Najviši. Samim ovim činom Ibrahim Čikić je pokazao da iako usamljen, tako reći „ostavljen na ledinu“ od strane onih koji su mu po raznim osnovama morali biti nezaobilazna podrška poput stranke Bošnjaka i njihovog pravnog tima s obzirom da se kroz progon Ibrahimov zapravo vršio progon čitavog naroda i ne samo naroda već i svih onih kojih bi se drznuli slijedeći osnovne moralne principe poput poštivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, može biti siguran u Istinu kao svog najboljeg saveznika, te da nepresušna žeđ za pravdom predstavlja zapravo najbujniji izvor energije iz koga se crpi snaga za borbu protiv nepravednika. Ibrahim nije ustaknuo nit pred prijetnjama smrću. Mogli su i mogu ubiti Ibrahima, ali istina koju on pronosi i priča svima, nikada ne može umrijeti. Zlo kojim se Ibrahim u već poodmaklim godinama pokušava disciplinovati unaprijed je osuđeno na propast, s obzirom da nijesu uspjeli ni pokušaji zastrašivanja insceniranjem klanja njegovog tek rođenog sina, simulacijom silovanjem sestre i supruge, najsoftificiranijim metodama mučenja na kojima bi pozavidjeli i Al-Qaida ali i isljednici iz Guantanama, tako da nezakonito izvršenje već oborenih i kao takvih nepostojećih osuđujućih presuda predstavlja samo dodatni šamar u lice građanskim aktivistima kao i Bošnjacima kao narodu u u čije ime Ibrahim trpi perverziju izbezumljenog crnogorskog sudstva koje po objavama iz današnje štampe, ne vidi prioritet u rješavanju očito nezakonitog izvršenja od strane Višeg i Vrhovnog suda ukinute presude bjelopoljskog Osnovnog suda. Ibrahim je podnio sve udare i u vremenu kada je njegova invalidska penzija bila jedini izvor primanja i od koje je odškolovao dvoje djece, dvije zlatne jabuke koja su danas uspješni poslovni ljudi, sa akademskim zvanjima, magistri, ekonomski nezavisni.

Je, suis Ibrahim
Današnji udari na Ibrahima Čikića su zapravo udari na sve nas. Jer kada je Ibrahim u pitanju, sve su pokušali, ništa nije uspjelo, samo još da prirede likvidaciju, od koja im opet neće biti od koristi, baš zbog činjenice da su svi pokušaji njegovog uništenja upravo Ibrahima izdigli do pijedestala besmrtnosti. Ibrahim je tvrd orah na kome su mnogi i na kojem će tek ini polomilti zube. Ibrahim Čikić - to smo svi mi. Jer, kukavice umiru po hiljadu puta, hrabar čovjek samo jednom, a istina nikada! Ibrahim je drugo ime za Istinu! Slobodan čovjek i živi i umire za pravdu i istinu. Zato, neka ovo bude posljednji poziv svima koji sebe vide među slobodnim pojedincima, među aktivistima i beskopromisnim borcima na polju ljudskih prava i sloboda, da prihvatimo izazov bačene rukavice u lice. Ko danas izda, izdat će uvijek.

Smrt fašizmu, Sloboda Ibrahimu!