U Zenici na Trgu Alije Izetbegovića, u srijedu, 27. januara, Veterani Armije RBiH i patroti, održali su skup podrške generalu Sakibu Mahmuljinu, pod motom “Žrtva ne može biti zločinac”.
Na protestu je poručeno da je presuda neprimjerna, te ujedno Sudu BiH jasno su poručili da general Sakib Mahmuljin nije sam!
General Mahmuljin slovi za jednog od najuglednijih i najčasnijih oficira Armije RBiH.
Sudu BiH Generala Mahmuljina je nepravomoćno presudio 10 godina zatvora, navodno nije spriječio ratne zločine na području Vozuće.
Njegovi suborici svjedoče o časnom i vojničkom držanju i krajnje ljudskim postupcima generala Mahmuljina, pa i pored toga da su mu srpski agresori u genocidu u Prijedoru ubili tri brata, dvije sestre i tridisetak drugih bližnjih članova u porodici.
Kako su još naglasili u obraćanjima, da je general Mahmuljin znao za zločine stranih doborvoljaca, sve odgovorne bi izveo pred licem pravde. Bez dvojbe, prvostepena presuda Suda BiH jeste politički iznuđena presuda s namjerom izjednačavanja žrtve i dželata, a tako je tretiraju pravni stručnjaci.
Na skupu je govorio Alija Redžić, predsjednik Organizacije dobitnika najvećih ratnih priznanja i pukovnik Armije RBiH Haris Ćatić, koji su u obraćanjima istakli da se radi o izjednačavanju krivice.
Redžić je naglasio: "Treba naći izvršioce, ali niukom slučaju Sakib Mahmuljin ne može biti kriv. On nije znao, niti je mogao znati, niti je u tom periodu bio na terenu. Sud, ako ima imalo realnosti, treba ovu presudu poništiti. Ja sam za to da se nađe i kazni svaki zločinac".
Pukovnik Armije RBiH Haris Ćatić o generalu Mahmuljinu je istako: -Takav častan i čestit čovjek ne može izvršiti, niti narediti, niti prikriti bilo kakav zločin.

U nastavku u cjelosti objavljujemo obraćanje pukovnika Armije RBiH Harisa Ćatića



- Poštovani saborici,
Nakon šoka i nevjerice izazvane sramnom Prvostepenom presdom našem generalu Sakibu Mahmuljinu, želim izraziti svoje nezadovoljstvo i revolt koji osjećam, uz spoznaju i ubjeđenje da pritom dijelim svoje mišljenje sa preko 30.000 pripadnika 3. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Zbog čega smo ogorčeni i nezadovoljni?
Navest ću neke elemente iz ove problematike koje mi daju za prtavo da budem ogorčen.
Svi mi koji poznajemo generala Mahmuljina, kao čovjeka i generala, znamo da se radi o izuzetnoj ličnosti sa osjećanjem za pravdu. Skromnost, plemenitost, pravičnost, čovjekoljublje, poštenje, vjera u Boga, vjerovanje narodu, dosljednost i upornost u borbi za opstanak naroda i očuvanje države RBiH, su svakom prepoznatljive osobine našeg komandanta. Takav častan i čestit čovjek ne može izvršiti, niti narediti, niti prikriti bilo kakav zločin.
Problem je što sa etiketom “ratni zločinac”, kod neukog svijeta, zanemaruje pojam “po komandnoj odgovornosti” pa se osuđenik na deset godina zatvora, doživljava kao da je neko ko je naredio ili vršio ubijanja.



U Zavidovićima odakle ja dolazim, dešavali su se zločini, tako je 1992. godine vojnik koji je ubio dva civila srpske nacionalnosti, pronađen, procesuiran i osuđen za taj zločin.
U toku sukoba HVO-a protiv Armije RBiH, vojnik je ubio ratnog zarobljenika, vojnika HVO-a, procesuiran je i osuđen. Vojnik koji je ubio vojnika nebošnjaka je procesuiran i osuđen. Vojnik koji je obezbjeđivao ratne zarobljenike i tom prilikom ubijen od strane vojnika Bošnjaka, procesuiran je i osuđen.
Ratni zarobljenici koji su bili u zatvoru isto su tretirani kao i zatvorenici na izdržavanju kazne. Pa zašto ne bi bili procesuirani i oni koji su počinili zločine u Vozući, da su imali saznanja da su se zločini desili.
Iz knjige referisanja komandanta Trećeg korpusa, vidljivo je koliko se borio protiv nevojničkog ponašanja i necivilizacijskih postupaka tokom operacije “Farz – 95” -, dakle protiv pojava koje su neminovan pratilac svih ratova.



Deset godina nakon završetka rata i nakon pokretanja postupka protiv komandanta Glavnog štaba generala Rasima Delića, general Mahmuljin je saznao za zločine u Vozući.
U presudi Generalu Rasimu Deliću, predsjednik Sudskog vijeća, suda Moloto, izdvojio je svoje mišljenje uz obrazloženje da general Delić nije bio odgovoran za zločine navedene u optužnici, zato što strani dobrovoljci nisu bili pod efektivnom kontorlom Armije RBiH. Ovakav njegov stav je bio naglasan, ali i ulijevao nadu da će to imati pozitivan uticaj na presuđivanje generalu Mahmuljinu kod domaćih sudija po istom predmetu. Presudom od deset godina zatvora generalu Mahmuljinu, omalovaženi su sudije i Međunarodnog tribunala u Haagu.


Tokom suđenja generalu Mahmuljinu u Sarajevu, tim odbrane je prezentirao niz jakih dokaza da general nije imao efektivnu kontrolu nad stranim dobrovoljcima. Prezentirani su i dokazi o mnogobrojnim pokušajima da se oni stave pod kontrolu. Na žalost, izgleda da su sudije imali predubjeđenje o generalovoj krivici, vjerovatno, pod utiskom političkih pritisaka iz manjeg bh. entiteta RS-a, da general Mahmuljin mora biti kriv.
Tokom procesa i svjedočenja preko pedeset svjedoka, samo jedan je krajnje neubjedljivo i tendeciozno tvrdio da je upoznao generala Mahmuljina o zarobljavanju ratnih zarobljenika. Pri tome je to usmeno upoznavanje generala izvršeno odvojeno, ne navodeći ni mjesto (gdje), ni vrijeme (kada), niti eventualno ime nekoga ko je bio prisutan i ko može posvjedočiti da je on to rekao generalu. Ovdje se radi o starješini koji je svjedočio i u procesu protiv generala Delića u Haagu, i njegova svjedočenja (u Haagu i Sarajevu) se ne podudaraju. Što znači da je ne vjerodostojan i izaziva ogromnu i razumnu sumnju u istinitost. To je jasno i laicima, ali izgleda, nije jasno onima koji presuđuju.


Mi smo razočarani i izrevoltirani zbog sve naprijed navedenog.
U traženju razloga zašto je to tako, nameće se zaključak da je Sudsko vijeće podleglo političkim priscima i kontuiniranim nastojanjima onih koji su izvršili genocid, da se izjednači krivica i da se žrtve i izvršioci jednako tretiraju. Taj kontinuitet traje od prestanka ratnih dejestava. Težnja o izjednačavanju krivice do sa su bili mnogi pripadnici legalne i legitimne Armije RBiH, a posebno ću istaći komandante Alagaća, Hadžihasanovića, Kuburu, Delića, Mahmuljina, Dudakovića, Drekovića, Ganića, Hadžića…
Izjednačavanjem krivice se istovremeno minimiziraju ili potpuno dezavuišu zločini genocida u Srebrenici, etničko čišćenje Vozuće 1992., etničko čišćenje istočne Bosne, ubijanje Sarajeva i djece Sarajeva, ubijanje civila u Prijedoru i mnogim gradovima i selima širom Bosne i Hercegovine.
Pa čak tamo gdje sudovi pravedno presude kao u slučaju genocida u Srebrenici, taj genocid se javno negira, ili u slučaju presude generalu Đukiću za zločine na tuzlanskoj Kapiji, zločinac se zbrine i zaštiti u Srbiji.
Pravda nije zadovoljena u bezbroj primjera. Pravda nije posebno zadovoljena kada je general Sakib Mahmuljin u pitanju, barem ne kada se radi o Prvostepenoj presudi Suda BiH. Mi se pored svega nadamo, da će Apelacijsko vijeće uvažiti žalbu odbrane i dati nam nadu da će pravda na kraju ipak biti zadovoljena i da žrtva ne može biti zločinac, - zaključio je pukovnik Ćatić.