Dragi Senada,
Volio bih da je bio sretniji povod za ovo obraćenje. Ali, tvoje sinoćno javljanje na Face/TV u pidžami iz tvog toplog doma, nije me ostavilo ravnodušnim.

Nisam ti ništa dužan, a ni ti meni. Ali jest ti dužna moja nacija i moja država za tvoje slobodarsko i kritičarsko novinarstvo, koje je ponekad, za moj ukus, preoštro, ali znam i da je to, ponekad, bilo neophodno.

I znam da je to, ponekad, bilo na račun tvoga osobnog zdravlja i tvog junačkog bosanskog srca, kojem je sada potreban stent.

I ja se zahvaljujem doktorima u Tuzli, koji su ti ugradili stent kako bi tvoje srce moglo da nastavi, ako Bog da, sa radom istim tempom kao i do sada.

Znam, isto tako, da je stres, kojeg novinari imaju zbog svog posla najteži od svih. Nije lahko javno govoriti o ljudima i stvarima, o kojima se mora govoriti zbog javnosti koja je znatiželjna da sazna odakle joj opasnost prijeti.

Senade moj,
Ti si imao uši da čuješ glas, imao si oči da vidiš znak, koji je prijetio našoj naciji i državi kad je to bilo najpotrebnije.

Imao si stas i avaz da svoj narod na vrijeme probudiš iz sna kako bi se odbranio od zloćudnog glasa i opasnog znaka.

To bosanska nacija i bosanska država ne smije nikad zaboraviti.

Kao što ni ja neću nikad zaboraviti tvoj ogromni doprinos u promicanju vrijednosti naše bosanske kulture!

I naše bosanske slobode i časti!

Senade, nedostaje mi tvoje i prisustvo tvog sina na džumi-namazu u Čekaluši džamiji. Mi smo komšije pa se ovo moje javljanje može razumjeti i kao komšijska briga i pažnja za komšiju hastu.

Zato imam potrebu da učim dovu Svevišnjem Allahu komšiji za njegov brzi oporavak:

Ja Šafi! Ja Šafi! Ja Šafi!
Ti život stvaraš i održavaš!
Ti zdravlje daješ i oživljavaš!
Podari zdravlje našem Hadži Senadu!
Oživi njegovo srce za nove poduhvate!
Ti, neka si slavljem, liječiš hastu!
Ti, neka si hvaljen, darivaš bolesnom utjehu!
Utješi i ozdravi sve naše haste i sve naše bolesne!
Ozdravi našeg Senada!
Amin!