Xavier Bougareli ne bi bio uopće vrijedan naše pažnje, kao što nije vrijedan pažnje čitatelja u Parizu, da mu naši domaći ljubimci nisu dali prostor da se šepuri i daje kvalifikacije o islamu, resilamizaciji, panislamizmu, poluislamskoj bosanskoj državi te o Stranci Demokratske Akcije. Ovo zadnje je u službi opće antiesdeaovske histerije, histerije koja nije ništa novo. (Foto: Screenshot)

DR. MUSTAFA CERIĆ: Ali, gle čuda neviđenog. Bošnjaci/Bosanci se politički (i vojno) organizirali iznad svih očekivanja i to pod zastavom bosanskih „ljiljana“, ali i pod simbolima islama, što je njihovoj borbi za slobodu dalo univerzalni „panislamski“ karakter. Bougareli je tu da nam objasni da nam to nije trebalo – nije nam trebalo miješati islam u našu odbranu od „udruženog zločinačkog poduhvata“, nije nam trebala „reislamizacija“ Bošnjaka. To nam kvari image kod Europljana, koji nas vole, ali bez islama. I bez bosanskih „ljiljana“.

DRUGI ČIN
Naravno, bilo bi fer da je Dnevni Avaz u današnjoj „Sedmici“ (02.01.2021, str. 2-3) objavio moj cjelovit komentar na knjigu „Nadživjeti carstva“, odnosno „feljton“ „Slobodne Bosne“, od dva poglavlja koja se odnose na "reislamizaciju" Bošnjaka i stvaranje (polu)islamske države od strane SDA koju francuski autor Xavier Bougarelija, tretira kao "panislamističku stranku".

No, to bi bilo previše korektno od Avaza. Jer glas Francuza sa „izvjesne fizičke i mentalne distance ima i svoju dobru stranu“. Rekao bih, ima presudnu „stranu“ jer kao što j edan drugi Francuz Maxime Robinson veli: „Ova knjiga ... napisana je s velikom ambicijom da bude na usluzi intelektualcima u zemljama koje pripadaju muslimanskoj vjeri i civilizaciji, pomažući im da razumiju svoju situaciju… Okolnosti mi omogućuju da prije njih pobjegnem od određenih socijalnih smetnji koje ometaju njihovo razumijevanje vlastitih problema… Mora se dodati da sam u situaciji da progovorim i kažem ono što su oni često dužni držati za sebe“. (Maxime Robinson, (Islam i kapitalizam, prijevod Brian Pearce, University of Texas Press, Austin, 1981., str. vii).

Upravo tako, Xavier Bougareli je tamo u Parizu prisutan da tu u Bosni odsutan bude na usluzi „intelektualcima koji pripadaju muslimanskoj vjeri i civilizaciji“ kako bi im objasni njihovu situaciju jer su oni mentalno nesposobni da ju sami razumiju izbliza. Nažalost, neki od tih intelektualaca su pristali da budu Bougarelijeve ovce. On je tu da im kaže ono što su oni kao „muslimanski intelektualci“, dužni držati za sebe. Bougareli je tu da ih (sve nas) obrazuje i odgaja da ne mrzimo Europu jer mrzeći u Europu, „mi mrzimo sami sebe i vlastiti identitet“.

Zato mi se od svih najviše dopala ova poruka Bougarelija, kojom me kao Europljanina kara, a onda umoljava da ne mrzim Europu jer mrzeći Europu, „mrzim samoga sebe i vlastiti identitet“. Bougareli se toliko unio u tajne moje duše i moga srca da savršeno zna šta mrzim. Eto, ja ne znam šta Bougareli mrzi, niti me to zanima. Ne zanima me ni šta Bougareli misli o meni, o mojoj vjeri, o mojoj zemlji, o mojoj kulturi, o mojoj civilizaciji i o mojoj Europi, koju volim. Ali, onu Europu koju ne volim, odnosno koju mrzim, oličena je i liku i djelu francuskog predsjednika François Mitterrand, kojeg mi u Sarajevu pamtimo po njegovim francuskim vrećama za poginule, pamtimo ga po tome što je gledao kako se genocidno ubija jedan europski grad – Sarajevo. Gledao je Mitterrand iz Palais de l'Élysée srpske fašiste, koje, zahvaljujući upravo njemu, niko nije smio ometati da drže Sarajevo pod opsadom punih 1,425 dana, tri puta duže od opsade Staljingrada. Zar iko u Sarajevo može ne mrziti takvu Europu, koja nam je ubijala tijelo i dušu? Bez prava na samoobranu? Mi to nikad nećemo zaboraviti.

Zato, Bougareli mora znati da prvu stvar, koju mora učiniti kad god dođe u Sarajevo jeste da se ispriča Bošnjacima/Bosancima, Sarajlijama, za Mitterrandovu izdaju krika „nikad više“ (Holokaust), pa tek onda da nam tumači ko smo i šta smo mi Bošnjaci – „poluislamski“ i „poluatestički“. Ne znam odakle ovaj francuski kvazi-intelektualni hohštapler Bougareli crpi inspiraciju za ovakve inkvizicijske ocjene o Bošnjacima, ali mogao ju je steći od pape Innocentija III, koji je objavio križarski rat 1209. god. protiv krivovjernih katara, koji su, također, bili označavani kao „polukatolici“ i „poluateisti“. Bila je to inkvizicija u Francuskoj, koju karakteriziraju iznimno brutalne i krvave metode, čak i za standarde tog vremena. A mogao je Bougareli nešto slično naučiti i od Haridžija iz muslimanske povijesti, koji su, također, sabljom otvarali ljudska srca da se uvjere ima li ili nema u njima imana – vjere. Čudna je ta potreba da se kopa pa našoj bošnjačkoj/bosanskoj duši, pa našem bosanskom srcu.

Međutim, još čudnija je potreba domaćih bošnjačkih/bosanskih „duša“ i „umova“, koji dragovoljno pristaju da ih ovi kvazi-intelektualni bjelosvjetski hohštapleri hrane i dave svojim otrovnim idejama a sve da se kobajagi čuju njihove ideje, mišljenja ili stavovi. Bilo bi jako korisnu za prof. Husniju Kamberovića, koji je zaljubljeni historičar jugonostalgičar, ali samo u Sarajevu, i kojeg često prozivaju da nešto kaže javnosti – bilo bi korisno da pročita knjigu „Negiranje Holokausta – sve jači napad na istinu i pamćenje“ od Deborah E. Lipstadt, posebno prvo poglavlje Kanarinci u rudniku, „Negiranje holokausta i ograničena moć razuma“. (Vidi: IV međunarodna konferencija: „Stop negaciji Genocida i Holokausta“, Sarajevo, 20-21. jun 2019., st. 30-93). Za početak, nudim prof. Kamberoviću ovaj mali dio pouke i poruke od profesorice Lipstadt:

-

Nesposobni da vide razliku između prave historiografije i čisto ideološkog pothvata negatora, oni koji ovo pitanje promatraju u tom svjetlu na jedan važan način pomažu negatorima u njihovim nastojanjima da šire svoje tvrdnje. To je upravo cilj negatora: oni ciljaju izazvati zabunu oko tog pitanja tako što će učiniti da izgleda kao da poduzimaju istinsko naučno nastojanje – kada to, naravno, nije slučaj. Pokušaj da se negira holokaust podrazumijeva osnovnu strategiju iskrivljavanja istine. Istina se brka sa apsolutnim lažima, zbunjujući čitaoce koji nisu upoznati sa taktikama negatora. Poluistine i segmenti priče, koji se zgodno izbjegavaju izreći ključne informacije, ostavljaju slušaoca sa iskrivljenim dojmom o tome šta se stvarno desilo. Obilje dokumenata i svjedočenja koji potvrđuju postojanje holokausta odbacuju se kao nametnuta izmišljotina, laži i falsifikati (st. 32).

Xavier Bougareli ne bi bio uopće vrijedan naše pažnje, kao što nije vrijedan pažnje čitatelja u Parizu, da mu naši domaći ljubimci nisu dali prostor da se šepuri i daje kvalifikacije o islamu, resilamizaciji, panislamizmu, poluislamskoj bosanskoj državi te o Stranci Demokratske Akcije. Ovo zadnje je u službi opće antiesdeaovske histerije, histerije koja nije ništa novo. Ova antiedeavosvska mržnja, posebno u Sarajevu, prati političko organiziranje Bošnjaka/muslimana od samog početka. Niko nije očekivao od Bošnjaka/Bosanaca da se tako brzo i efikasno politički organiziraju, posebno ne Europa, koja nije ni znala da postoje tamo neki Bošnjaci/Bosanci koji su sposobni da se suprotstave udruženom križarsko/kstaškom poduhvatu jer Mitterrand se zakleo u sveti francuski laïcité da neće dopustiti da u srcu Europe nikne „islamska država“ po cijenu genocida nad Bošnjacima/Bosancima, preživjelih bosanskih katara.

Ali, gle čuda neviđenog. Bošnjaci/Bosanci se politički (i vojno) organizirali iznad svih očekivanja i to pod zastavom bosanskih „ljiljana“, ali i pod simbolima islama, što je njihovoj borbi za slobodu dalo univerzalni „panislamski“ karakter. Bougareli je tu da nam objasni da nam to nije trebalo – nije nam trebalo miješati islam u našu odbranu od „udruženog zločinačkog poduhvata“, nije nam trebala „reislamizacija“ Bošnjaka. To nam kvari image kod Europljana, koji nas vole, ali bez islama. I bez bosanskih „ljiljana“.

Sve bi bilo uredu da nije bilo Alije, koji je napisao „Islamsku deklaraciju“. I sve bi bilo mirno da se Bošnjaci nisu pozivali na islam. Sa istim optužbama ili žalopojkama nad našom sudbinom udarali su nas od početka osnivanja SDA kao što to rade i danas s tom razlikom što smo na početku imali viziju, znali smo na koga se moglo računati, znali smo ko nas neće izdati. Danas nam nedostaje ta vizija. Nedostaje nam ta sigurnost u nas same. Ne znamo na koga se može računati i osloniti. Ne znamo ko nas neće izdati. Svako u svakoga sumnja jer niko nikoga dovoljno ne poštuje.

Zato Bougareli dolazi kao naručen da popuni prazninu i da nam drži lekcije iz morala i bosanskog patriotizma. Nije to ni loše. Neka vidimo i čujemo kako izgleda kad se sami od sebe otuđimo i kad pomislimo da je svako dovoljan sam sebi. I kad si mislimo da tuđa ruka svrab češe.

Ako ovako nastavimo, rizikujemo da, doista, budemo, sve nešto napola: „poluislamski“, „poluatestički“, „polubošnjački“, „polubosanski“, „polueuropski“, „poluinsani“, „poluesedeaovski“, „poluantiesdeaovski“, „poludržavni“ i „poluljudski“, koji ne znaju gdje i kamo pripadaju.

Upamtimo, Xavier Bougareli nas pažljivo prati i opet će doći da nam objasni ko smo i šta smo jer mi to sami ne znamo!

Neka i takvih ako smo spali na tu granu naše svijesti, časti i ponosa!

Ja vjerujem da nismo!

Allahu Milostivi, omili nam istinu i pravdu! Amin!