SABAHUDIN SIJAMHODŽIĆ: Onaj ko nije bio u Potočarima, onaj ko ne zna ko je zločinac Mladić, onaj ko ne zna ništa o Srebrenici (a to su potencijalno generacije koje dolaze)... a bude gledao film, može steći dojam da je Mladić general koji dijeli čokolade i koji je osvojio "srpsku Srebrenicu" i vratio je svojima, jer se agresorski rat gotovo ničim ne kontekstualizira.

Negativnost i svirepost četničkih snaga nije prikazana ni 2%.

Onaj ko nije bio u Potočarima, onaj ko ne zna ko je zločinac Mladić, onaj ko ne zna ništa o Srebrenici (a to su potencijalno generacije koje dolaze)... a bude gledao film, može steći dojam da je Mladić general koji dijeli čokolade i koji je osvojio "srpsku Srebrenicu" i vratio je svojima, jer se agresorski rat gotovo ničim ne kontekstualizira.

Težište je, po meni, na nemoći UN-a da uradi išta. Dalje, holandski oficiri se predstavljaju gotovo kao heroji jer - rade šta mogu.

Znam da film ima glavne junake i on prati što se s njima dešava, a u ovome filmu su glavni junaci - negativci. I to ne samo četnici nego i "naši".

Naime, Aida, prevodilac u bazi UN-a, koristeći svoje mjesto u bazi pokušava spasati svoje najbliže - muža i sinove.

U filmu se tome, načelno nemoralnom načinu da to uradi, daje mnogo vremena i prostora, a nije prikazana okrutnost, zločin i razmjera počinjenog genocida. Više se daje prostora pokušaju skrivanja osoba u bazi UN-a, nego zločinu koji je počinjen.

Postoje samo dva, rekao bih, usputna detalja koji na to aludiraju - jedan je gdje je neko čuo da odvode muškarce i da ih ubijaju, a drugi je uvođenje grupe muškaraca u dom kulture i kasnije se vide samo puščane cijevi bez prikazivanja ljudi....

Dalje, osobe koje idu, navodno, na pregovore u pratnji UN oficira sa Mladićem su prikazani bez dostojanstva. Ako je to već izmišlejni momenat, i ako je to film koji nije u svemu autentičan, onda je tu mogla biti scena dostojanstva, brige o ljudima, podsjećanja na zločin koji pripremaju,... ali nije.

Ja nisam dobar filmski kritičar, bezbeli, ali ovdje kao da se više brinulo šta bi četnici i njihovi saveznci mogli o filmu reći nego da se pokuša predstaviti šta je bilo.

Film ima veliku moć da kreira stav običnog čovjeka prema nekim događajima i ljudima u povijesti, makar mi znali da je to pogrešno.

Film je moćno manipulativno sredstvo.

Onda kada nam to godi, to nam bude drago i naše emocije toj činjenici aplaudiraju iz petnih žila, ali kada nam ne godi onda nas to frustrira i rastužuje.

Duboko cijenim scenariste i režisere koji prave flmove i serije, podižući moral i budeći dostojanstvo svojih sunarodnjaka (Ertugrul, Osman,...), ali mi se gade scenaristi i režiseri, makar ih neko velikima smatrao, koji se iz kompleksa manje vrijednosti ili ko zna kakvih interesa pokušavaju iz pozicije žrtve dodvoravati nekome.

Film Quo vadis, Aida?, možda ne bih baš ovako oštro etiketirao, ali nije daleko od toga.
Ovakav film bi se mogao očekivati od, recimo nekih srpskih filmadžija, ali ako neko pravi takav film iz ugla Bosne i ljudi koji si pretrpjeli neviđene zločine na svojoj koži, ni krivi ni dužni, onda je to - mogu reći - i uvrijedljivo.