Ni u ludilu ni Dodik ni Čović nisu očekivali reakcije koje su uslijedile: žestoke kritike i punu podršku dejtonskoj BiH i visokom predstavniku (osim, naravno, Rusije). Noć koju su zamislili kao noć velikog uspjeha za njih se pretvorila u noć katastrofe.

24. novembar 2020, dan online debate koju je u povodu 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma upriličio ruski ambasador pri Ujedinjenim narodima a u kojoj su učestvovali i svi predstavnici članica Vijeća sigurnosti, za Milorada Dodika i Dragana Čovića, podržane Rusijom, trebao je biti dan kada će trijumfovati i zaokružiti svoje politike koje godinama provode: dokazati da je Bosna i Hercegovina nestabilna i neodrživa, da su Bošnjaci ti koji uzrokuju sve probleme, da je visoki predstavnik u Bosni i Herecegovini nepotreban, i da Srbi i Hrvati, „koji predstavljaju narod“ trebaju preuzeti potpunu kontrolu i ustrojiti Bosnu i Hercegovinu (po svojoj mjeri).

Više je faktora koji su ohrabrili Dodika, pa čak i pragmatičnog Čovića koji se godinama uspio predstavljati kao proeuropski čovjek u BiH, da pred predstavnicima članica Vijeća sigurnosti izgovore pregršt laži o stanju i događajima u BiH, pa čak i laži i uvreda kojih nisu, pogotovo Dodik, poštedili ni međunarodne predstavnike, pogotovo visokog predstavnika.

Dva su ključna procesa, čiji rezultati su u toj noći njihovog nastupa pred Vijećem sigurnosti trebali polučiti velikom pobjedom Dodika i Čovića protiv BiH: dugogodišnje negiranje presuda Haškog suda, i s tim direktno povezani historijski revizionizam kojim se iskrivljuju činjenice o ratu u Bosni i Hercegovini i izjednačavaju sve strane u sukobu. Milorad Dodik je iskoristio svoj nastup pred članicama Vijeća sigurnosti da ponovi svoje tvrdnje, koje godinama okolo širi, da je Haški tribunal osudio veliki broj Srba i da je nedopustivo mali broj procesuiranih Bošnjaka, potpuno ignorirajući činjenicu da je procenat procesuiranih u Haškom tribunalu u skladu s procentom počinjenih zločina u BiH o čemu postoje brojni radovi međunarodnih stručnjaka. Njegove tvrdnje nisu ništa drugo do nastavak pokušaja da se promijene narativi o ratu u BiH koje je svojim presudama neoborivo ispisao Haški tribunal.

Nažalost, usljed dugogodišnjeg, do u detalje planiranog, ozbiljnog i studioznog djelovanja po ovim pitanjima, čak i dio bh. javnosti (u bošnjačkom korpusu) prihvatao je te narative. Potvrđuju to svakodnevne izjave, ali i brojni izvještaji u kojima su se izjednačavale „nacionalne politike“ u Bosni i Hercegovini. Drugi, ništa manje bitan proces kojim su se potkopavali temelji Bosne i Hercegovine, jeste jačanje ruskog uticaja u regionu u kome su dva najvažnija igrača Moskve u BiH Milorad Dodik i Dragan Čović.

Negiranje presuda Haškog suda i historijskog revizionizma pojačano je sa prestankom mandata Tribunala u Haagu i prebacivanjem daljeg procesuiranja ratnih zločinaca na lokalne sudove. Već godinama pojedinci i mediji su upozoravali da Dodik i Čović (uz podršku određenih struktura iz Sarajeva) preuzimaju kontrolu nad pravosuđem, što je i zaokruženo dolaskom Milana Tegeltije na čelo VSTV-a. Ako se pogledaju samo tri zadnja izvještaja o radu Suda i Tužiteljstva BiH – britanske sutkinje Joanne Korner, njemačkog eksperta, Rajnharda Pribea, nezavisnog stručnjaka Evropske unije i Misije OSCE-a u BiH – savršeno je jasno kakvo je stanje u bh. pravosuđu.

Jača politički uticaj, rezultati su katastrofalni, istrage u oblasti ratnih zločina se zloupotrebljavaju za promjenu narativa o proteklom ratu, zakoni se „rastežu“ kako bi se „disciplinirali“ oni koji se ne mogu kontrolirati. Svako ko misli da je slučajno da ozbiljnih istraga o korupciji, ali ni drugih, nema u Republici Srpskoj i kantonima sa hrvatskom većinom, veoma su naivni. Izostanak vladavine prava, na koji predstavnici međunarodne zajednice godinama upozoravaju, u Bosni i Hercegovini ozbiljno prijeti da pomogne svim destruktivnim snagama u njihovom razbijanju dejtonske BiH i preuzimanjem kontrole od onih kojima je cilj državu pretvoriti u rusku guberniju u kojoj će dominirati Dodik i Čović, podržani pojedincima iz Sarajeva.

O ruskom uticaju u BiH, strategijama i vanjskoj politici Ruske Federacije godinama su u javnosti iznošeni dokazi. O tome je čak više puta raspravljao i Kongres SAD-a, u kontekstu jačanja ruskog uticaja u regionu, a brojna istraživanja raznih međunarodnih organizacija su to potvrđivala. Međutim, zabrinjava što u posljednje vrijeme pojedini političari, čak i pripadnici akademske zajednice iz Sarajeva, relativiziraju to pitanje, pa čak i tvrde da to nije tako.

Ono što je Dodiku i Čoviću davalo dodatni osjećaj samouvjerenosti jeste, s jedne strane izostanak bilo kakvih sankcija (reakcija je bilo) od međunarodne zajednice, s druge strane potezi pojedinaca iz Sarajeva koji su im išli na ruku.

Na britansku inicijativu da Vijeće sigurnosti UN-a donese rezoluciju o genocidu u Srebrenici, Dodik, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić otvoreno su poručivali da će zatražiti pomoć Rusije koja je svojim vetom u Vijeću sigurnosti na kraju to i blokirala. Podsjetimo na brojne istrage Tužiteljstva BiH protiv bošnjačkih generala i uticajnih pojedinaca. Tužiteljstvo BiH je, nažalost, već odavno izgubilo kredibilitet i povjerenje građana i zbog slučajeva kao što je izostanak procesuiranja Milana Tegeltije, ili „diploma“ u Hercegovini, o čemu se, također, govori i u zadnjem izvještaju OSCE-a.

No, sve to je išlo u prilog politika Dodika i Čovića koji su samo pojačavali svoje tvrdnje (podržane iz Zagreba i Beograda strategijama dogovorenim na zatvorenim sastancima) da su „političko Sarajevo“, odnosno Bošnjaci remetilački faktor u BiH, ali i u Evropi.

Za svoje politike vješto koristeći još uvijek osjetljive teme iz prošlosti, a zajedničkim djelovanjem, Dodik i Čović su „političko Sarajevo“ doveli u poziciju da se stalno od nečega brani. Ilustrativan primjer je izjava Milorada Dodika od prije nekoliko dana da je Čović dogovorio s Bakirom Izetbegovićem treći entitet i da će on to samo podržati. Iako Izetbegović to nikada nije javno rekao, i iako su SDA i više pojedinaca nakon toga reagirali, ostala je sumnja da je nešto „dogovoreno“. Pri tome je potpuno zaboravljeno da je Herceg-Bosna poražena vojno (na terenu), politički (sporazumima u Washingtonu i Daytonu kada je nestala) i sudski (presudama Haškog tribunala da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH i da je u BiH postojao udruženi zločinački poduhvat s ciljem cijepanja BiH i pripajanja teritorije Hrvatskoj).

Stvorena atmosfera dala je Dodiku i Čoviću lažni osjećaj sigurnosti na osnovu koga su napravili procjene da mogu izaći pred Vijeće sigurnosti i zajedničkim snagama obrušiti se na dejtonsku Bosnu i Hercegovinu optužujući Bošnjake za sve što ne funkcionira, pa čak i da ugrožavaju i Srbe i Hrvate. Ni u ludilu ni Dodik ni Čović nisu očekivali reakcije koje su uslijedile: žestoke kritike i punu podršku dejtonskoj BiH i visokom predstavniku (osim, naravno, Rusije). Noć koju su zamislili kao noć velikog uspjeha za njih se pretvorila u noć katastrofe. Oni i njihove politike su raskrinkane.
Poruke su bile više no jasne: suverena i jedinstvena Bosna i Hercegovina i puna podrška visokom predstavniku. (Avangarda.ba)