Autor: Željko Milićević

ŽELJKO MILIĆEVIĆ: I Tužba, i Predsjednik Izetbegović, i Tuzla, i ARBiH, i Bosna, su bili sabotirani od samog početka. I onda se je i mene sabotiralo i do desanta nije došlo. Ovo je prvi put da ovo spominjem u javnosti. Predsjedniku Izetbegoviću je bilo sve jasno, međutim na njega je bio vršen pritisak i izvana i iznutra - i onda je bio na kraju sabotiran. Ta sabotaža, u kojoj su domaći kvislinzi odigrali najznačajnije uloge, je kulminirala u Daytonskom Ugovoru koji je bio, pod prijetnjom američke sile, nametnut Predsjedniku Izetbegoviću. Poznati su mi detalji toga no ovdje neće biti govora o tome. To će biti na papirima koji će se naći kad mene više ne bude bilo na ovom dunjaluku. Sjedinjene Države nisu bile, niti jesu, ''prijatelj'' Bosne.

Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, je izrekao te riječi mom rođaku, g. Stjepanu Ćorkoviću, koji se je s Predsjednikom sastao u Ženevi, godine 1993., uz još neke, ispred Informacionog Ureda Bosne i Hercegovine u Ottawi. U sastanku su bili prisutni Haris Silajdžić, Muhamed Šaćirbey i Ivica Mišić.

G. Ćorković podvukao Predsjedniku potrebu da se s tužbom protiv krnje Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, nastavi iz brojnih razloga, uključivo i pravnog postulata da jednom kad se tužba registrira i prihvati u Sudu - a koji Sud je pravna ruka Organizacije Ujedinjenih Nacija - onda se s tim ime države upiše u registar svjetskih zemalja iz kojeg se ne može izbrisati. G. Ćorković je isto tako izvijestio Predsjednika da se Informacioni Ured Bosne i Hercegovine prihvaća organizirati financiranje tužbe, tako da se Vlada ne mora još i s tim obremenjivati u vođenju Oslobodilačkog rata. Svaki dan zasjedanja Suda u Hagu je onda koštao Stotinu Tisuća američkih dolara.

Sabotaža u Sjevernoj Americi, Ženevi, BiH, i Aziji

Informacioni Ured Bosne i Hercegovine je bio vrlo uspješan u sakupljanju novaca za Tužbu sve dok sam ja bio glavni govornik koji je javno nastupao ispred Ureda u Kanadi, Americi i drugim zemljama na raznim drugim kontinentima. Iako sam bio izabran u Upravni Odbor, ja se nisam uopće htio baviti novcima i bančnim računima, a kojih je bilo više - dva u Ottawi, i nekoliko drugih, u drugim bankama u Kanadi. Poznato mi je bilo da se je sakupilo mnoštvo donacija, a većinu na osnovi i nakon mojih javnih nastupa u Kanadi i drugdje. Radilo se je o milijunskim svotama, o mnogim milijunima.

Isto tako mi je bilo poznato da su dva glavna računa u Ottawi bila zatvorena odmah nakon što je Predsjednik Upravnog Odbora Informacionog Ureda pismeno izvijestio Ambasadoricu BiH u Zagrebu, Biseru Turković, da ''Željko Milićević više nije član Informacionog Ureda Bosne i Hercegovine u Ottawi''. To je uslijedilo nakon mog povratka iz Azije, gdje mi je bilo predočeno da će jedna zemlja organizirati donacije od ''najmanje jednog i pol milijuna sedmično''.

Pošto su me dvojica čija imena su se našla na Ovlaštenju - a koje Ovlaštenje je trebalo glasiti samo u mom imenu - sabotirala na licu mjesta i stavila u kućni pritvor u stranoj zemlji, ja sam našao načina otići iz tog pritvora i opozvati i zaustaviti cijelu akciju jer je očito bila kompromitirana u samom početku.



Potrebno je navesti da je Emir Imamović, koji mi je pokazao pet pasoša u svom imenu, proveo četrnaest dana u toj zemlji u Aziji dnevno se baveći istraživanjem cijena nekretnina, obiteljskih kuća. Ispostavilo se je, isto tako, da je on direktno odgovarao Ambasadorici Turković i svaki dan ju izvještao o, u glavnom, mojim akcijama u toj zemlji. Kad nije bio na telefonu sa Zagrebom, bio je na telefonu s nekim Borogovcem u Americi, i to dnevno.

Borogovac je preko kćerke nekog Sendijarevića preuzeo kontrolu nad Prof. Boyleom kojemu je, na početku, g. Ćorković uspješno davao instrukcije i smjernice za Tužbu.

Prof. Boyle je u nekoliko mjeseci godine 1993. isposlovao da je Sud u Hagu izdao dvije preliminarne presude proprio motu protiv Srbije za genocid s naredbom da se genocid odmah zaustavi. Te sudske Naredbe su bile ključni preokret u Tužbi, i time se je materijalno promijenila cijela pravna podloga u korist RBiH, međutim to se nikad poslije nije pojavilo u nastavku pravnog zahtjeva.

Nakon što se je g. Ćorkovića uklonilo kao usmjerivača Tužbe, Prof. Boyle je sam sebe kompromitirao javnom veleizdajom Predsjednika Izetbegovića i onda je bio opozvan kao pravni zastupnik RBiH pred Sudom u Hagu i Tužba je izgubila težinu.

Imamović je Borogovca isto tako izvještavao o meni i svemu i svačemu drugom. A Samir Attia je išao u Aziju samo za to da proba naći nekoga da mu plati za poslovni poduhvat kojim je on htio kupiti od Motorole nekoliko hiljada prenosnih telefona pa da to proda Bosni. Ja sam bio taj koji je, novcima posuđenim u svom imenu, kupio avionske karte i Imamoviću i Attiji. Njih sabotaža mene i, na kraju krajeva Bosne, nije ništa koštala.

Ja sam imao ugovoren sastanak s Premijerom jedne zemlje, no taj sastanak je bio odgođen bez objašnjenja. Taj isti dan sam dobio poziv iz Ureda tog Premijera, gdje sam bio upitan ovo pitanje: ''Mi znamo da je Dr. Silajdžić u zemlji, ali ne znamo gdje je. Da li vi znate?'' Ne želim ništa insinuirati, no cijela ta epizoda oko mog puta u Aziju je još uvijek jedna velika zagonetka.

U jednoj drugoj zemlji, u to materijalno doba, dočim sam se sreo s Komandantom Ratne Avijacije, trebao sam se isto tako sresti i s bratom Predsjednika, a u vezi mog plana za desant - moja zamisao i nacrt kojeg sam izradio u grubim osnovama - kojeg je bilo moguće i potrebno organizirati u oslobađanju Bosne. Do tog sastanka nije došlo.

Zanimljivo je da je Attia mene vodio u sastanak u kojem je nastojao napraviti kupoprodajni ugovor u svome imenu a na račun bosanskih žrtava, a čovjek s kojim smo se sreli je bio jedan od kontakata Ambasadorice Turković i isto tako je bio upoznat s mojim namjerama i lično je poznavao brata Predsjednika te države.

Taj isti Attia je proveo, novcima koje sam mu ja isplatio u Aziji a koje sam posudio u svom imenu, dvije sedmice u sred mjeseca Ramazana, sjedeći u hotelu u Kabulu, u nastojanju da dođe do nehake - bilo kakve - vojne opreme ???

Svi papiri su važni

I Tužba, i Predsjednik Izetbegović, i Tuzla, i ARBiH, i Bosna, su bili sabotirani od samog početka. I onda se je i mene sabotiralo i do desanta nije došlo. Ovo je prvi put da ovo spominjem u javnosti.

Predsjedniku Izetbegoviću je bilo sve jasno, međutim na njega je bio vršen pritisak i izvana i iznutra - i onda je bio na kraju sabotiran. Ta sabotaža, u kojoj su domaći kvislinzi odigrali najznačajnije uloge, je kulminirala u Daytonskom Ugovoru koji je bio, pod prijetnjom američke sile, nametnut Predsjedniku Izetbegoviću. Poznati su mi detalji toga no ovdje neće biti govora o tome. To će biti na papirima koji će se naći kad mene više ne bude bilo na ovom dunjaluku. Sjedinjene Države nisu bile, niti jesu, ''prijatelj'' Bosne.

Tužba protiv Srbije i Crne Gore za ''genocid Bosne i Hercegovine općenito i pogotovo njenog muslimanskog stanovništva'' (navodi iz izvorne Tužbe) je bila onda važna, i važna je za uvijek. Važna je prvenstveno iz razloga ljudskih prava, koja prava su vojnom silom bila oduzeta civilnom stanovništvu, a pogotovo Bošnjacima muslimanske vjere. A zatim je važna da se to nikad ne zaboravi.

Tužba protiv Srbije i Crne Gore je isto tako važna i kao materijal kojega valja pomno izučiti, u detalje, od prvog do zadnjeg papira.

Jedan od detalja, koji ima pravnu težinu ali ga se nije promoviralo, je to da je Tužba, u samoj registraciji i prihvaćanju Suda da ju sasluša na osnovi riječi ''genocid Bosne i Hercegovine općenito i pogotovo njenog muslimanskog stanovništva'', postavila pravni presedan kojeg je godine 2007. Sud i potvrdio Presudom (iako krnjom). Ne želim više objašnjavati jer ovo čitaju i neprijatelji i s toga sam izuzeo najvažniji detalj.

Taj ugao ima težinu i potrebno ga je rasčlaniti jer se ga može formirati u poseban, u jednu ruku, corpus iuris koji je, ili bi trebao biti, specifičan pravnom zahtjevu RBiH protiv Srbije i Crne Gore. Iz tog jednog malog detalja se može izgraditi slučaj koji ima težinu.

Ovdje je predočeno nekoliko razloga zašto je svaki papir važan. To treba pravno izraditi.

A kad se - ako se - to pravno izradi, onda ću predočiti zašto i kako se mora i može Daytonski Ugovor pravno ugasiti. I onda, nakon gašenja Daytona, svi drugi nametnuti papiri padaju kao domino. To znam i to će isto biti na papiru kad dođe vrijeme.

Svaki papir je važan jer ulazi u defter.

Svaki papir je važan zato da ga se istraži, analizira i onda postavi u obranu zemlje.

Ali prvo treba imati papir.

Bosna ima papira.

Bosnu se na osnovi tih papira može spasiti.