Daytonska mirovna konferencija (Foto kredit: pastdaily.com)

AKADEMIK DR. SUAD KURTĆEHAJIĆ: Pored grešaka prije i tokom pregovora u Dejtonu godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije se uočilo da ne postoji termin konstitutivni narodi osim u pogrešnim prevodima. Termin u izvornom engleskom tekstu je constituent što u prevodu znači sastavni ili dio cjeline, tako da su ovim terminom potpuno izjednačeni pripadnici sva tri ravnopravna naroda. Bošnjaci, Srbi i Hrvati zajedno sa pripadnicima drugih naroda i građanima BiH, čime tih pet elemenata zajedno čini cjelinu.

Povodom 25 godina od Dejtona ukazao sam da smo mogli proći bolje. U tom smislu sam istakao sljedeće činjenice.

Jugoslovenska kriza dovela je prema mišljenju Badinterove komisije broj 1. koje je objavljeno u decembru 1991. godine do disolucije (raspada) Jugoslavije.

Ista ta komisija je mišljenjem br. 4 od 15. januara tražila da se izrazi volja građana na referendumu. Nakon uspješno održanog Referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine 29. februara i 01. marta 1992. godine i međunarodnog priznanja koje je uslijedilo od strane Evropske zajednice 06. i SAD 07. aprila 1992. godine, velikosrpska politika pokreće agresiju na Bosnu i Hercegovinu nastojeći da se to svijetu predstavi kao građanski rat u namjeri da od Bosne i Hercegovine napravi mrtvorođenče.

Nakon strašnih zločina te politike koje je kulminiralo genocidom u Srebrenici i nekoliko neuspješnih mirovnih planova dolazi do pregovora u Dejtonu. Ovim pregovorima prethodili su dogovori Holbruka sa Predsjednikom RBiH Alijom Izetbegovićem u Ankari oko naziva entiteta sa srpskom većinom. Prvi dan, 04. Septembra, Izetbegović je odbijao prihvatiti naziv Republika Srpska, da bi 05. septembra, prihvatio naziv Republika Srpska uz uslov da se nastave NATO udari na pozicije bosanskih Srba koji su započeli 30. avgusta 1995. godine, dva dana nakon stravičnog zločina na pijaci Markale. Holbruk je odmah prihvatio dogovor sa Izetbegovićem, ali je u svojoj knjizi napisao da bi se NATO udari nastavili i da Predsjednik Izetbegović nije prihvatio naziv Republika Srpska navodeći da on to nije znao. Također je priznao da mu je najveća greška bila što je pritiskao Izetbegovića da prihvati taj naziv.

To jeste bila velika greška. Trebalo je po svaku cijenu insistirati na entitetu A i B ili drugim neutralnim nazivima. Da je tako urađeno danas bi imali potpuno drugačiju Bosnu i Hercegovinu. A pozicija u kojoj se nalazila Mladićeva vojska je već tada dramatično oslabila u odnosu na stanje prije NATO udara.

Druga velika greška je bila da smo morali, u Ženevi 08. septembra i Njujorku 26. septembra 1995. godine, kad su utvrđivani principi pregovora u Dejtonu, insistirati na Prvom principu Londonske konferencije koji je usvojen 28. avgusta 1992. godine i kojeg smo se mi odrekli jer ga nismo nigdje ni spominjali a to je princip da nepriznate ili silom postignute prednosti nemaju konsekvence. Da smo insistirali na ovom principu entitet sa srpskom većinom ne bi mogao obuhvatiti prostore gdje su Bošnjaci bili u većini poput: Zvornika, Višegrada, Foče, Rogatice, Srebrenice, Bratunca, Prijedor i drugih većinski bošnjačkih gradova a i u Brčkom koje je danas distrikt je živjelo najviše Bošnjaka.

Nažalost pravo vam niko neće dati ako ga ne tražite i na njemu ne insistirate. Zbog ovih propusta stvoreni su nepovoljni okviri koji su prethodili pregovorima u Dejtonu.

U Dejtonu je trebalo neprekidno ukazivati dvije stvari. Prva da su bosanski Srbi odbijali omjer 51:49 odnosno 49:48 i Sarajevo distrikt 3% sve dok su vojnom silom držali 65-70% teritorije Bosne. Nakon što je u Dejtonu faktički omjer bio u granicama utvrđenih okvira Kontakt grupe, s tim što je i to moglo biti promijenjeno nakon što je Armija BiH izbila na Manjaču 28. septembra zbog čega je Holbruk morao intervenisati kod Izetbegovića da se zaustavi aktivnosti Armije RBiH prema Banja Luci utvrđeni procenti Kontakt grupe više nisu imali smisla. Oni su bili nagrada za velikosrpsku politiku čije vojne aktivnosti su obilježili strašni zločini koji su kulminirali genocidom u Srebrenici.

A drugo što je propušteno je da se Srebrenica nađe u žiži pregovora u Dejtonu jer nakon strašnih zločina koji su učinjeni u Srebrenici a koji su kasnije 2007. godine presuđeni kao genocid čitav koncept stvaranja Republike Srpske je bio besmislen i predstavljao je nagradu za izvršeni genocid.

Naša delegacija također nije uočila tokom utvrđivanja teksta Ustava BiH konstrukcione greške sadržane u samom Ustavu BiH. Radi se o tome da je prihvatanje prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima što je ugrađeno u Ustavu BiH čl 2. st.2 u direktnoj suprotnosti sa ustavnim odredbama o izboru članova Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH zbog diskriminacije ovih odredbi prema građanimaBiH koji ne pripadaju bošnjačkom, srpskom ili hrvatskom narodu.



Pored grešaka prije i tokom pregovora u Dejtonu godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije se uočilo da ne postoji termin konstitutivni narodi osim u pogrešnim prevodima. Termin u izvornom engleskom tekstu je constituent što u prevodu znači sastavni ili dio cjeline, tako da su ovim terminom potpuno izjednačeni pripadnici sva tri ravnopravna naroda. Bošnjaci, Srbi i Hrvati zajedno sa pripadnicima drugih naroda i građanima BiH, čime tih pet elemenata zajedno čini cjelinu.

Druga greška koju i danas činimo je što ne vršimo ozbiljan pritisak na Visokog predstavnika kao konačnog tumača civilnog dijela Dejtonskog sporazuma i države svjedoke ovog sporazuma da se najjača ustavna odredba za integraciju Bosne i Hercegovine sadržana u čl. 3 st. 5 o dodatnim nadležnostima države Bosne i Hercegovine implementitira u potrebi koja bi Bosni i Hercegovini omogućila punu integraciju. A najvažniji dio te odredbe kaže da će Bosna i Hercegovina preuzeti u nadležnost „sva ona pitanja koja su potrebna da se očuva njen suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet“. A o tome šta potpada pod ovu odredbu odlučuje Visoki predstavnik tumačenjem ove odredbe u primjeni. On može na bazi ove odredbe koja je slovo Dejtona i policiju i obrazovanje i nauku i kulturu i sport i sve ono što on procijeni da je potrebno dati u nadležnost državi Bosni i Hercegovini.

Ne sjećam se kada je ijedan političar u Bosni i Hercegovini pozvao na primjenu ove odredbe, bar ne u vrijeme evo već jedanaestogodišnjeg mandata aktuelnog Visokog predstavnika Inzka.