Danas je mevlud – rođendan Muhammeda Alejhisselam. Na današnji dan prije hiljadu četiri stotine pedeset mīladskih godina Amina je rodila Muhammeda u gradu Mekki na Arapskom poluotoku. Otac Abdullah umro je prije njegovog rođenja. Ni majka Amina nije dugo živjela nakon što ga je rodila. Umrla je kad je Muhammed imao tek šest godina. Brigu o novorođenčetu preuzeo je njegov amidža Abu Talib. U dvadeset petoj godini Muhammed je prihvatio ponudu da se oženi uglednom trgovkinjom Hatidžom. S njom je imao šestoro djece. Prvi sin zvao se Qasim, po kojem se Muhammed zove Abu Qasim. Samo je kćerka Fatima preživjela, koja mu je s Alijom, donijela dva unuka Hasana i Husejna.

U četrdesetoj godini života, Muhammed, a.s., je primio objavu od Allaha Svevišnjeg. Taj prijelomni događaj nije promijenio samo njegov već i život njegovog naroda i cijeloga svijeta. Do tada bio je poznat kao Al-Emin, povjerljivi, a od tada nosi časno ime Božjeg Poslanika. Nosi ime posljednjeg Božjeg vjerovjesnika i poslanika u nizu Božijih vjerovjesnika i poslanika, koji su mu prethodili od Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa i Isaa, a.s. Ništa više nije bilo kao prije ni na Arapskom poluotoku, ni na Eufratu i Tigrisu u Mesopotamiji, ni na Nilu u Egiptu ni na Amu Dariji u Semerkandu, ni na Iberijskom poluotoku u Europi. Poruke Muhammedovog vjerovjesništva širile se poput sunčeve svjetlosti. Kako tada tako i danas, Muhamedova, a.s, svjetlost svakog obasjava, i onog koji vidi i onog koji ne vidi. Tu svijetlost niko ne može da zamrači.

Za svog života, Muhammed, a.s., nije obilježavao svoj mevlud – rođendan, niti je preporučio svojim ashabima – sljedbenicima da to čine poslije njegove smrti. Njemu je bilo važnije da se njegovi sljedbenici fokusiraju na poruke, koje im je od Allah donosio te da iz iskustva njegovog života nauče da je najbitnije imati vjeru u Boga i povjerenje kod ljudi. Te dvije vrijednosti – čovjekovo pouzdanje u Boga i pouzdanje ljudi u čovjeka – su vrijednosti koje čine čovjeka čovjekom. A Muhammed, a.s., je bio prije svega čovjek, kojeg je Svevišnji Allah iz svoje neizmjerne milosti izabrao da bude Njegov vjesnik vjere i morala cijelome čovječanstvu. Bio je siroče, ali nije očajavao; bio je siromah, ali nije prosio; rodio se među paganima, ali je umro kao musliman, miroljubivi čovjek, ime kojeg je Ibrahim, a.s., privi izgovorio; bio je vrijeđan, ali nije uzvraćao; bio je napadan, ali nije uzmicao s Božjeg puta; bio je ranjavan, ali nije ranama podlegao; bio je progonjen, ali nije odustao od svoje vjerovjesničke misije; bio je nepismen, ali je znao čitati i učiti to što mu je Džibril-i Emin od Allaha donosio; bio je mlad, ali se oženio starijom Hatidžom, koja je bila prva žena muslimanka; bio je otac, koji je volio svoju kćer Fatimu; bio je djed, koji se igrao sa svojim unucima Hasanom i Husejnom; bio je Muhammed, a.s., izazov svima i onima u Perziji i onima u Bizantu, čija su se carstva tresla ne od straha njegove vojne sile, već od sile Božje istine, koja se širila posvuda.

No, kako se islam širio među adžemima, nearapima, tako se javiljala želja kod pjesnika da opjevaju mevlud - rođendan Muhammeda, a.s., kao izraz njihove ljubavi prema Pejgamberu. Nije važno ko je prvi inicirao obilježavanje Muhammedovog, a.s., mevluda – rođendana. Važno je znati da danas muslimani u svijetu uglavnom glasno obilježavaju Muhammedov, a.s, mevlud, posebno ovih dana kad je, kao nikad dosada, napadnut karikaturama, koje vrijeđaju zdrav razum i kvare lijep ukus. Ako išta, Muhammed, a.s., je imao i zdrav razum i lijep ukus za lijepu riječ. Imao je, Poslanik, i lijepo lice, koje Charlie Hebdo želi da pravi da izgleda ružno iako ni on niti iko drugi nije nikad vidio njegovo lice. I zato ga ni on niti iko drugi ne mogu nikako nacrtati. Jer ko god je to ikad pokušao, ruka mu se osušila, pero mu se slomilo, usta mu se ukočila, ruke mu se polomile, noge mu se odsjekle… Zašto? Pa zato što Allahov Poslanik Muhammed, a.s., nije slika na zidu, nije ikona na papiru, nije kip na stolu, već je on vjera u duši, spoznaja u umu i ljubav u srcu. Slika ne pokazuje suštinu Božjeg bića, već oslikava lažnu formu; ikona ne otkriva istinu o biti Božjoj, već zastire istinu o naravi Božjoj; kip ne potiče živu misao o Svevišnjem Bogu, već ubija misao o Živom Bogu. Ako bi muslimani imali sliku Muhammedovu, a.s., na zidu u kući ili u džamiji, onda ga ne bi imali ni u svojoj duši ni svom srcu. Slika, ikona i kip zatvaraju put do duše i srca čovjeka, koji hoće da ima svog Miljenika u svojoj duši i da ga voli u svom srcu. To je ono što oni ne razumiju. Ne razumiju da njih muslimani ne razumiju kako to ne mogu da shvate, već se brukaju pred zdravim razumom i lijepim ukusom kad se izruguju Muhammedu, a.s., kojeg oni napadaju upravo zato što o njemu ništa ne znaju, a ne znaju zato što mu ne daju da ga u duši imaju i da ga u srcu vole. Ali, ne treba da nas to brine. Nije ni Abu Sufjan dugo vremena dao da mu Muhammed, a.s., osvoji duši i oplemeni srce dok nije na kraju shvatio da mu. Nema drugoga spasa. Predao se i prihvatio da mu duša ima Muhammeda, a.s., i srce da mu Muhammeda, a.s, voli više od svih. Tako će biti i sa onima, koji danas ne vole Muhammeda, a.s. Oni će ga jednog dana zavoljeti. Istina se sporo giba, ali sigurno dolazi. Laž se brzo kreće, ali još brže se gubi.

Zato, dragi moji, proučimo danas na dan mevluda – rođendana Muhammedu, a.s., ovu mevludsku odu i donesimo salawat i selam na najboljeg od svih stvorenja Muhammeda Resulullaha:

Dobro nam doš'o najveći sine
Arapskog roda i domovine!

Dobro nam doš'o stari plemiću,
Hašimoviću, Kurejševiću.

Koji će slabe dići na noge,
i spasit' ropstva narode mnoge.

Dobro nam doš'o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju.

Tebi za ljubav ljudi se druže
da čovječanstvu zajedno služe.

Sve Tebe voli, prirode diko,
staro i mlado, malo, veliko.

Suri Israfil kada zapuše
u Te se naše uzdaće duše.

Ti nesretniku blažićeš muke,
Ti griješniku pruzaćeš ruke.