Autor: Sead Zubanović

U tim preteškom vremenu, u groznim uslovima, na čelu golorukog, nedoklanog i raseljenog naroda, stajao je rahmetli Alija Izetbegović. Predsjedavao je Predsjedništvom RBiH u kom su predstavnici bili ljudi svih narodnosti, ali je ono uvijek jednoglasno donosilo sve pa i jako teške odluke. Borio se sa bjelosvjetskim hohštaplerima od političara i njihovim monstruoznim planovima o tihom nestanku jednog naroda i njegove države. Tako nešto nije moga biti svako. Za vrijeme u kojem će odlučivati pripremio ga je Allah dž.š.

SEAD ZUBANOVIĆ: Kolika je moralna gromada bio ovaj čovjek, mora postati jasno kada se sagleda i odnos stranke, koju je osnovao, danas prema njemu. Svoj loš rad, nesposobnost i nepoštenje mnogih svojih članova, konstantno pred izbore, ona prekriva njegovim imenom i prezimenom. A, on još uvijek traje i prerasta u legendu. Spominju ga po ratnim ramazanima kada je redovno upozoravao ljude iz pratnje da se suzdrže i manje jedu jer oni koji su ih pozvali na iftar, nemaju dovoljno hrane ni za sebe. Svi znaju da se po okančanju agresije vratio da živi u svoj skromni stan, a veliki novac koji je dobio od raznih svjetskih nagrada ostavio fondu iz kojeg se školuju šehidska djeca. Djela zaista govore više od riječi.

Danas, trideset godina od početka realizacije velikosrpsko-crnogorskog krvavog i prije svega genocidnog projekta, nestvarno djeluje činjenica da se država Bosna i Hercegovina uspjela odbraniti i takva, kakva jeste, ostati i opstati u svojim historijskim granicama. Danas, kada zvuci ratnih bubnjeva ponovo počinju dopirati iz pravca Beograda, a Boga mi i iz Zagreba, svaki normalan čovjek se mora upitati kako je ova prelijepa zemlja izdržala višegodišnju srpskocrnogorsku pa zatim i hrvatsku agresiju. Danas, kada znamo da nam je u tom vremenu uveden embargo na uvoz oružja, prije svega zahvaljujući podlim igrama srbijanskih političara u UN-u i potezima nedoraslih političara međunarodne zajednice, još uvijek pamet staje. A šta tek reći za licemjerne politike tog vremena država Velike Britanije i Francuske, prema državi Bosni i Hercegovini i njenom većinskom narodu. Kako logikom objasniti najdužu opsadu u historiji ratovanja jednog glavnog grada, Sarajeva, i to u srcu Evrope dvadesetog vijeka. Daleko bi nas odvelo nabrajanje svih nedaća i nevolja koje su godinama bile bosanska svakodnevnica.

U tim preteškom vremenu, u groznim uslovima, na čelu golorukog, nedoklanog i raseljenog naroda, stajao je rahmetli Alija Izetbegović. Predsjedavao je Predsjedništvom RBiH u kom su predstavnici bili ljudi svih narodnosti, ali je ono uvijek jednoglasno donosilo sve pa i jako teške odluke. Borio se sa bjelosvjetskim hohštaplerima od političara i njihovim monstruoznim planovima o tihom nestanku jednog naroda i njegove države. Tako nešto nije moga biti svako. Za vrijeme u kojem će odlučivati pripremio ga je Allah dž.š. Osim Pravnog fakulteta, rahmetli Alija Izetbegović je završio još jedan, mnogo, mnogo teži. Onaj zatvorski. U zeničkim i fočanskim ćelijama i samicama diplomirao je, magistrirao i doktorirao na temu apsurdnog gubitka slobode zbog ideološkog ubjeđenja. Otac troje djece nije želio izaći iz zatvora ni kada mu je sloboda nuđena u zamjenu za njegovo pismeno pokajanje i javno odustanje od svojih vjerskih načela. Kao autor knjige „Islamska deklaracija“ koja je Božijom voljom, na čudan način, doživjela i svjetsku promociju, nije poklekao. A čekale su ga još godine nepravedne robije. Iz tog razloga kasnije, ni u ratnim uslovima, što bi bilo više nego normalno, nije uvodio državnu cenzuru. Ružno i tužno je bilo čitati kritike, upućene na njegovu adresu, koje su, zaista neosnovano, pisane po dnevnim i sedmičnim listovima finansiranim sumnjivim inozemnim novcem u vrijeme gladi, žeđi i smrti u Sarajevu. Ti plaćenici, muškarci i žene bez duše i dostojanstva, zajedničkog imena, novinari, svojim lažima su zasipali ime i prezime ove historijske ličnosti. On je ostao dosljedan sebi tada, a i po završetku agresije jer nikada nije ni pomislio da se nekome sveti. Pa to nije učinio ni ljudima koji su ga optužili i osudili za nepostojeću predratnu krivicu. Čovjek kojem se divio predsjednik Sjedinjenih američkih država (SAD), Bill Clinton, kojeg je grlio nenadmašni Muhammed Ali, kojeg je mnogo uvažavao predsjednik Francuske Jack Shirak, bio je insan kome su dodjeljene najveće nagrade islamskih država, a on ih je istovremeno hrabro kritikovao zbog njihovog odstupanja od principa islama, kao što je nepoštivanje vremena i u njemu preuzetih obaveza. Bio je ljudska veličina. Čuveni francuski filozof Bernard-Henri Levy je svaki slobodan trenutak nastojao provesti u njegovoj blizini, da sa njim razgovara i od njega učio. A Bosna kao da nije znala šta je imala.



I dan danas, nažalost, ni njemu mrtvom, mnogobrojni dušmani ove zemlje nedaju mira. Pominju ga po nekavim zlatnim kašikama, laži koja je hiljadama puta namjerno ponavljana da bi postala istina. Pripisuje mu se svašta, a istina nije. I njegov mezar, na koji su turske diplomate, kao znak najvećeg priznanja, donijele zemlje sa turbeta sultana Fatiha, je miniran, a počinioci nikada nisu uhapšeni i osuđeni!

Pored „prirodnih“ dušmana iz susjedstva i komšiluka, kao i „domaćih“ mrzitelja njegovog lika i djela, Aliji Izetbegoviću su nažalost, posthumno, okrenuli leđa i počeli ga prikazivati kao negativnu ličnost i neki dojučerašnji ljudi iz njegovog najbližeg okruženja pa čak i zatvorenički ahbabi. Ljudi koji su osvjetljeni i prepoznati u javnosti zahvaljujući Izetbegovićevoj harizmi, pokazali i dokazali o kakvim se karakternim mizerijama radi. Čak i knjige o zajedničkom robijanju pišu i njega krive za svo zlo koje ih je u tom vremenu snašlo. Ni to nije dovoljno. U posthumno rušenje lika i djela ovog velikog čovjeka uključili su se oni koji su imali privilegiju biti u njegovoj blizini poslije agresije. Svako normalan se mora upitati pa s kim se savjetovao, kome je mogao vjerovati, ko je od njegovih saradnika bio dobronamjeran. Svoju nesposobnost i svojevremeno proćerdane povjerene novce sada, ti isti ljudi, pokušavaju da opravdaju Alijinim izmišljenim greškama. Povjerenje koje im je ukazivao mnogi, pretvoriše u nezahvalnost i bolesnu želju za nekakvom osvetom onome, koga više nema.

Kolika je moralna gromada bio ovaj čovjek, mora postati jasno kada se sagleda i odnos stranke, koju je osnovao, danas prema njemu. Svoj loš rad, nesposobnost i nepoštenje mnogih svojih članova, konstantno pred izbore, ona prekriva njegovim imenom i prezimenom. A, on još uvijek traje i prerasta u legendu. Spominju ga po ratnim ramazanima kada je redovno upozoravao ljude iz pratnje da se suzdrže i manje jedu jer oni koji su ih pozvali na iftar, nemaju dovoljno hrane ni za sebe. Svi znaju da se po okančanju agresije vratio da živi u svoj skromni stan, a veliki novac koji je dobio od raznih svjetskih nagrada ostavio fondu iz kojeg se školuju šehidska djeca. Djela zaista govore više od riječi.

Na kraju, svaki normalan Bosanac i Bošnjak se mora upitati, šta bi Bosnu i Hercegovinu snašlo, da te nije bilo, Alija!