U sjenci rata u Bosni i Hercegovini zabilježeni su mnogi slučajevi zločina nad Bošnjacima u Sandžaku, uključujući policijsku torturu nad više od 15.000 ljudi. Tokom 1993. i 1994. godine u Srbiji i Crnoj Gori uporedo je vođen montirani sudski/politički proces protiv članova SDA Sandžaka koji su optuženi da su pripremali “oružanu pobunu u cilju uspostavljanja države Sandžak”, a potom osuđeni na nekoliko godina zatvora.

Priča koja je u periodu kada se događala bila medijski zapostavljena, a nakon toga zaboravljena, u fokusu je novog dokumentarnog filma Proces Sandžak srbijanskog reditelja Aleksandra Reljića, koji će u sklopu programa AJB Prikazuje biti prikazan na Trećeg AJB DOC Film Festivala u ponedjeljak, 14. septembra, u 19:30 sati.



“Ova tema me zaintrigirala davno, a intenzivnije sam počeo njom da se bavim prije nekih osam godina kada sam napravio specijalnu dokumentarnu emisiju o događajima u Sandžaku koja se zvala Zarobljeni u devedesetim. No, želio sam da se vratim, da priča ne ostane samo na toj emisiji, da napravim film. Ideja o montiranom sudskom/političkom procesu došla je nešto kasnije, jer mi se čini da je ona bila najzapostavljenija. S druge strane, veliki je izazov baviti se sudskim procesom, koji je pritom montiran, pa to još negdje i dokazati, sve vrijeme prolazeći kroz viktimizaciju tih ljudi”, kaže Reljić u razgovoru za Al Jazeeru.

Reditelj Aleksandar Reljić

Prvobitno je 2018. godine napravio kraću verziju ovog filma, da bi krajem prošle godine nastavio snimanje.

“Mogu da kažem da je film nastao iz neke četiri faze snimanja. Počeo sam u martu 2018., a produkcijski je sve završeno krajem februara ove godine. Volio bih da sam imao još malo vremena za snimanje, ali sam shvatio da sam ipak uspio zaokružti priču i da to može ići u eter”, priča nam.

Protjerivanje Bošnjaka iz Sandžaka
Montirani sudski/politički proces u Sandžaku bio je dobro smišljen, priča Reljić, ističući da je cilj bio “Bošnjacima Sandžaka utjerati strah u kosti” i na taj način ih otjerati s tog prostora:

“Čini se da su veoma dobro analizirali situaciju i da je svaki optuženi, svaki uhapšeni bio priča za sebe. Ono što je neka zajednička karakteristika za sve njih je to što su to bili ljudi koji su uvaženi u čaršiji, bili su to profesori i ugledni građani. Dakle, ako njih slome - ako slome jednog profesora, jednog uglednog sportistu ili naprimjer jednog Ibrahima Čikića koji je slijep, ali je omiljen i među Bošnjacima i među Srbima - stvoriće strah kod stanovništva i postići to da ljudi same od sebe odlaze iz Sandžaka.”



Dodaje kako slučaj Ibrahima Čikića, slijepog čovjeka koji je osuđen zbog navodnog pripremanja snajperskih napada, prikazuje svu apsurdnost i bizarnost tog procesa.

“S druge strane, to pokazuje riješenost da se ‘utjera strah u kosti’ svima ostalima. Nisu se policijske torture završile na njima, one su bile raširene po cijelom Sandžaku i kroz njih je prošlo više od 15.000 ljudi. U Sadžaku se u tom periodu odvijao jedan šverc oružja, veoma interesantan u smislu da država prodaje puške narodu, a onda dolazi da ih razoružava, a onoga ko nema oružje brutalno premlaćuje. To je prosto bilo nenormalno, cijeli Sandžak je bio pun oružja, a razoružavane su samo bošnjačke kuće. Strašne stvari su se događale, posebno na tromeđi Srbije, Crne Gore i BiH, tu je zaista bilo i otvorenih zločina protiv čovječnosti i otvorenog protjerivanja stanovništva. Cilj je bio da se se naprosto taj dio u svakom smislu stavi pod kontrolu”, kaže.

‘Slijepi sjanperista’
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Vlada Crne Gore abolirala je političke zatvorenike, dok je u Srbiji taj process nastavljen narednih 20 godina, sve dok nije nastupila zastara.

“Puštanje političkih zatvorenika iz zatvora bio je dio Dejtonskog sporazuma. To što je u Srbiji taj process nastavljen, to što Srbiji nije odgovaralo da prosto odbaci sve te presude i da ih pusti, to je ista stvar kao u Crnoj Gori koja je abolirala osuđene, ali nikada nije dokazano da oni nisu bili krivi. Dakle, stepen viktimizacije tih žrtava procesa u Srbiji i procesa u Crnoj Gori je isti. Ishod je na kraju isti – u Srbiji je process zastario pa nismo nikad rekli da oni nisu krivi, a u Crnoj Gori su abolirani i nikad nismo rekli da nisu krivi. Dakle, isto se osjećaju, a odšteta koju su dobili je mizerna u obje zemlje.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Dodaje kako je Ibrahim Čikić, “slijepi snajperista”, 2008. godine izdao knjigu Gdje sunce ne grije u kojoj detaljno opisuje sve torture koje je preživio, a zbog čega su ga zatvorski čuvari, ljekar i upravnik zatvora tužili za klevetu i povredu duševne boli.

“Sud u Bijelom Polju je odbacio prijave zatvorskih čuvara, ali je presudio u korist upravnika i ljekara. Dakle, njegova priča je u Crnoj Gori potpuni tabu i zbog određenih okolnosti je ‘gurnuta pod tepih’. Te žrtve su odbacili i njihovi sunarodnici, jer su u političkom smislu postali dio Đukanovićevog establišmenta koji je također bio direktno odgovaran za sve što se događalo. Dakle, imamo situacije da se taj proces namješta i godinama poslije, kada Čikić iznosi detalje u javnost. Tek je u februaru 2018. godine Ustavni sud Crne Gore odbacio tu besmislenu presudu Suda u Bijelom Polju. Suštinski, nema neke velike razlike u smislu ‘guranja te priče pod tepih’ u Srbiji i Crnoj Gori.”

Na kraju razgovora ističe kako je veoma važno na ovakav, dokumentarističko-faktografski način se suočavati sa zlim duhovima prošlosti.

“Važno je, jer se te priče u dokumentarnom film na neki način zaokruže i jednostavno dobiju neku dublju sliku konteksta u kojem su se dešavale. Nije uvijek lako prikazati društvena kretanja u određenom vremenu, ali to jeste cilj dokumentarnog filma, to jeste jedno važno oruđe u pojašnjavanju nekih procesa, nekih priča u širem smislu. O ovom procesu se izvještavalo u nekim kratkim stupcima, u donjem lijevom uglu novina ili se onako bombastično, agitpropovski širila neka vrsta propaganda. Ništa između nije postojalo, nikakva poveznica niti druga priča koja bi istražila te događaje, tako da je za takvo nešto dokumentarni film sigurno najbolji medij”, zaključuje Reljić. (Elma Ljubčić, balkans.aljazeera.net)